Htio sam da ispadne ljubavna priča a vidi sad ovo

Što se pak mudrosti i gluposti tiče najvažnije je čovjeku da ne podlegne trenutku (da ne bude veći majmun od ostalih majmuna). Jeste li zamijetili kako postajemo nepovjerljivi prema pametnim ljudima čim se ovi zbune. Primarna zadaća pameti je da čovjeka pripremi na sve udarce sudbine tj. da ga naoruža za sva vemena i da ponekad budemo ludi (bezobrazni) na svoju ruku.

 

Krleža u djelu „Na rubu pameti“ piše:

„Noću, u intimnom, poluglasnom razgovoru sa samim sobom, nikako ne mogu zapravo logički opravdati zašto se u posljenje vrijeme toliko uzrujavam zbog ljudske gluposti. Kad bi ljudska glupost bila neugodna kao naša vlastita zubobolja, to bi se još moglo objasniti. Od zubobolje se ne može spavati. Ali ovako?

─ Kako ‚ovako’ ?

─ Pa ovako: sve je u životu određeno dubljim zakonima prirode, zato naprimjer buterbrot pada uvijek na onu stranu koja je namazana maslacem a nikako obratno?  Slučaj? Ne!„

 

Zato, buđenem svakog jutra i prolaskom kroz vrijeme, pogledom kroz prozor, dobro dođu neke sugestije kroz dobar dan:

─ Ja sam dobro i ne boli me zub.

─ Na ovoj studeni bolja je kuvana rakija.

─ Tema ljubavi je i te kako u našim glavama; no to nije uvjek slučaj (a, ni pogotovo ako nas uvatilo u krstima).

─ Sve što možeš danas uraditi ne ostavljaj za sutra. A ne ovako kao ja - svakodnevno uđem u kuhinju i uvjek tamo izdangubim (Die Küche - was ist das eingentlich für ein Raum?).

─ Da, da braćo draga život nije čivija - to vam je kao kutija čokoladnih pralina i ako na brzinu pojedete bit će vam muka u trbuhu, a ako vas drugi vide s tom krasnom kutijom, pokušat će vam je ukrasti.

─ Ako vam netko ponudi šljive, uzmite ih... dobre su za sok a i pekmez možete napraviti od njih.

─ Nemojte samo reći „ne“. Nemojte to učiniti. To traži promišljanje. Kažite samo: „Na meni je da to znam, a na tebi da otkriješ“. Ne, ne ... recite samo: „Možda da, možda ne.“ Ili još bolje - nemojte ništa reći.

─ Vremešni muškarci kad se uparade izgledaju kao aveti (kao udbaš iz sedamdesetih).

─ Samo glup, čini gluposti.

 

I eto što ispade?

Htio sam da ispadne ljubavna priča a vidi sad ovo! S brda s dola. Pa zar je mudrost i glupost bitnija od ljubavi? Ili iskrivljavanje zbilje. Kod kuće vele:

─ Opet nešto muljaš.

Svi mi manje-više iskrivljavamo realnost. Doživljavamo svijet kroz prizmu svojih nekakvih iskustava, želja i potisnutih osjećaja (uvjek sam uvažavao moral i etiku ali kad jednom načinim glupost ima svi da se zabezeknu). O tome je pisao i Freud, pa malo-malo vrati se na potonje. Realnost je ogoljena, dosadna, brutalna i bez boja. Zapravo i ne postoji! No, varka. I te kako je tu. A mi se samo trudimo i patimo da je obojimo. Znači činimo laž ili glupost? Na ovome mjestu linija je tanka... konac... končić. S vagom mjerimo težinu. S metrom mjerimo dužinu i visinu. Tu nema muljanja - stvar je jasna. Ali različiti ljudi mogu istu sitaciju doživljavati i tumačiti na različite načine, a ponekad i sasvim oprečno.

 

Ovdje moram prestati s besjedom, jer eno (čujem poklopac)... mislim voda mi na šporetu vrije.