Proizvod za dugotrajnu uporabu
Ilija ILIĆ
Računi s daytonske , tržnice, što su ih u diplomatskim kovčezima donijela trojica Werght Pattersonovih začetnika - Milošević, Tuđman i Izetbegović, izazvali su i među onima s kojima su trgovali različite reakcije, od onih blagih, kakve se danas mogu osjetiti u Sarajevu među muslimanskim pučanstvom okrijepljenim atmosferom optimizma i (samo)zadovoljstva, pa do onih žučnih i mučnih među Hrvatima Bosanske Posavine. Između te dvije suprotstavljene strane klati se na jezičku daytonske vage ona treća čija nereagiranja treba tumačiti kao znak odobravanja rješenja za Bosnu.
Bez obzira koliko bosanskohercegovačka raja svodila ili izvodila svoje račune, čija ukupna suma ovisi o učincima propagandne mašinerije koja ih filuje filtriranim informacijama iz državnih kabineta, glavni akteri daytonskog skupa potrudili su se da preko svojih marioneta pruže što više uvjeravanja kako je svaki daytonski dobitak valjani zalog bolje budućnosti njihovih naroda, pa se radi toga nešto, eto, moralo i žrtvovati. Znači li to da se između tog toliko hvaljenog daytonskog zaloga bolje budućnosti i onoga „žrtvovanoga“, može staviti i znak jednakosti?
Teško, ako se pokuša racionalno izvesti raščlamba sadržaja parafirnog paketa za BiH, ali bez dubljeg zavirivanja u budućnost, jer ni jedan proizvod u tom paketu ne jamči svojom kvalitetom dugotrajniji rok uporabe, unatoč svim uvjeravanjima vladajućih garnitura u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu.
Srbi, u raskoraku velikog kapitala, što su ga silom oružja stvorili u Hrvatskaoj i u BIH, i veresije koja im je ostala, očekivali su u Daytonu iskorak kojim bi samo pokupili preostale mrvice, ali su se vratili s velikim blagom u zlatnom kovčegu. Dobili su državu s lijeve strane Drine - Republiku Srpsku, koja je međunarodno priznata onoliko koliko je to priznata i Federacija BIH, veći dio istočne Bosne u kojoj je bilo većinsko muslimansko pučanstvo, potom najveći dio Bosanske Posavine, cijelo područje Dobojskog kraja i zamrzavanje rješenja Brčkog, znači područja koja su prije Daytona bila u sastavu Federacije BIH.
S druge strane, daytonski kapital za Muslimane leži u ustavnim načelima koja samo formalno podupiru cjelovitost i suverenost BiH, ušićarili su i Sarajevo i njegovu okolicu, koridor od Sarajeva do Goražda, zapadnu Bosnu, sa zavidnim prirodnim i gospodarskim resursima, dio središnje Bosne s perspektivom da im ostane cijela, potom ukidanje embarga na uvoz oružja, novčanu pomoć međunarodnih institucija, izlazak na Savu, preko Federacije na more, i naravno Federaciju BiH u kojoj će biti većinsko pučanstvo.
Između Srba kojima je u Daytonu poklonjen najveći dio kolača, i Muslimana koji su zadovoljni svojim dijelom, nalaze se Hrvati - najveći gubitnici. Njihov je ćar u BiH zapadna Hercegovina, koju su imali i prije rata i koju im nitko nikada nije ni osporavao, potom dio zapadne Bosne: Glamoč, Bosansko Grahovo i Drvar - područja u kojima su Srbi činili apsolutnu većinu, Orašje i Odžak u Bosanskoj Posavini, dvije najmanje općine koje čak nisu ni međusobno povezane i naravno novi oblik Federacije u kojoj će od 750 tisuća Hrvata biti njih oko 200 tisuća!
Na ovakve »dobitke« nijedan od sudionika daytonske seanse ne gleda očima tisuća i tisuća žrtava četverogodišnjega rata u Bosni. Američki mirovni plan totalno ih je isključio u procesu odlučivanja o njihovoj sudbini, po tome i njihove legalno izabrane predstavnike u parlamentima, a samo ovlastio poglavare triju država da zapečate sudbinu svojih podanika. Upravo radi toga, proizvodi iz daytonskog paketa nemaju dugotrajniji rok uporabe.
Glasnogovornici hrvatske državne politike u daytonskom paketu vide uspjeh u zaokruženju cjelovite Hrvatske, pa se opravdano može postaviti pitanje: Pa, ako je to tako, nije li on postignut na račun ustupaka u BiH, jer prosta računica pokazuje da je veliki dio hrvatskog korpusa u BiH ostao u Republici Srpskoj i da je u izmijenjenom obliku Federacija uzdrmana i temelj takvog suživota. Jer, ako je itko u BiH ugradio najviše u nju, onda su to posavski Hrvati. Bolju budućnost hrvatsko političko vodstvo vidi u daljnjoj potpori međunarodne zajednice »naporima Hrvatske«, premdai njeni najviši dužnosnici ponavljaju da se cijeli paket morao prihvatiti, iako je nepravedan, ako se žele izbjeći čak i sankcije.
Muslimansko političko vodstvo zaigralo je u Daytonu i na kartu prodora na istok. Izetbegoviću je radi toga bio važniji koridor do Goražda nego status Brčkoga i Doboja, jer preko goraždanskog koridora se povezuje sa Sandžakom preko Kosova, Albanije i Turske sa istokom. Uz stare račune sa Srbijom, istočna veza sada je više nego aktualna, a neki tvrde i vrlo brzo ostvariva, budući da između Sarajeva i Beograda postoji čak i dogovor o carinskoj uniji u koju bi se u perspektivi »utjerala« i Federacija BiH, znači i bosanski Hrvati. Što se pak tiče srpske strane, ona je i u Daytonu ostala na starim pozicijama velikosrpstva.
Jesu li to onda zapravo zalozi bolje budućnosti narodu BiH, koji se navodno skrivaju u daytonskom paketu?
Posavski glasnik 1995.