Svjetla velegrada
"Trbuhom za kruhom kao mnogi drugi krenuo sam tada iz svog rodnog kraja. Još se sjećam suze moje majke stare."
Tako pjeva nas Ivan Mandić, a ja vraćam film nekih trideset godina unatrag i pitam se šta sam postao za svo to vrijeme. Stojim na na kraju samoga početka ili ipak na početku samoga kraja. Otac je umro mlad a ja osta sa dvije sestre i majkom. Trebalo se izboriti za komad kruha jer ostado jedino muško čeljade u kući. Znao sam susjedu Peri čuvati krave za malo mlijeka i kajmaka. Majka je ispekla kruh i dobro ga ohladila do večere jer vruć se brže pojede.. Uvečer smo se okupljali na sokaku i maštali kako otici negdje u obećanu zemlju i zaraditi pare, udati sestre spremiti im miraz i skrbiti staru majku. Stara je i tijelo joj se polako savija ka zemlji. Radila je i ona dosta; bila i otac i majka. Čim sam napunio osamnaest stric mi nađe posao i krenuh. Na nogama kaljače i nekako skupismo za puta i novo odijelo. Gdje ću zakrpanih hlača u Švabiju. Majka mi je dala torbu od očeve narodne nosnje. Stavila komad kruha i slanine. U očima joj suze a na usnama riječi: " Idi sine ali ne zaboravi ostati čovjek, neka te Bog dragi čuva. Uzela je moju ruku i u nju mi stavila krunicu. Dugo sam je imao pred očima. Kao da je željela da ostanem. Nakon par dana me odvedoše na posao . U sebi sam imao cilj zaraditi, vratiti se i oženiti moju Maru. Godina jedna , dvije tri a mene su polako zanosila svjetla grada. Kaljače sam bacio, torbu zabacio a i krunica je ostala u nekoj ladici . Majci sam slao novce ali i to sve rjeđe i rjeđe . Nakon nekoga vremena krenem da je posjetim. Kupio sam
auto i zaputio se u svoj rodni kraj. Kiša je lila kao iz kabla, majka je otvorila; bila je pri molitvi. Gledala me i ljubila pa me dodirivala kao da se želi uvjeriti da sam to ja. Meni taj seoski život i moje selo nije više značilo mnogo. Curu svoju sam zamjenio sa nekim drugim ženama. Nisam primjetio da polako gubim sebe . Gazio sam druge da bi na prvom mjestu bio ja. Ja i samo ja!
Sestre se poudale; ja se oženio i dvoje dječice stekao. U međuvremenu stiže i taj rat i proradi malo savjest u meni . Otišao sam i doveo svoju majku. Nije zahtjevala mnogo; nocu se molila i plakala. Patila je..
Na sreću imao sam dobru ženu i primila je moju majku kao svoju rođenu. Ali ja opanak koji se pocipelio u svojoj pohlepi za parama nisam primjetio njihove tužne poglede.
Jednom me majka zamolila u crkvu da je odvedem. Krenusmo pješice, nije bilo daleko. Grabio sam par koraka ispred majke. Zašto? Stidio sam se njene marame i seljačke suknje. Nisam se ni tada zapitao jesam li izgubio pravi put. Pred crkvom sam čuo glas neke djevojke: "Bako kako je lijepo vidjeti vas u našoj posavskoj odori." Zastidio sam se na tren. Zatajio sam majku . Primjetila je to starica moja samo me je tužno gledala i znam da je taj dan sigurno molila za mene. Ja sam i dalje išao u dubine svoje pohlepe. Imao sam novce, ali čemu? Jednoga dana žena je pokupila djecu i otišla. Rekla je samo: "Ne želim biti dio namještaja koji okrzneš s vremena na vrijeme. Želim živjeti, a to što sada imam nije ono što želim.
Polako sam shvaćao šta se dešava al' odveć bijaše kasno. Postao sam suprotnost od onoga sto je majka željela. I ona je otišla od mene . Rekla je da se zaželjela našega posavskoga sunca i mlijeka sa naših pašnjaka. Otišli su svi!
Ostadoh među zidovima zagledan u jednu točku daleku a blizu ... Izgubio sam se starice moja, nisam ostao čovjek. Ne dozvolite da i vi postanete takvi. Jedan je život. Živite ga al' nikad ne zaboravite put kojim ste došli.
Marina M.