U izgnanstvu

Vozeći se ugodno i usporeno od Bosanskog Broda prema Kadru u galvu mi dolazi uvijek ista misao. Govorio sam više onako,… sam za sebe.

• Eh... Savo kud si baš ovuda morala proteći. Zašto nisi tamo iza Vučjaka ili tamo daleko iza Modrana i Čardaka. A i ti Slavonijo naša, svu si hrvatsku ravan prigrlila samo nas sdruge starne ostavi i zaboravi.

• A znaš li ti – dodaje Martin- da ovi Slavonci smatraju da mi u stvari i nismo iste nacije kao oni.

• Nego što smo?

• Mi smo ti, rođo moj, katolici iz Bosne – sa dozom cinizma u licu odgovori mi Martin

Ovo me tjera na razmišljanje... U našoj povijesti redovito se podvlači istina o 13-stoljetnoj prisutnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini. Istina je i da je početkom 15-stog stoljeća u Bosni bilo 87,21% katolika , koji su nesumnjivo bili Hrvati. Pravoslavaca je bilo 3,5 % a bosanskih kršćana (Bogumila) malo više od 9 %. Padom Bosne pod tursku vlast i pogubljenjem posljednjeg kralja Stjepana Tomaševića otpočinje Hrvatsko-katolička tragedija. Tijekom turske vladavine u Bosni i Hercegovini taj postotak se smanjio na samo 18.30%. Bogumili su potpuno nestali a broj pravoslavaca se 1879. godine popeo na 42,88% a muslimana na 38,75%. Veliki broj katolika je prešao na pravoslavnu vjeru da bi na taj način umanjili turski progon. Svi katolici trebinjske biskupije su u to vrijeme prešli na pravoslavlje.  Fra Grgo Martić u svojim sjećanjima opisuje poturčivanje naših ljudi jer se na drugi način nije moglo ili je bilo jako teško živjeti. Ovako piše fra Grgo:

„Došav iza podne u viećnicu, ne mognem odmah žuđenog odgovora čuti, jer me zaprieči druga nenadana. Bila se naime prijavila jedna kršćanska žena, koja je prije nekoliko dana od jednog Sarajlije sa dvoje djece dovedena bila iz Vareša, obećavši da će se poturčiti. Meni je sve to bilo poznato, te sam prosvjedovao i kazao da malodobnu djecu nije ni po jedan način dopušteno primati u tuđu vjeru, da to biti ne smije.“

Vjerojatno je u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske broj Hrvata bio dosta veći jer su se mnogobrojni muslimani nacionalno izjašnjavali kao Hrvati. Odlukom Berlinskog kongresa iz 1878. godine Austro-Ugarska preuzima upravu nad Bosnom gdje konačno dolazi do buđenja naroda i Crkve. Kroz ovo vrijeme osnovana su mnoga kulturna i pjevačka društva. Najstarije među njima je Hrvatsko pjevačko društvo „Hrvoje“ iz Mostara a najpoznatije i najzaslužnije je bilo Hrvatsko kulturno društvo „Napredak“. Ponovno se uspostavlja redovita crkvena uprava.

Pri zadnjem popisu 1991. godine bilo je 17,3% ili nešto više od 760 tisuća Hrvata. Tijekom a i poslije domovinskog rata od toga je polovica prognana i poubijana. Rat u Bosni i Hercegovini je započeo u listopadu 1991. godine, srpskim napadom na hrvatsko selo i župu Ravno. Dakle krenulo se u ostvarenje političkog programa, utemeljenog na zamislima Vuka Karadžića i Ilije Garašanina koji drži da cijelo područje Bosne i Hercegovine smatra sastavnim dijelom buduće srpske države a sve njene žitelje etničkim srbima, bez obzira kojoj vjeri pripadali.

Neman koju smo desetljećima hranili i odgajali krenula je da nas uništi. Što radi Alija Izetbegović? Alija uporno, kao papagaj tvrdi, da to nije „naš“ rat. Iskreno mislim da on, rahmetli, nikad u svari nije ni shvatio čiji je to rat a ako jest, bilo je kasno.

Najveći i najbrutalniji hrvatski progon zbio se u Bosanskoj Posavini. Gurnuta je Posavina onako goloruka i nepripravna ravno u ralje rata... „Valja nama opet preko rijeke“, govorili su uplašeni i zbunjeni posavski ljudi. Bradate i krezube spodobe pljačkali su sve što se mogo opljačkati a sve drugo je spaljeno i uništeno do temelja. Konačni slom te napaćene zemlje dogodio se u Americi u nekoj provinciji koja se zove Dayton a za koju se vjerojatno nikad i nebi znalo da postoji da nije bilo ovog užasa u Bosni. Tu su gospodari svemira učinili ono što su učinili i poslije toga su se pravili blesavi, pričali nam bajke i prali ruke kao Poncije Pilat pred Gospodinovo raspeće. Jedinog i stvarnog predstavnika Bosanske Posavine, Krešimira Zubaka, nitko nije shvaćao ozbiljno. Milošević mu je tada, onako usput i arogantno, kazao: „Što se tiče Posavine, to je već rešeno“.

• Drvar nije naš, on je Titov. Samo luđaci mogu dati Plehan i Derventu za onu vukojebinu!– odbrusi Martin.

Doktor Maček bi opet od tuge i muke umro da vidi što je ostalo od njegove Banovine u Bosni.  Strašno! To nestajanje je postalo prava narodna tragedija i, nažalost, proces čije se zaustavljanje ne vidi na obzorju.

Prolazeći kroz vlastito vrijeme, ili su promatrali kako izbjegličke kolone sunarodnjaka odlaze u druge krajeve u sjeverne, zapadne i južne hrvatske prostore u koje su odlazili ili su, ustrašeni i zabrinuti, tamo ostajali. Sjećam se riječi kardinala Vinka Puljića iz švicarskog Einsiedlena: „Istok nas tjera a zapad nas guta.“Povijest ovih posljednjih sličila je onima koji su ostajali iza sprovodne povorke nakon što su, pokopavši umrle i poubijane te isprativši odlazeće, opstajali, unatoč ožiljcima koje je ostavljala osobna muka, kao svjedoci stradanja vlastitog naroda. Bol za gubitkom nacionalnog teritorija je puno jača nego glad za njegovo vraćanje.

Ako nekad sretnem Gospodina Isusa pitat ću ga: „Gospodine jesi li ti zaista uvijek u našoj blizini i što kaniš sa nama učiniti.“

.