U zadnji čas
Ivica RADOŠ
Daytonskim mirovnim sporazumima, dogovaranim u najvećoj američkoj vojnoj bazi, Wright-Patterson, od 1. do 21. studenoga 1995., završio je rat na prostoru Bosne i Hercegovine. U Daytonu je, uz ostalo, Hrvatska riješila pitanje dijela okupiranog područja u Podunavlju koje nije oslobođeno u vojnim akcijama. Bio je to Tuđmanov uvjet da hrvatska delegacija uopće dođe u Dayton. Ivan Simonović, bivši hrvatski diplomat pri UN-u, jedan je od članova hrvatske delegacije u Daytonu. Bio je zadužen za pravna pitanja.
-Prije Daytonskog mirovnog sporazuma nagovarali su nas na
taj sporazum.
Ključno je bilo ono što je Tuđman rekao: - Ja idem u Dayton pod uvjetom da se ne radi samo o sporazumu o Bosni i Hercegovini, nego da se
riješi i pitanje povratka okupiranih područja u Hrvatskoj. - Tuđman je to odigrao hrabro i pametno, inzistirao je na tome i Amerikanci su prihvatili. - U redu, idete u
Dayton! Dio daytonskog paketa, ali ne u sklopu sporazuma o Bosni, bit će i rješenje pitanja na kojem inzistirate - priča Simonović.
Daytonski mirovni sporazum bio je kao koncept postavljen tako da pregovaraju predstavnici triju naroda - Milošević, Izetbegović i Tuđman - a ne predstavnici zaraćenih strana.
-Na samom početku pregovora - prisjeća se Simonović - Amerikanci su inzistirali na rukovanju između Izetbegovića, Miloševića i Tuđmana. Izetbegović nije bio sklon rukovanju, ali su ga stisnuli pa je morao pristati.
Amerikanci, čini se, ništa nisu prepustili slučaju jer su mirovne pregovore i psihološki pripremili. Na tome su angažirali svoje ponajbolje psihologe koji, katkada, uvjeren je Šimonović, učine nešto što je pregovaračima smiješno.
-Predviđeno je bilo sve: gdje će tko stanovati, tko će se s kim na putu susretati, kako omogućiti ili onemogućiti komunikaciju s vanjskim svijetom. Amerikanci su to majstorski prostudirali. S druge strane, bilo je u tome neizmjernih naivnosti. U već odmakloj fazi, kad se vidjelo da su pregovori teški, Amerikancu su počeli razmišljali kako uspostaviti bolju atmosferu, bolju suradnju, l tu subotu, iziđemo van, i sad, najedanput, na zelenim površinama hrpa lopti; košakraških, nogometnih, lopti za američki nogomet. Valjda su mislili da ćemo se mi, kad vidimo lopte, početi loptati, igrati?! Bio je to sudar američke psihologije i našeg mentaliteta. Sljedeće jutro na zelenim površinama nije više bilo lopti, ukrali su ih članovi delegacija. Nadam se da su Amerikanci iz toga nešto naučili - dodao je Šimonović.
Budući da komični potez s loptama nije urodio plodom, poput mnogih ostalih, Amerikanci su se morali osloniti na lukavost svog glavnog posrednika u pregovorima Richarda Holbrookea. On je „snimio" psihološki profil trojice glavnih pregovarača i, sukladno tome, nastupao prema njima. Holbrooke je, prema Šimonoviću, od trojice glavnih pregovarača cijenio samo Tuđmana, s kojim je odigrao i već legendarni teniski meč.
-Holbrooke je bio vrlo rafiniran i lukav političar, diplomat, a nastupao je kao buldožer, kao traktor. Njegova analiza mentalnog sklopa Alije Izetbegovića, Tuđmana i Miloševića upućivala ga je da sa svakim postupa na drukčiji način. S Miloševićem je u Daytonu redovito pio puno whiskyja i imao jedan način komunikacije, s Tuđmanom je formalnije komunicirao jer je hrvatskom predsjedniku trebalo odati dužno poštovanje. Jedino sam na teniskom terenu vidio Holbrookea da se potpuno izgubio. Igrali su tenis Holbrooke i njegov pomoćnik u pregovorima, Hill, s jedne strane, protiv Tuđmana i doktora Šimunića s druge strane. Holbrooke i Hill odlično su igrali, nisu bili trapavi političari i diplomati koji igraju tenis, bili su vrlo, vrlo dobri igrači. Onda su se Šimunić i Tuđman, koji je bio na mreži, malo razigrali i Amerikanci su izgubili prvi set. Kad je počeo drugi set, Holbrooke je izgubio živce. Cijelo je vrijeme znao kako povlađivati i Tuđmanu, i Miloševiću, i Izetbegoviću, kako igrati sa svakim onu igru koju najbolje radi, ali tada se izgubio. Holbrooke i Hill po svaku su cijenu htjeli pobijediti u drugom setu, da makar izjednače, ali jednostavno im nije išlo. Amerikanci su izgubili meč, a Holbrooke je nekoliko puta nešto opsovao. Holbrooke spominje taj meč u svojoj knjizi.
Ivan Šimonović upravo je u Daytonu prvi put, bez formalnosti, izravno komunicirao s predsjednikom Tuđmanom. S obzirom na velike uloge i važnost pregovora, članovi pregovaračkih delegacija bili su prisniji nego inače.
- U Daytonu je to - nastavlja Šimonović - bio jedan drugi Tuđman. Tamo se manje pazilo na formu. Kad je bila gužva, Tuđmanu se moglo doći u pidžami, usred noći, ako je trebalo. U Daytonu je sve bilo prevažno i uspostavila su se druga pravila igre; nije se moralo najavljivati preko sedam kanala. Tko je imao dobru ideju, uvijek je mogao doći do Tuđmana, koji je bio na raspolaganju 24 sata. U Daytonu se pregovaralo na više kolosijeka. Jedan kolosijek bila su politička pitanja, posebice pitanja koja su bila vezana uz podjelu BiH i uz zemljovide. U tome su Tuđman, Šušak i Šarinić bili duboko unutra. Šarinić je poslije otišao u Hrvatsku radi potpisivanja Erdutskog sporazuma. Šušak je s Tuđmanom, koliko ja znam, najviše razgovarao o kartama, podjelama i tim stvarima. Osim njih, i ministar vanjskih poslova Granić i Miomir Žužul bili su vezani uz ta pitanja zemljovida.
Kao član državne delegacije Bosne i Hercegovine u Daytonu je bio i Jadranko Prlić.
-Članovi delegacija imali su - priča Prlić - stalnu komunikaciju; i za ručkove i za večere dolazili smo jedni k drugima. Tuđman nije bio dugo u Daytonu. On je od dvadeset i jednog dana, koliko je trajala mirovna konferencija, samo nekoliko dana bio u Daytonu. Tuđman je često išao u Hrvatsku tako da je u Daytonu proveo četiri-pet dana. Milošević i Izetbegović bili su cijelo vrijeme, lako sam bio član državne delegacije Bosne i Hercegovine, objektivno je to bio razgovor predstavnika tih triju naroda. Delegaciju BiH činilo je sedam ljudi. To su bili Izetbegović, Haris Silajdžić, Muhamed Šaćirbej, Ivo Komšić, Zubak, ja i Mile Lazović. To je kao državna delegacija. Ali koncept dogovora postavljen je tako da pregovaraju Izetbegović, Tuđman i Milošević. Oni su bili ključni u svim razgovorima. U Dayton se išlo sa sporazumom koji je već postojao; da Bosnu i Hercegovinu čine Republika Srpska i Federacija BiH. Ostalo su priče.
Budući da se u pregovore ušlo s tim da će Bosna i Hercegovina biti podijeljena na Federaciju BiH i Republiku Srpsku, ostalo je pitanje razgraničenje teritorija između dva entiteta. Stoga su pregovori u jednom trenutku zašli u slijepu ulicu. Srbi i Bošnjaci jedni su drugima nudili bosanski prostor nastanjen Hrvatima. Izgledi za gubitak Posavine bili su u Daytonu posve realni.
-Što smo ja i Krešimir Zubak mogli napraviti?- pita se Jadranko Prlić. - Dali smo prijedlog da se, uvjetno rečeno, Federaciji BiH „dadne više teritorija Posavine", l to smo napravili. Da se u Posavini ipak nešto dobije, smatram svojom zaslugom, zadnji dan smo dobili Odžak. Oko toga sam čitavu noć pokušavao sa svakim razgovarati. Mislim da su ta dva „ankera", Orašje i Odžak, koji su bili mnogo manje od onoga što bi bilo pravedno, ipak omogućili da se u Posavini preživi. To je sad jedna drugačija situacija, imati Odžak i Orašje, i stvar se mijenja.
Kad se pričalo o statusu i budućnosti Odžaka, u salonu za pregovore zatekao se i Dragan Skrtić, šef tjelesnih čuvara predsjednika Tuđmana:
-Dayton je bio mučan ne samo za Hrvatsku nego za cijelu regiju, čak i za
Amerikance. Oni su to htjeli riješiti. Ja na službenim sastancima nisam bio, ali sam u određenim situacijama, u salonima gdje su bili razgovori vodećih ljudi, bio prisutan pa sam tu ponekad čuo određene stvari. Predsjednik u pregovorima nije bio lak pregovarač, nije odustajao od hrvatskog teritorija, što nije bilo upitno. Čuo sam kad ga je Milošević pitao za onaj dio Odžaka, ali je Predsjednik ustao, nije o tome uopće htio razgovarati. - Pa daj, sjedi, Franjo, pa nemoj tako, razgovarat ćemo - govorio je Milošević. S Izetbegovićem je bilo teško i mučno razgovarati. On je mijenjao mišljenje iz sata u sat. Jednom kaže jedno, drugi put drugo. Milošević je točno znao što hoće.
Kako je u Daytonu težište pregovora bilo na teritoriju, pravnim se pitanjima posvećivalo malo pažnje. Hrvati su svoj položaj u postdaytonskoj BiH, budući da su ostali bez svoga entiteta, pokušali popraviti pravnim sredstvima prilikom „draftiranja" bosanskohercegovačkog ustava. U tim pregovorima bio je angažiran Simonović:
-Malo se pažnje posvećivalo pravu, što je neobično. Sve te pravne stvari relativno su malo tada zanimale i Tuđmana. U ime hrvatskog izaslanstva inzistirao sam na konstitutivnosti triju naroda i na pravu svakog od naroda da sudjeluje u donošenju odluka na osnovi konsenzusa. Time su se na neki način slabilo entitetske ovlasti i Hrvati iz BiH imali su nekakav utjecaj. Kako sam bio jako aktivan na tim sastancima, politički direktor francuskog ministarstva vanjskih poslova Jacques Bloc ironično mi je rekao: - Ah, naravno, vi ste tako aktivni zato jer ste vi iz Bosne i Hercegovine, pretpostavljam?! - Htio je reći: zašto Hrvatska ima biti toliko aktivna kad se radi o Bosni i Hercegovini. Odgovorio sam mu da se duboko ispričavam što sam bio toliko aktivan, da nisam shvaćao da je Francuska hrvatski susjed i da Francuzi žive kao jedan od konstitutivnih naroda u BiH. Svi su se počeli smijati pa je nestala ta nategnuta atmosfera.
Kad su se daytonski pregovori dodatno zakompliciraii zbog Brčkog, Tuđman i Richard Holbrooke spasili su stvar tako što je Tuđman lansirao ideju o arbitraži distrikta Brčko. Naknadno je tu ideju Holbrooke pripisao sebi.
-Kad je izgledalo da se sve ruši - prisjeća se Simonović - i da od pregovora nema ništa, Tuđman je dobro odigrao u Daytonu. Pred sam kraj bili su cjelonoćni pregovori. Najprije je Milošević pregovarao s Amerikancima, a nakon toga je i Silajdžić razgovarao s Amerikancima. Dogovarali su entitetske postotke teritorija. Silajdžić je, koliko se sjećam, pristao na ono što je Milošević prethodnu večer, uz dosta whiskyja, pregovarao s Holbrookeom. Pod uvjetom da će to biti područja koja su dogovorili, Silajdžić je rekao da Milošević može dobiti postotak teritorija koliko želi. Amerikanci otvaraju šampanjac, zovu Tuđmana usred noći, misle da su svi problemi riješeni. Tada je Tuđman poslao Granića, koji se vratio sav blijed. Silajdžić je Miloševiću ponudio teritorij nastanjen Hrvatima. Taj aranžman nije svima bio prihvatljiv, nastale su nove napetosti. Ljudi su ostali budni cijelu noć, nije se vidio izlaz. Miloševićev avion već se zagrijavao, motori su radili, srpsko izaslanstvo iznijelo je svu prtljagu. Međutim, tada se pojavila ideja da se distrikt Brčko poslije riješi arbitražom. Tuđman je k meni došao s idejom o odgodi odluke o Brčkom. Pitao me može li se što napraviti da se ta odluka odgodi, a ja sam samo pravno-tehnički uobličio tu ideju. - Može se odgoditi tako da se ide na nekakvu arbitražu - rekao sam. - Dobro, dobro, napišite to - rekao je Tuđman - prisjeća se Simonović.
Tuđman je te dramatične daytonske noći, osim o naknadnoj odluci za distrikt Brčko, razgovarao i s američkim predsjednikom Clintonom o tome kako da se spase pregovori i da se Amerika ne osramoti.
-Predsjednik je - tvrdi Vesna Škare-Ožbolt - spasio Daytonske sporazume, koji su praktički bili propali. Tu je noć Tuđman nazvao Clintona i rekao mu kako misli da bi se u Daytonu izvukla cijela stvar. S tim su se složili Izetbegović i Milošević. Clinton je bio oduševljen Tuđmanom, nazvao ga je kraljem Daytona, što je nekoliko puta poslije ponovoljeno.
Pa ipak, Hrvati u Bosni i Hercegovini, ma koliko Tuđman bio „kralj Daytona", nisu imali razloga biti zadovoljni sporazumima. Krešimir Zubak nije ih htio potpisati, ali ih je potpisao Jadranko Prlić.
-Krešimir Zubak je trebao, u ime bosanskohercegovačkih Hrvata, potpisati Daytonski sporazum, ali nije htio. Bio je osjetljiv na pitanje Bosanske Posavine pa je zauzeo čvrst i principijelan stav. Tuđman je na njega pokušao utjecati da promi jeni takav stav. Na koncu je Jadranko Prlić potpisao sporazum - kaže Šimonović.
Prema mišljenju Jadranka Prlića, Daytonski sporazumi bosanskohercegovačkim Hrvatima nisu donijeli očekivano:
-Daytonski mirovni sporazum nije donio Hrvatima u Bosni i Hercegovini ono što su oni očekivali. Prije svega, Hrvatska je u Daytonu imala motiv riješiti svoje probleme. Tuđman je imao osjećaj za dinamičko razmišljanje, s tim da on nije vjerovao da će Republika Srpska ostati tu gdje jest. Vjerovao je u nekakav dinamički razvoj Sporazuma o konfederaciji između Republike Hrvatske i Federacije BiH. To je bila točka oko koje se nismo slagali. Sporazum o konfederaciji između Republike Hrvatske i Federacije nije logičan. Osnova za takvo njegovo mišljenje bio je Washingtonski sporazum, koji je bio obično bacanje prašine u oči.
Nekoliko godina poslije Holbrooke je objavio knjigu u kojoj je, kako bi spasio pregovore, opisao „svoju" ideju o tome da se status distrikta Brčko odluči naknadno - arbitražom. Šimonović je razgovarao s Tuđmanom o Holbrookeovoj knjizi o Davtonu.
-Tuđman je rekao da je to poštena i objektivna knjiga o Daytonu, što je zanimljivo, bez obzira na to što je bila itekako kritična. Imao je nekoliko zamjerki na knjigu. Prva zamjerka bila je ta što je Holbrooke prešutio Clintonov posjet Zagrebu, iako nije dugo ostao. Tuđman je, usto, zamijetio da je Holbrooke pogreškom pripisao Amerikancima da su se sjetili rješenja u zadnji čas, kad je sporazum u Daytonu propadao. Tuđman je bio vrlo izričit da je to bila njegova ideja, u što sam sklon vjerovati. Znam da me pozvao u jednom trenutku i rekao: - Hajde, pokušaj nešto smisliti za Brčko. - Onda smo u Daytonu na brzinu napisali nekakvu skicu što bi to moglo biti, da to poslije ide arbitražom i onda je on to uzeo i dalje išao na pogađanja o tome. Tuđman me čak zamolio da to prenesem Holbrookeu, koji je tada bio američki predstavnik pri UN-u u New Yorku.
Tuđman je želio da se, nakon Daytona i potpisivanja Erdutskog sporazuma, što brže potpiše sporazum o normalizaciji odnosa između Hrvatske i SRJ, odnosno Srbije i Crne Gore. U Davtonu se nametnulo pitanje sljedništva i sukcesije.
-Tada je SRJ inzistirala na tome da ona bude kontinuitet u odnosu na bivšu Jugoslaviju - objašnjava Šimonović - što je značilo da mi nismo ravnopravni sljednici. Oko toga pitanja bilo je nešto zanimljivo: Tuđman je imao razumijevanja za srpske interese. Rekao je: - Čujte, vi morate računati da su Srbi ipak imali nekakvu kraljevinu koju su unijeli u tu državu. - On je na pitanje kontinuiteta gledao više kao povjesničar, a manje kao pravnik. S njim sam na temu sukcesije razgovarao jako puno. Svaki put morao sam mu izložiti sve pravne argumente o tome što to znači za nas ako Srbima priznamo kontinuitet. Rekao sam mu da bi to značilo da smo mi secesionisti. Dakle, ako smo mi bili secesionisti, oni su imali pravo upotrijebiti silu da zaustave tu secesiju. Postavilo bi se pitanje karaktera ratnog sukoba i osnove za mijenjanje granica. Kad bi saslušao te argumente, rekao bi: - U redu, uvjerili ste me! - Međutim, za neko vrijeme ponovno bi postavio pitanje: - Pa, dobro, možemo li mi tu nešto napraviti da oni nešto dobiju, a da mi ne ugrozimo svoje interese? - U Daytonu se otvorilo puno pitanja.
Simonović je poslije bio uključen u rješavanje pitanja o normalizaciji odnosa sa SRJ, zbog čega je često putovao u Beograd.
-Tuđman je zagovarao sporazum o normalizaciji. Nakon jedne moje izjave u Beogradu jako se naljutio. Rekao sam da je Hrvatskoj važnija kvaliteta sporazuma nego kad će do njega doći. To je razljutilo Tuđmana jer je htio da taj sporazum bude što brže potpisan. Sdruge strane, dobro je prihvatio moju argumentaciju. - Ako kažeš da ti se žuri sa sporazumom, dobit ćeš u njemu i stvari koje nisi želio; a ako kažeš da ti se ne žuri, iako ti se žuri, završit ćeš brže, ali ćeš i dobiti više - rekao sam Tuđmanu. - Dobro, ako je to pregovaračka taktika, u redu, ali ja hoću taj sporazum - odgovorio je.
Vrelo: "Tuđman izbliza", str.115-120