Rade


Tihomir DUJMOVIĆ

 

PRKOSNO JUGOSLAVENSTVO RADE ŠERBEDŽIJE

Njima je regija domovina, njima nije kao, recimo, ni Radi Šerbedžiji Hrvatska emocionalna domovina, njima je to emocionalna praznina s kojom se ne mogu identificirati. Zato njegovo kazalište ni po pred­stavama, odnosno glumcima, a najmanje po publici nije istinsko hrvatsko kazalište. Ono je svim srcem regionalno. Ali, dakako, s hrvatskim novcem. Uvijek, molim lijepo, s hrvatskim novcem! Ali to je već tradicija da se Jugoslavija diže na noge hrvatskim i slovenskim novcem! Zanimljivo, nikad srpskim! Ne ide Šerbedžija na Kopaonik nego srbijanski glumci stižu na Brijune! Ali ne novcem koji je Šerbedžija izvukao iz svog bogatog džepa, nego novcem svih nas. Koji služi primjerice i za to da bi Biljana Srbljanović igrala na Brijunima svoju priču o Gavrilu Principu koja nota bene nije i naša priča! Naša" znači srednjoeuropska jer je Gavrilo za taj naš svijet zločinac non plus ultra, a ne nikakav junak niti Robin Hood! Kad govorimo o Šerbedžiji i novcu, govorimo o čovjeku čiju imovinu mediji procjenjuju na desetke milijuna dolara, a to je gospodin koji svake godine žica grad, županiju, Vladu, ministarstva, na kraju i Pred­sjednika države da mu osiguraju novce kako bi živio njegov mit o jugoslavenskoj kulturnoj politici" i jugoslavenskom kulturnom prostoru koji ne omeđuju nikakve granice"! Zanimljivo je da ta so­cijalna osjetljivost kod našeg junačkog ljevičara nikad ne seže do toga da bi izvadio koji od tih milijuna iz svog džepa i kao istinski pobornik socijalne države sam financirao bar vlastito kazalište koje ionako funkcionira po modelu starih radničkih odmarališta u kojima se ljetuje za pet kuna! Zar to ne bi bio logičan potez jednog iskrenog ljevičara? Nakon petnaest godina provedenih na Zapadu on se nije naučio da se novac ne žica po državi, županiji ili gradovima, ne, on se odmah prešaltao na balkanske običaje! l ima obraza sve te silne novce tražiti za pred­stave koje velika publika, zapravo, nikad ne vidi. Da, on zna igrati i u Dubrovniku, ali se s Brijuna seli u Dubrovnik samo zato što se u kolovozu u Istri kvari vrijeme! A i malo mu je vremenom i dosadno uz sve te muflone i paunove!

 

PO ČEMU JE RADE ŠERBEDŽIJA LJEVIČAR?

Zanimljivo, uza sve to on će pozerski uvijek za sebe reći da je uvjereni ljevičar! Da je tako odgojen, da mu je to u krvi, da ga jed­nostavno to određuje! Ali, što je ljevičarsko u takvom držanju? On kao i mnogi miješa ljevičarstvo s jugoslavenstvom zato što poj­movi dolaze iz iste košare. On je salonski ljevičar kojem je to sja­jna priča, a u naravi se ponaša kao praktični Jugoslaven. Njega kao ljevičara ne smeta siromaštvo u Hrvatskoj čak i kad se pojavi ne samo na rubovima društva. Ali mu je nezamislivo kazalište bez primarno srbijanskih, zbog alibija i nešto bosanskih, te prstohvat slovenskih glumaca. On je naime politički Jugoslaven, uistinu narkoman jugoslavenstva, samo on to sebi prevodi kao ljevičarenje jer tako je drug Tito učio i to se začavlalo u njegovoj glavi. To da ljevičar znači biti Jugoslaven! l da se ljevičarstvo iskazuje kao jugoslavenstvo! Ljevičarstvo se dakle kod njega ne iskazuje niti poima kao socijalna politika jer mi od njega kao ljevičara u smislu socijalne politike ne pamtimo niti jedan jedini potez! Šerbedžija se uvijek trudi u jednom dahu reći kako nje­govo ljevičarsto ne treba brkati s komunizmom, Partijom i prošlim sustavom, dakle on je tobože esencijalni ljevičar. OK.

 

Ali, što je ljevičarsko, što je dakle socijalno ravnopravno, socijalno osjetljivo u njegovom držanju? Da novac koji bi zacijelo završio u državnim kazalištima širom Hrvatske bude političkim nasiljem priku­pljen i poslan na Brijune, jednom kazalištu koje vidi šaka odabranih koji imaju jedan jedini zajednički nazivnik: nostalgiju prema bivšoj Jugoslaviji! l to plaća država koja je krvavo platila cijenu odlaska iz te iste bivše Jugoslavije?! Jer Šerbedžija je neobično uporan, pa kad nije išlo drukčije, onda je u potrazi za sponzorima čak i s Vanessom Redgrave znao obilaziti Pantovčak za Mesićevog vakta! Ali, pritom se tim novcem i tim predstavama ne razvija hrvatsko kazalište, nego se ključni adrenalin pumpa u stari jugoslavenski resentiment. To je problem! Što smo mi jedva došli do države, i sada, u doba hrvatske države nastavljati s jugoslavenskim kulturnim programom izravna je borba protiv samostalnog hrvatskog nacionalnog kruga. Šerbedžija to sve ne razumije ili se pravi da ne razumije, gotovo da je svejedno.

 

PO ŠERBEDŽIJI JE LJEVIČARSTVO, ZAPRAVO, JUGOSLAVENSTVO JER JE TAKO NEKAD l UČILA PARTIJA

 

No tu negdje počinje hrvatska unutarnja tragedija jer mi na tom tragu trošimo najveći dio svoje energije umjesto da ovu divnu, ali jadnu zemlju razvijamo! Cijela ta rabota je po meni istinski zločinački pothvat jer Hrvati i Hrvatska baš zato što nisu imali državni okvir, nisu uspjeli razviti cijeli niz svojih posebnosti. Sada kad smo dobili državu, ponovno zaustavljati taj razvoj i puniti vlastiti sadržaj opet jugoslavenskim sadržajem, meni se uistinu čini kao zločin! Hrvatski je nogomet godinama živio u sjeni protežiranog srbijanskog i to velikosrpstvo se tako transparentno vidjelo baš u nogometu. Uostalom, kad je Dinamo mitske 1982. sa sjajnom ekipom bio prvak Jugoslavije, od tog fantastičnog sastava samo je Zajec igrao u jugoreprezentaciji! A kad smo dobili državu, nekoliko godina nam je trebalo da budemo treći na svijetu! Da, mi nemamo kapaciteta u svemu biti tako sjajni, nismo ni u nogometu zadržali taj nivo, ali smo u športu sjajnim rezultatima kao samostalna država pokazali da smo pola stoljeća izgubili, jer nismo mogli afirmirati sve svoje talente, l sad kad smo dobili državu, sad kad napokon imamo mogućnost razvijati se u tijesnoj suradnji s najboljima, ne, ne naprijed, natrag na Balkan! U regiju! A na kraju krajeva, pogledajmo i stoje to regija? Pogledajmo regionalne tribine, promocije knjiga, regionalne koncerte glazbenika, umjetnika uopće, pogledajmo otkuda nam stižu svi ti gosti. Model je kao kod Šerbedžije uvijek prokleto isti! Ponekad se tu može vidjeti neki Slovenac, nekad radi pariteta stigne netko iz BiH, ali u pravilu je to Srbija. Srbija i samo Srbija! Srpska filharmonija u Dubrovniku, vojvođanska filharmonija u Dubrovniku, ali nema neke europske filharmonije u istom tom Dubrovniku. Zar to nije politika? Postavlja se pitanje: Kad ste na nekoj tribini čuli nekog politologa s Kosova? Kad ste čuli nekog pjevača iz Crne Gore? Kad ste na nekoj tribini vidjeli književnika iz Makedonije? Kad ste u kontekstu regionalne suradnje iz iste te regije gledali na tv u bilo čiji film osim srpskoga? Pa nije valjda da samo oni snimaju filmove, da samo oni pišu zanimljive knjige, da samo oni imaju dobre bendove?

 

Vrelo: „Hrvatska u raljama djece komunizma“


Studeni 2014.