Duša od čovjeka


Dragan PAVELIĆ


»Znate li kakav je čovjek Kosta Hörmann? Kako ne bi znali! Pričala mi je milostiva Truhelka da je činio tolika dobra. A i Silvije se, da Hormanna nije bilo, nikada ne bi izvukao iz provincije. Ne kažem, nije Sarajevo ni Beč ni Pešta, ali u odnosu na Bijeljinu... Hörmann je dobro znao tko je Silvije. Kada je prije sedam godina Silvije došao među nas, pomislih odmah: u ovome trideset-dvogodišnjaku s uskočkim brkom ima velika pjesnička duša! Bože moj, kako sam imala pravo! Danas čujem od našega pri­jatelja kirurga da je taj mladi čovjek bolestan, bogme ozbiljno bolestan...«

»Ne samo pjesnička duša nego i duša duboko, duboko pobožna. Nije li nadbiskup pretjerao kad ga je nazvao bezbožnikom!«

»Nadbiskup ne shvaća tko je Kranjčević! Oni su dva svijeta. A cijela je halabuka nastala zbog afere oko po­krštavanja one muslimanke čemu se Kranjčević kao slo­bodnjak i kao pravi kršćanin usprotivio. Ispade velika bruka. Ali, nadbiskup je nadbiskup!«

»Priznajte, priznajte, taj čovjek, mislim na pjesnika, taj vam se čovjek sviđa...«

»Volim naočite muškarce! Ali, draga Hermina, taj čovjek je već šest godina sretno oženjen jednom finom damom. Ela je vrlo obrazovana žena i k tome dobra mati i dobra supruga.«

»No, što sam vam ono htjela zapravo reći? Sada ne znam. Zbunili ste me vašim pitanjem. Ah, da: počela sam govoriti o Hörmannu, o finom gospodinu Kosti Hörmannu! Ne samo da je u pitanju visoka kultura, draga moja, go­spodin je Hörmann duša od čovjeka.«

»Nikada mu ovdje neće biti zahvalni. Takav je naš svijet. Uvijek misli da je zaslužio tuđu milost. Naš je svijet nezahvalan. Ali, na stranu zahvalnost. Recite iskreno: vas privlače i Kosta i Silvije?«

»Privlače, privlače. Pa šta onda?«

»Ništa.«

»Ništa?«

»Vaš izbor nije loš, uopće nije loš. Ipak, nadam se da mi nećete uzeti za zlo: intelektualci nisu bogznakakvi ljubavnici. Oni su više za čajanke, za šetnje... za kraće šetnje; brzo vam se oni umore...«

»Stvar ukusa. Uvijek sam držala da sam normalna žena. Uvijek sam bila zadovoljna da je muškarac odozgo, a ja odozdo.«

»Znala sam da ću vas povrijediti!«

»Nikako! Ni govora. Iskren razgovor cijenim iznad svega. Ni vi ni ja nemamo se čega postidjeti. Pa ovo je dvadeseto stoljeće!«

»Zaboravljate gdje živimo!«

»Sinoć sam razgovarala dugo s mladim Koetschetom. Pred njim je kao što znate karijera. I znate što mi kaže taj čovjek? Kaže da se sarajevske gospođice i gospođe nipočemu ne razlikuju od gospođica i gospođa švicarskih i austrijskih.«

»Ljubezan je taj Koetschet. Kakav otac, takav i sin!«

»Znate, jednom sam čula da je stari doktor Josef Ko­etschet došao u bosanski pašaluk zbog žena!«

»Svašta može biti. Da nas sada netko čuje, rekao bi da ni mi u tom pogledu nismo bolje!«

»U kom pogledu? Ne razumijem vas.«

»Pa u onom pogledu...«

»Mislite: poročnom?«

»Mislim.«

»Teško meni! Pa govorile smo samo o osjećajima na­šim, o našim ženskim osjećajima! Vi me razočaravate! Vi ste tako...«

»Ja sam, draga moja prijateljice, zatucana žena. Za- tu-ca-na.«

 

 

Vrelo: "Sarajlije", str.107-109


Studeni 2011.