Veljača

Bit će da je čeljadetu tako suđeno da samo čekaš odakle će kojekakav belaj banuti. Svi idealisti misle da su stvari kojima služe bitno bolje od drugih stvari na svijetu. Ne žele vjerovati da je i njihovoj stvari potrebno, upravo, to smrdljivo smeće koje je potrebno i svim drugi podvzima, jer i među lupežima govori čast:

─ Treba krasti i pljačkati sa stilom.

Sinoć je opet, poslije onakvog dana, zahladnilo. Miriše na snijeg da odagna buku autobusa i uspori nas u hodu. I što drugo besposlen čovjek može raditi nego po vazdan prevtati po policama - kao da mu ne da odahnuti. Pomislih da ovom prevrtanju i okretanju nema kraja. Toliko se toga nakupilo tijekom godina i bitnoga i ne bitnoga. U tom prebrajanju i okretanju... gle! - „Proces“. Otvorim već požutjele (u raspadanju) listove i na drugoj starni napisano, tamo još u socijalističkoj Hrvatskoj: „Franz Kafka i Školska Knjiga Zagreb 1974.“ A na trećoj strani stoji žig: „Škola za primalje i masere - Zagreb - Vinogradska c. 29 Telefon: 572-244.“

Kad je Franz Kafka umro, u njegovu pisaćem stolu pronađeno je pismo naslovljeno na njegovog dugogodišnjeg prijatelja Maxa Broda:

„Dragi Max

Moja posljednja želja: sve što ostavljam za sobom (dakle, u ormaru za knjige, u komodi, u pisaćem stolu, kod kuće i u uredu, ili je bilo kamo odneseno pa ti nađeš) dnevnike, rukopise, pisma tuđa ili moja, bilješke i tako dalje, neka se to sve odreda spali nepročitano, a isto tako i svi moji spisi ili zapisi koji se nađu kod tebe ili kod drugih. Pisma koja ti ne htjednu dati neka bar sami pošteno spale.

Tvoj Franz Kafka“

Max Brod nije ispunio ovu posljenju želju svoga najboljeg prijatelja. Upravo toj činjenici imamo zahvaliti što su do nas doprla i sačuvala se takva remek-djela moderne književnosti kao što je roman „Proces.“

***

Veljača je najokrutniji mjesec (em dosadan, em siv). Kaže jedan velikan dvadesetog stoljeća. Govoreći o pustoj zemlji na kojoj onda priprema za rađanje proljetnog života ostavlja još veći dojam pustoši i praznine.

Čekajući na obaveze - zamišljene i one druge, stvarne ne zna koliko se mogao osloniti na sjećanje (kakokad)? Dolaze mu detalji od kojih je morao (a i red je) stvoriti sliku, ali to ne znači samo privrženost nabrajanju i posjedovanju činjenica već i njihovo pomno provjeravanje. Tako on ponekad provjereno provjerava - odgurnuto odgurava. Ponekad se i uparadilo poput Jehovinih svjedoka. Uvjek se znalo za otmjenost i ljepotu misnog ruha; crvena boja je boja mučeništva (jeste li to zamijetli, mislim... obilatost te boje na slikama puta križa?) i Duha Svetoga. Svenosno odijelo se nosilo kroz godinu (svakim danom) i kroz advent u pipremi za svečanost. U svakom slučaju pred njim je stojalo nekakvo naslućujuće spoznanje ili narodski rečeno - otkriće.

A koliko je samo puta smrsio Očenaš i Zdravomariju da nije znao da li je pri kraju ili pri početku.