Što krije "Tajna povijest Daytona"?
Božo ŽEPIĆ
Boraveći nedavno u Zagrebu ugledah na izlogu knjižare na Jelačića trgu knjigu američkog diplomata, Dereka Choltea: "Tajna povijest Daytona", s podnaslovom "Američka diplomacija i mirovni proces u Bosni i Hercegovini 1995". Budući je Dayton za duža vremena odredio položaj Hrvata u Bosni i Hercegovim kao neravnopravnog naroda, s velikom sam intelektualnom radoznalošću kupio i započeo čitati knjigu, u kojoj ugledni diplomat najveće svjetske sile iznosi ulogu njezine administracije i diplomacije u krojenju sudbine ove zemlje, njezinih naroda i građana. Ponadao sam se da ću u knjizi s tako intrigantnim naslovom pronaći tajne koje nisam znao. Ponadao i razočarao! Jer, već u predgovoru poznatog hrvatskog diplomata iz Zagreba, Hide Biščevića, pročitah da ova "knjiga zapravo ne otkriva nepoznato" i da "ona nije izlet u ranije nedokučive skrivene tajne". Pa ipak, mislim da će ona biti od koristi povjesničarima, koji često krupne povijesne događaje i odluke objašnjavaju sitnim i presudnim detaljima. Doista, takvih detalja ima dosta. Takav je onaj što objašnjava kako je obranjena Banja Luka.
Da je ona bila pred padom, dosad se tek nagađalo. Ali, da ju je obranila američka diplomacija, tek sada autor u knjizi to dokumentirano dokazuje. On piše da je "Federacija nastavila nadirati prema Banja Luci zbog čega se 40.000 Srba odlučilo zaputiti u izbjeglištvo", pošto je "vojska bosanskih Srba bila u velikom rasulu", a "ponesen tim uspjesima Tuđman je počeo razmišljati o tome da Federacija pokuša zauzeti Banju Luku". Amerikanci su mu rekli da to ne čini budući "da bi se poslije nagodbe i tako taj grad morao vratiti (Srbima)". Bilo bi dakle isto što s Mrkonjić Gradom i Šipovom, koji su oslobođeni pa pod pritiskom vraćeni. Zato, "pregovaračka je skupina željela podsjetiti Zagreb kako SAD ne misli daje mudro zauzimati Banju Luku." Ministru Šušku stavljeno je do znanja da bi tek područje oko Bosanskog Petrovca za to bilo pogodno, jer "kao i Tuđmanov, i Šuškov je ponos vojnim postignućima tog dana bio u punom cvatu", pa je "hrvatski ministar obrane već skočio na noge i pun zanosa pokazivao na zemljovidukoliko se njegova vojska približila zauzimanju Banje Luke." Autor navodi da kad su američki pregovarači "odlučno počeli govoriti da zaustavi borbe i ne zauzima Banju Luku, Šušak je ljutito reagirao", ali tek "nakon duge rasprave, ministar obrane obećao je da se Hrvati - neće pomaknuti ni pedalj dalje". Za spašavanje Banje Luke u korist Srba i ključnu ulogu američkih pregovarača, te određivanju granica i područja koja se mogu osvajati (Bosanski Petrovac, Prijedor, Sanski Most), istodobno je vršen pritisak i na bošnjačko rukovodstvo.
On ističe da su se tijekom razgovora Tuđman i Izetbegović suglasili sa zajedničkim priopćenjem koje su uz američko posredovanje pripremili njihovi ministri, pa su "dva predsjednika obećala usporiti svoju ofenzivu i odustati od zauzimanja Banje Luke", te kako je "dosad uglavnom Hrvatska oslobađala i zauzimala teritorije; ova je točka bila od posebnog interesa za bosansku vladu", pa "barem na papiru Bosanci i Hrvati ostali su saveznici".
Zanimljiva su zapažanja autora o pregovaračima. Ocjenjujući držanje pojedinih aktera u pregovorima, on navodi kako je "prema svemu sudeći, Tuđman ostao ključni igrač u svakom pokušaju postizanja mirovnog sporazuma", budući da su "od presudne važnosti ponovno bili uspjesi njegove vojske", budući daje "američko izaslanstvo držalo kako su ta postignuća na bojišnicama davala poticaj pregovaračkom procesu, jer su značila pritisak na Beograd i Pale." Na jednoj strani, ti su vojni uspjesi Hrvatske vojske korišteni, a na drugoj oni su dozirani i ograničavani do ispunjenja volje američke i, dakako srpske strane. Za ovu kaže kako "bosanski Srbi kao da su bili gluhi" i "zapravo, očekivali su da će vlada Republike Srpske slati svoje predstavnike u središnju vladu kao što neka država šalje svog veleposlanika u neku međunarodnu organizaciju." Odbili su sve središnje političke ustanove; - "jednostavno, Srbi su željeli svoju vlastitu državu". Sada vidimo, nakon što su uvjereni da Bosna i Hercegovina mora ostati jedinstvena država, oni nisu dobili svoju posebnu, ali su zato uz pomoć velikih ipak dobili svoju Republiku Srpsku, kao - državu u državi.
Sto se bošnjačke strane tiče, autor piše: "Bosanci su strahovali da je američka skupina na tom putu zaražena 'beogradskim ozračjem' pa su insistiralida trojka smjesta posjeti Sarajevo i razgovara o unesenim promjenama." Navodi kako "Muslimani su bili sretni što su konačno počeli pobjeđivati, pa su stoga i željeli nastaviti s ofenzivom", dok američki pregovarači "strahovali su da bi bez hrvatske potpore u borbama s bosanskim Srbima Muslimani počeli trpjeti poraze. Svaki put kad bi Muslimani ulazili u borbe bez potpore Hrvata - dobivali bi po repu", navodi autor, (str.223.).
Utisak je da knjiga ne otkriva velike tajne na velika zvona. Ipak svatko tko se odluči pisati o povijesti BiH u svjetlu Daytona, neće moći zaobići ovu knjigu, jer ona sadrži niz diplomatskih, naoko sitnih, a ipak presudnih, i u nijansama skrivenih "pikanterija". Posebno o tome tko je i kako spasio Banju Luku.