Ići i ne okretati se

Pogledao je prema portretu koji je ležao na stolu, a zatim prišao Sabini i ošamario je. Nikada mu nešto slično nije rekla i nikada je dotada nije oša­mario. Sve se odigralo u trenutku. Ruka je sama poletjela i završila na njenu obrazu. Nije je udario jako. Anamarija je sjedila za stolom i doručkovala. Za koji tjedan trebala je krenuti u školu, u prvi razred. Cijelo je ljeto ustajala ujutro, u vrijeme kada se treba spremati za školu, sjela bi za kuhinjski stol i stavila školsku torbu na susjednu stolicu. Prvo bi doručkovala, a zatim redala po stolu bilježnice i knjige. Na taj način se pripremala za školu. Držala je u ruci šalicu s čajem i nijemo gledala u Tuđmanov portret pred sobom kao da pažljivo proučava izraz lica čovjeka zbog kojeg je otac ošamario majku. Plakala je. Niz obraze su joj se kotrljale suze. Pokupio je portret sa stola, smotao ga u tubu i izišao iz stana. Bilo mu je žao zbog Anamarije, volio bi da nije bila tu. Morao je to napraviti, inače bi se vukao ulicama s olovom u nogama. Razmišljao je o Sabini. Portret je, poput štafete, držao u desnoj ruci. Sabina je bilo lijepo ime, i bilo mu je drago što nije imala neko tipično muslimansko ime: mogla se zvati i Nisveta, na primjer. Ili Nezira. Ili... To je bio spreman priznati. Ali ništa više. Nije ga bilo stid što je Sabina Muslimanka, ne. Po stotinu puta ne. Ali mnogi su, pola grada, u toj činjenici zlurado uživali. Nitko mu to nikada nije otvoreno rekao, niti je smio, ubio bi ga, čini mu se, ali je Slavko znao. Vidio im je to u izrazu lica, gestama, u očima... U načinu na koji su izgovarali imena svojih supruga. Uostalom, ime je ništa, košulja, kapa... Ili šal s kojim se poigrava vjetar. Iako se Sabina odmah iza rata pokrstila, zbog Anamarije, rekla je, zadržala je ime. Nikakva muslimanka, roditelji su joj bili Muslimani, ali, tada, prije rata, zakleti ateisti, postala je katolkinja. Ona koja nikada nogom nije kročila u džamiju, bar je tako tvrdila, i on joj je vjerovao, sada je redovito odlazila u crkvu, odnosno na njene ruševine. Naučila je moliti, tvrdila je da je to smiruje. A sad ovo s Tuđmanom. To Slavku nikako nije išlo u glavu. Kod njega je ovo dvoje, molitva i Tuđman, bilo neraskidivo povezano: išlo je u paketu. Ili sve ili ništa.

Staklorezačka radnja se nalazila u jednoj od sporednih ulica. Sve do onih Sabininih riječi nije bio potpuno siguran hoće li uramiti portret. Sada je bio, čvrsto je odlučio: uramit će ga. Ako treba, skinut će svetog Antu sa zida, a na njegovo mjesto postaviti Tuđmanov portret. Htio je to reći Sabini nakon što ju je ošamario, ali je u posljednji trenutak odustao. Sto da mu je, na primjer, odgovorila: skini i jednog i drugog, što se mene tiče!? Nije znao kako bi na sličan odgovor reagirao. Moglo se dogoditi svašta. Bojao se i razmišljati o tome.

Staklar je bio u radnji. Na ulaznim vratima stajao je nalijepljen list papira na kojem je pisalo nemamo stakla. Slavko se pitao što on onda uopće radi u radnji. Nema stakla!? Što ima raditi staklar koji nema stakla? Čistiti izlog, na primjer, u kojem su se nalazila tek dva ista uramljena goblena ovalnog oblika s likom međugorske Bogorodice, što je radio vlasnik radnje kada je Slavko ušao unutra. Slavku slične stvari nisu bile smiješne, niti apsurdne. Postojalo je imati i nemati, otići ili ostati, sve drugo ga je ljutilo. Sto da je on ono jutro krenuo uništavati tenk bez granate? Kao ovaj staklar. Nije trebao otvarati radnju, dok mu ne stigne staklo. Da je postojao ijedan drugi staklar u gradu, ne bi uopće ulazio unutra. S neozbiljnim ljudima nije želio imati posla. Okrenuo bi se i otišao.

—   Nema stakla? — pitao je.

—   Nema — rekao je staklar. Nije gledao prema Slavku nego je nastavio marljivo trljati izlog.

—   Čekaj, jebi ga, staklar bez stakla?

—   Dogodi se, moj Slavko, što ne bi bio i staklar koji dan bez stakla. Nije do mene.

Slavko je razmotao portret i stavio ga na radni stol. Krajeve je otežao komadićima drvenih profila od kojih su se izrađivali ramovi, koji su se nalazili svuda po stolu.

— Pogledaj, ajde ostavi to sad! — rekao je.

Ovaj je došao do njega i pogledao portret. Krpu je cijelo vrijeme držao u desnoj ruci.

—   Imaš li bar za ovu sliku stakla?

—   Nemam, jebi ga. Potrefilo se tako. Nemam čim oko ustaklit.

—   E, jebi ga! — rekao je Slavko.

—   Zamisli ti naš grad — rekao je staklar. — Pedeset godina gradiš, stakliš, a onda to sve ode. Kad smo se ono u proljeće vratili, nisi u cijelom gradu imo dva zdrava stakla. I sad ti trebaš za godinu-dvije nastaklit za pedeset.

Slavko ga nije slušao. Nikakva ga opravdanja nisu interesirala, a i bio je u drugom filmu. Vidio je šalicu u Anamarijinim rukama i čuo zvuk šamara. Javio se nagovještaj sumnje. Možda ga i nije trebao uramiti. Šamar je bio u redu, napravio bi ponovo isto, nije mu ono smjela reći ni pod koju cijenu, nije to ničim zaslužio.

— Reci mi — upitao je staklara i pokazao na portret — jesi li dosada uramio ijedan ovakav?

—   Pred rat jesam, dosta toga. Samo onda nije bio u uniformi ko ovde. Ohladili ljudi.

—   Čekaj! Jesi il nisi?

—   Nisam, kažem ti. To ti za udrugu?

Slavko je bio predsjednik Udruge dragovoljaca grada.

— Da, za udrugu — rekao je.

Sabina je, izgleda, bila u pravu u vezi portreta: nitko u gradu nije imao uramljen sličan. U svemu drugom nije bila u pravu. Staklar je poredao pred njega sedam-osam različitih komadića profila.

—   Koji ćeš? — pitao ga je.
Braco je pokazao na jedan od njih.

—   Kad će bit gotovo? — pitao je.

—   Ne znam ti tačno. Sedam, deset dana. Ne znam kad će mi doć staklo. Je li ti dugo?

—   U redu je — rekao je Slavko i izišao.

Planirao je otići do Brace, a zatim u Udrugu na posao. U stan nije želio svraćati. Grad se budio. Komunalci su sakupljali smeće. Njihov kamion je stvarao veliku buku. Dvojica radnika, udaljenih tek nekoliko metara jedan od dugoga, više su se sporazumijevali mimikom, nego li riječima. Nekoliko papirnih vreća od cementa ispalo je iz kontejnera i vuklo se po ulici. Jedan od radnika pokazivao je drugom da ih ode pokupiti.

— Vreće — vikao je iz sve snage, trudeći se nadglasati buku kamiona, i pokazivao prstom prema njima.

Ovaj drugi je pratio njegov prst i napokon ih ugledao i shvatio. Otišao je, pokupio ih i ubacio u kamion. Radio je to nekim lijenim usporenim pokretima. Slavku je i to išlo na živce, to jutro ga je sve živciralo: poželio je da odjednom zapuše vjetar, podigne vreće i natjera komunalca da potrči za njima. Pa ponovo: da ih, u trenutku kad dođe do njih i sagne se uzeti ih, vjetar podigne i odnese dalje.

Stigao je i Propovjednik. Čuo ga je tek kad se kamion udaljio niz ulicu. Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi(9), govorio je.

A zatim je ugledao motor. To je bio vrhunac. Opet. Radi to namjerno, prkosi cijelom gradu. Veliki motor marke Suzuki bio je pripriječen na trotoaru. Prednji kotač bio je na ulici, a stražnji na trotoaru, na manje od pola metra od zida. Na tom mjestu prolaznici su morali sići s trotoara i zaobići ga. Slavko je pomišljao da ode i sruši motor. Čak je i krenuo prema njemu, a onda je ugledao dvojicu policajaca, pedesetak metara dalje niz ulicu. Išli su onom stranom ulice na kojoj se nalazio motor, nesumnjivo su prošli pored njega, i to je Slavka dodatno razbjesnilo. Krenuo je prema njima.

— Čekajte! — rekao im je kad ih je sustigao. — Jeste li vi vidili onaj motor?

Poznavao ih je obojicu, iz rata. Bili su nešto mlađi od njega. Blizu njih, na niskom zidiću u dvorištu neke porušene kuće sjedio je Propovjednik. Spustio je glavu, kao da spava.

—   Ajde Slavko, nemoj me zajebavat! — rekao mu je jedan od njih. — Jebeš me s tim motorom svaki dan.

—   Nikoga ja, Ivo, ne zajebajem. Nego on zajebaje sve nas — rekao je i pokazao prema motoru. — Ili on more šta hoće!?

—   Ako ti smeta — rekao je drsko drugi policajac — otiđi i skloni ga!

—   Matere ti! — rekao je Slavko i unio mu se u lice. — Da ja radim tvoj poso?! A ti da glumiš šerifa?

Onaj ih je prvi policajac, Ivo, smirivao.

— Ajde, dobro je! Smirite se! Ti, Petre — rekao je policajcu — produži, a ja ću raspravit sa Slavkom.

Ovaj ga je poslušao i udaljio se pet-šest metara od njih. Nije ni gledao u njihovu pravcu. Propovjednik je podigao glavu i gledao prema njemu.

—   Mjerom kojom mjerite mjerit c'e vam se — promrmljao je.

—   Ja sam miran — rekao je Slavko policajcu. — Samo vi ne radite svoj poso. Ako zakon vrijedi za mene, treba vrijedit i za dilere.

—   Slušaj, Slavko, onde nije zabranjeno parkiranje. Ja mu ne mogu ništa.
To je prvo. A drugo: je li on diler ili nije, ja to ne znam.

—   Zna cijeli grad, jedino vi u policiji ne znate. Od čega je nabavio naki motor?

—   Onda dođi u stanicu, napiši prijavu...

—   Nema od toga ništa. Znači, nije zabranjeno onde parkirat?

—   Nije — rekao je policajac.

—   Dobro — rekao je Slavko — sad ću otić kući, uzet auto i parkirat ga onde, pored motora.

— Radi šta god hoćeš! — rekao je ljutito policajac i otišao od njega.
Slavko je produžio ravno do stana. Ušao je unutra i pronašao u ladici komode ključeve automobila. Anamarija je, kada je ušao u stan, sjedila za stolom i nešto crtala. Na trenutak je prestala i pratila Slavka pogledom,