Glavo moja nisam kopo za te - da Bogda te raznijele granate
Dr. Anto KOVAČEVIĆ
Nikako ne smijemo zaboraviti daje BiH od 8. stoljeća bila hrvatska država, da su Bosnom vladali banovi i hrvatski kraljevi, da je banska čast tipično hrvatska institucija koju ne poznaje nijedan narod srednje Europe, a ne poznaju je ni Srbi ni Bugari. Nositeljima se velikosrpske ekspanzionističke politike ne smije dopustiti prekrajanje povijesti.
Obveza nam je kazati da su Srbi u Bosni, samo u 14. stoljeću u trajanju od 64 godine, u odnosu na 700 godina hrvatske povijesti.
Nikada ne smijemo zaboraviti da su BiH i Hrvatska geopolitička cjelina. Nas povezuju 22 mosta, prometnice, infrastruktura, gospodarske i kulturne veze. Krasno je fra Grga Matić jednom prigodom kazao:
"Teško domu bez ljubavi bratske,
kao i Bosni bez zemlje Hrvatske. "
S Muslimanima imamo zajedničke grobove i zajedničku prošlost te ne vidim razloga da nemamo i zajedničku budućnost. I danas i sutra moramo uvažavati sva prava Muslimana, da budu ono kako se sami osjećaju i što žele biti. Meni početno veliko slovo "M" ne smeta, ali znamo kome smeta. Tijekom robovanja u Zenici, jednom prigodom prišao mi je današnji vođa srpskog četničkog pokreta Vojsilav Šešelj i kazao: "Bre, Antone, ti si pametan čovek, studirao si u Beču, bilo bi lepo da sednemo za stol i rešimo pitanje ovih balija.". "Pa dobro", pitam ja, "kako bi ti to riješio?". "Pa oni žele biti narod, žele veliko slovo MU." "Meni to ne smeta", kažem ja. "Ne smeta tebi, ali smeta meni, jer ono M kad-tad otpadne pa ostane U, što su oni uvek bili." Bilo je to 1984. godine, osam godina prije početka velikosrpske agresije nije plod "obrane ugroženog srpskog naroda u BiH" već rezultat dobro i sustavno planirane politike temeljene na memorandumu SANU-a i ostalih tvoraca velikosrpske ideje od Garašaninova "Načertanija" do danas. Sve to kazuje da i hrvatski i muslimanski narod imaju zajedničkog neprijatelja. I Milošević i Drašković i Šešelj nude Muslimanima nož, a hrvatski narod nudi im prijateljstvo i suradnju. Patnje, bol i nesreća stvaraju koaliciju. Između Muslimana i Hrvata je stvorena koalicija za obranu, a obrana je u uskoj vezi sa životom. To su pokazali i ljudi iz moga kraja. Branitelji Odžaka, Hrvati i Muslimani uspješno brane svoja pradjedovska ognjišta od pomahnitalog velikosrpskog stroja za ubijanje. I sam sam u više navrata bio svjedokom zajedničke borbe Hrvata i Muslimana...
Subota, 9. svibnja 1992. godine
Poziv iz Kriznog štaba Odžak: "Anto, krmače padaju na Odžak. Dolazi odmah, braniteljima Odžaka treba svaka podrška!" Odžak slavni i ponosni, 1945. godine rat se u Odžaku nastavio 36 dana poslije rata. Povijest je na Odžaku izgubila svoj dnevnik i sve do jučer slavila zločine pobjednika.
Zovem zapovjednika Božu. Odžaku treba pomoć. Anto Lukač, Zden-ko, Garo, Dubravko, Dragec, Andrej Rora i drugi dečki iz Herceg-Bosne voze pomoć za Odžak. Dva protuzrakoplovna topa. Novi Grad, najveće četničko uporište opkoljeno je braniteljima Odžaka. Putujemo prema Slavonskom Brodu i pjevamo: "Čujte sada Novogradci, bando četnici, sudit će vam Odžačani i u Srbiji." Stižemo u Slavonski Brod vojna policija nas upozorava na oprez. Slušamo vijesti: "Koljačka ju-goarmada je raketirala most i skelu na Savi. Krvavi četnički pir po
Bosni se nastavlja. Kolju sve živo. Pale hrvatske i muslimanske bogomolje. Branitelji Odžaka u silovitom jurišu prisiljavaju četnike Novog Grada na kapitulaciju. Krv teče dolinom Save, Drine i Neretve."
Godine 1945. Odžak je ušao u povijest kao hrvatski Alcazar. Na Odžaku se ponovila povijest. Posljednji je pao, a prvi oslobođen.
Posjetio sam župnika Nikolu Pranjića. Čestitam mu na hrabrosti što je smogao snage ostati u najtežim trenucima sa svojim narodom, za razliku od drugih svećenika koji su pobjegli.
Pitam ga: "Imaš li što od oružja?".
"Imam", odgovara i vadi iz džepa krunicu. "Ovo je moje najjače oružje. Anto, kako će se sve ovo završiti?", upita me Nikola.
"Stradati možemo, ali izgubiti nećemo", odgovaram.
Odlazim u rodno mjesto Adu. Adački vitez Jure Sebešić borio se za hrvatsku državu do 1948. godine, kada je umoren od srbokomunista. U Adi narod plačući od sreće izlazi pred nas i pozdravlja nas. Nevjesta Stana nudi nam kruh ispod peke, šljivovicu, meso i salatu od paprike.
"Glavo moja, nisam kopo za te Da Bogda te raznijele granate!"
Odlazim kući Stjepana Lukača, brata Ante Lukača, dobrovoljca s Odžaka koji je pao od četničke ruke braneći Nuštar. Puno je simbolike u svemu ovome. U kući Stjepe Lukača smješten je dio branitelja Odžaka.
Ponoć.
Šaljem predsjedniku Kriznog štaba Balegovac po zapovjednika Teritorijalne obrane Odžaka Ivicu Kapetanovića i dr. Marinka Senkovića.
Borci su jako umorni.
Tijekom susreta u Kriznom štabu upozoravaju nas da četnici obično u ranu zoru između četiri i pet sati počinju s napadom na Odžak teškom artiljerijom.
Nedjelja, 10. svibnja 1992. godne
U četiri sata ujutro probudiše nas snažne detonacije u Garevcu, Modriži, Jakešu i Pećniku. Četnici iz Crkvine i Miloševca tuku iz svih cijevi. Neprijateljski zrakoplovi prekrili su nebo Posavine.
Sirene tule.
Žene i djeca bježe u skloništa.
Branitelji zauzimaju položaje.
Slušamo vijesti: "Raketiran je modrički most".
Generali su odlučili da taj lijepi i sunčani dan, da ova nedjelja bude još krvavija od prošle. Mirno i pitomo selo Garevac postalo je žrtva velikosrpskog ludila. "Kulturna djelatnost" jugo-armade došla je do punog izražaja.
Pogođen je samostan časnih sestara u Čardaku.
Pogođena je crkva u Čardaku gdje je dugo godina župnik bio Jozo Perić, poznati kao svećenik s nadjužim robijaškim stazom u tom dijelu Posavine.
Ponedjeljak, 11. svibnja 1992. godine
Trenutak boli, Tišina,
Riječi su suvišne...
Dragi Stijepo,
"VELIKA TI HVALA I NEKA TI JE LAKA
OVA NAŠA POSAVSKA ZEMLJA,
koju si volio, za koju si se borio.
(Novo Selo, 10. svibnja 1992. god.)
Jutro.
Sirene opet zovu na uzbunu. Ponovno opasnost iz zraka.
Odlazim u Krizni štab Odžak. Svi moji prjiatelji su pod oružjem za dom spremni.
Novinar Slobodnog radija Odžaka moli me za intevju. Prvo pitanje je kako gledam na dogovor Karadžić - Boban o podjeli Bosne.
"Onaj tko dijeli BiH želi uništiti Hrvatsku".
Novinar zahvaljuje u ime branitelja Odžaka Hrvatskoj demokratskoj stranci što je pomagala i pomaže obranu Posavine. Preko radija pozivam četnike u Gnionici, selu blizu Odžaka, da poput četnika iz Novog Grada predaju oružje, jer u suprotnom neće ostati ni kamen na kamenu.
Odlazim u posjetu četnicima zarobljenim kod Novog Grada. Među zarobljenima ima dosta onih koji su sa mnom sjedili u školskim klupama u Odžaku. Pitam ih zašto toliko mrze Hrvate i Muslimane. Odgovaraju da ne žele rat i da hoće suživot. Predsjednik SDS-a Novog Grada optužuje Savez komunista - Pokret za Jugoslaviju, optužuje Miloševića, optužuje Jugoslavensku koljačku armadu, optužuje Simu Zarića, poznatog udbaša još iz vremena političkog procesa protiv mene u Doboju 1981. godine. Četnici kažu da su prevareni, izigrani i žrtvovani?! Bože, nije mi krivo što lažu, ali zar misle da im vjerujem? Postupak branitelja Odžaka prema zarobljenicima je korektan. Pitam četnike imaju li kakve prigovore na postupke. Kažu da nemaju. "Biste li da ste osvojili Odžak, barem stoku ostavili na životu, a znamo da biste žene i djecu poklali? Znate li da je Arkan u Bratuncu poklao 500 ljudi?" Šute.
Utorak, 12. svibnja 1992.godine
Branitelji Odžaka smjestili su žene i djecu po civilnim kućama, a zarobljene, dobro očerupane "Bele orlove" u dječji vrtić, župni dvor, džamiju, katoličku crkvu i bolnicu. Pa neka jugo-armada zna koga ubija kada "krmačama" pogađa ove institucije. Stiže do nas vijest da "Petrokemija" u Modriči gori. Ponovno je raketiran most na rijeci Bosni.
Počinje odmazda za Odžak.
Zahvaljujemo braniteljima Odžaka što su poput viteza Ibrahma Pjanića, Petra Rajkovca i ostalih poznatih hrvatskih jurišnika branili i obranili Odžak.
Ponovno samo u Kriznom štabu. Iznenađenje! Moji profesori Sidik Ademović i Jozo Čurčić nalaze se u rovovima skupa s braniteljima Odžaka. Stišćemo ruku jedni drugma. Profesori i učenici na istom zadatku u obrani Posavine. Pitam za moga nastavnika Osmana Mujkića. Je li i on s nama? Jozo i Osman su kumovi.
"Je li Osman danas promijenio mišljenje o meni?", pitam Jozu.
Osman me najviše volio od svojih učenika, ali me je osuđivao kao ekstremnog naiconalistu, što mi je po izlasku s robije i sam priznao.
"Pa i ja sam te osuđivao, jer nikad nisam mogao vjerovati da će ju-govojska stati na stranu četnika i ubijati nevine građane", primjećuje Jozo Čurčić.
Sidik moli da mu nazovem suprugu Ružicu u Zagreb. Želio je poručiti: "Sidik i Alem su dobro za sada. Oba su u rovu, a ti, Ružice, pazi na Zahidu!".
Srijeda, 13. svibnja 1992. godine
Dižemo se rano ujutro. Dan je nešto mirniji. Dobre vijesti. Branitelji Odžaka opkolili su još jedno četničko uporište, Gnionicu. Naši traže od četnika da predaju oružje, a četnički odgovor glasi - raspali vatrom iz višecjevnih raketnih bacača po hrvatskim selima. Potočanima i Jošanima.
Krećemo u Zagreb.
Stižemo do skele. Gužva. Puno je djece i žena. Svi žele u Hrvatsku kao da je Hrvatska slobodna i kao da je rat u Hrvatskoj završen. Jedna starija gospoda, intelektualac, prepoznala me i pita me hoće li nam Amerika pomoći?
"Pomoći će onoliko koliko sami sebi pomognemo. I svijet će nas respektirati onoliko koliko budemo jaki", odgovorio sam. "Shvatio sam to tijekom nedavnog posjeta američkom Kongresu, Senatu, State Departmentu i Helsinki Watchu. Tražio sam da se Srbija politički, diplomatski i gospodarski izolira. Tražio sam da se zaustavi pokolj Hrvata i Muslimana BiH. Govorio sam im daje BiH žrtva velikosrpske agresije te da su nakon priznanja BiH jugo-armada i četnici poput ranjenih zvijeri počeli rušiti sve pred sobom. Teror je zavladao BiH. Ako Ameika i svijet žele pomoći ugroženim narodima neka skinu embargo s uvoza oružja kako bi se ugroženi narodi mogli naoružati i ravnopravno braniti. Svi narodi ugroženi od velikosrpske strategije uprli su svoj pogled u Ameriku kao svjetionik slobode. Nama nisu potrebne snage za održavanje nego za uspostavljanje mira. Muslmani i Hrvati zaustavit će velikosrpsku najezdu na Drini. U veliku igru smrti u BiH uključene su kemijske tvornice sa svojim otrovnim plinovima, hidrocentrale i opasni deponiji. Koljačka jugo-armada čini masovna ubojstva. Apelirao sam na Vladu SAD-a da upotrijebi sav svoj utjecaj i autoritet u korist pobjede mira u BiH, te da sukladno činu priznanja BiH, Slovenije i Hrvatske pruži punu potporu tim potlačenim narodima u njihovoj opravdanoj borbi za slobodu i neovisnost." Kazao sam gospođi i o sadržaju mog razgovora s američkim senatorima Albetom Goreom, Josephom Bideno, Alfonseom D. Amatom te Richardom Johnsonom iz State Departmenta. Gospođa je postala mirnija kad je čula da je Amerika spremnija da oko Bosne ne obilazi kao mačak oko vruće kaše, kao što je to bio slučaj tijekom agresije na Hrvatsku.
Četvrtak, 14. svibnja 1992. godine
Evo me u Zagrebu. Sređujem košmar dojmova. Sjedim u prostorijama HDS-a i razmišljam o Odžaku, Posavini i braniteljima i javlja mi se želja za povratnikom na ratište.
Zvoni telefon i novinar me pita: "Doktore Kovačeviću, što mislite o našem predsjedniku?".
"Jedan Zagorac imitira drugog Zagorca, neuspješno", odgovaram.
Ponovno telefon. Prof. Stjepan Mikić iz Odžaka želi u Njemačku a ne može dobiti vezu. Dobio je poziv od Katolische Caritasverband der Erzdiozese - München da dođe po humanitarnu pomoć. Treba pomoći Stjepanu.
Odlazim na Baniju, u Sisak i Sunju. U Sisku uzbuna. Opća opasnost. Četnici iz Petrinje šalju granate. Zapovjednik Božo i moj imenjak Ante "na vrućem telefonu" obećavaju da će uzvratiti dvostruko ako četnici ne prestanu.
Evo me opet u skloništu. Vidim Aleksandra Miloševića i Andreja Roru, novinare "Hrvatskog bojovnika" s pištoljima u ruci. Iz bosanskog evo me u sisačkom vrzinom kolu i pitam se: "O Bože, tko se u ovom ludilu pravedan može snaći!?" Vraćam se iz Siska neobavljena posla, jer su me četničke granate prisilile da odem u sklonište.
Ponovno zovu iz Odžaka. Profesor Stjepan Mikić s oduševljenjem javlja kako je palo četničko uporište Gnionica. Četnici su mučki ubili hrvatskog branitelja Marinka Domislića.
U prostorijama HDS-a posjećuju me Petar Ćosić iz Toronta, te gđa i g. Loretić iz Kalifornije. G. Loretić čestita mi što sam u San Pedru, gdje sam 7. travnja govorio u povodu američkog prizinanja RH, uspio rasplakati Hercegovce.
Petak, 15. svibnja 1992. godine
Opet odlazim u Odžak. Branitelji trebaju još pomoći. Veselim se novim uzbuđenjima na putu, a posebice prelasku preko rijeke Save, ovaj put možda nesigurnijem nego prošlom, jer zrakoplovi neprekidno lete nad glavama onih koji se voze skelom.
Vrelo: "Posavski koridor smrti", str.170-181