Tirkizna
Maja HRGOVIĆ
To što je Dado tako brzo i tako temeljito ishlapio iz mene nakon našeg prekida - onako kako rakija ishlapi s dna čašice ostavljene na ljetnoj žezi nakon preuranjene popodnevne pijanke - govori mnogo o nama oboma. Voljela sam ga mahnito, pretjerano, petrarkistički; ipak, kad je najzad puklo, nije me razdirala bol ni žaljenje: bilo je gotovo i bilo mi je svejedno.
To sam mu i rekla kad smo se zadnji put čuli:
- Nikakav trag nisi ostavio, Dado. Za koju godinu te se neću ni sjećati - toliko si vrijedan. Namjerno sam to tako rekla, htjela sam da ga boli. Već smo se dugo kaljali u prljavim igrama: eto, na to se svelo ono prihvaćanje i strast.
Trenutak šutnje, a onda za nijansu hrapaviji glas u slušalici: - Slomit ću ti lakat. O! Ta dječja prijetnja, vrtićki bijes, umalo mi se opet smilio: dakle, boljelo ga je. Jupi. Poklopila sam, ko ga jebe.
Nije me ponovo nazvao, i nije mi zbog toga bilo žao. Bilo mi je žao najdraže majice, tirkizne, mekane - sto-posto pamuk, fina vlakna, Top Shop. Ostala je kod njega i znala sam, namjerno mi je više neće vratiti - radije će njome prati podove. Rastužila sam se, to mi je fakat bila najdraža majica.
Vijesti koje su se kasnije čudnim putovima i u čudnim intervalima probijale od Dade do mene zvučale su nadrealno, snovito, otprilike kao da viskom zazivaš Elvisov duh na tavanu bakine kuće. Najprije se javio razglednicom s Hvara. Onaj popločani trg, crkva i hotel, a s druge strane: "Vratit ću se kad prođe ovo sve".
- Ma zamisli ti tog frajera, koja dramatičnost - pokazala sinu razglednicu dosadnjikavom susjedu s kojim sam ljetos, u nedostatku boljeg društva (svi su bili na tom jebenom Hvaru) pušila loš haš i šetala pustim Cmrokom.
- Luzer - komentirao je luzer.
Nekoliko tjedana kasnije, žur u Močvari: kao u Majdakovoj pjesmi, čagali smo, miševi su se znojili pod parketom. Kadli, uleti mi taj neki tip, razbarušeni mršavko u adidasovoj majici, nikad ga prije nisam vidjela, kaže: - Ti si Maja? Ja ga gledam, on kaže: - Znam, pokazao mi je Dado slike. Ja ono: - Koji Dado, koje slike? - a mladac će: - Rekao mi je da ti kažem da će se vratiti kad mu prođe. Ja: - Kad mu prođe šta? On:
- Tako je rekao, kad mu prođe. Ne znam šta. Mislim da mu nije dobro - i cmokne me u obraz, kao "To ti je od Dade". I ode. Ja ono, stojim tamo s tim pivom u ruci, ovi moji plešu ko da sutra ne postoji, a mene prošla volja.
***
Mislim, znala sam ja dobro što znači to Dadino "kad prođe ovo sve", bila bih glupa da to nakon svega nisam naslutila.
Slutnje mi je nekidan potvrdio on sam. Nazvao me popodne, slušalica u mojoj ruci mekana od glasa koji mi je, ne tako davno, kostriješio dlačice po tijelu i pravio poplavu u gaćicama.
- E, ćao, rekoh na njegovo rastegnuto "Maaajoou", tako me zvao, kao da doziva mače. Uvijek me taj tip, kvragu, dobije na prepad, pa tako i jučer: ganuo me nježnostima prije nego što sam se uspjela snaći i sjetiti se da ga ustvari mrzim jer je gad. - Volim te, volim - zaječao je, i to je bilo dovoljno da uslijedi dijalog na kojem bi nam pozavidjeli scenaristi američkih romantičnih komedija. Prenosim dijelove.
- Maštam o tome da dođem k tebi jedno jutro, rano, dok još spavaš, i u dvorištu privežem svoj bicikl za tvoj, i odem... kako bi se iznenadila kad bi shvatila da sam tu, u gradu negdje, i kako bi onda bila bijesna jer se ne možeš nikamo otići voziti dok ti ja ne otključam bajs. Bi li me mrzila da to napravim?
- Bila bih sretna da dođeš.
- Ja bih bio sretniji od tebe. Ali znaš šta, Majo... Teško da će se to dogodit - zahropti turobno.
- Pucaš se gadno, jelda? - sve mi je, rekoh, bilo jasno, nisam ni trebala čuti odgovor. Dado je oduvijek bio narkofil, i ja sam; jedina je razlika - bitna razlika - u našoj naklonosti prema drogama bila ta da je on podcijenio granicu, a precijenio sebe: od narkofana postao je narkoman.
- Navučen sam, al ono, do kraja, sve sam prodao, ništa više nemam u stanu. Ništa ne jedem, nisam jeo danima, nemam ni kune u džepu, propao sam skroz, nema me ni pola, Majo, kradem da se bodem...
Glas od kojeg mi je, ne tako davno, adrenalin divljao u oscilacijama, promijenio se: postao je meketavo nazalan.
- I sad si nadžankan, jelda? - retoričko pitanje.
- Jesam. Puko sam se maloprije. Lud sam, ovo me uzelo skroz, kažem ti, ovo je smrt. Tu se rasplakao. Plakalo se i meni, bilo mi ga je žao, usprkos svemu. Rekla sam mu da je dobar i da ga volim; riješila sam ga i odgovornosti za propast naše veze - rekla sam:
- Jebiga, tražila sam ljubav na krivom mjestu - i rekla mu da imam novog dečka, neka sasvim druga spika, lijepa stvar, rekla sam da je bolje da ne dolazi k meni jer nisam sigurna da mu se ne bih vratila, to bi pak bio čisti autoterorizam - debilizam ustvari.
- Nismo mi bili krivi ljudi, ti si bila prava za mene, još si uvijek, samo nismo uboli pravi tajming - rekao je Dado šmrcavo, uplakano.
Zadivljujuće, nikad mi nije pao u očima zbog tog svog plakanja, ni izgubio dostojanstvo: sa svakim cmizdrenjem postajao mi je veći frajer - iako bih ga zezala: "Plačipičko!", dok bih ga grleći tješila.
Dugo smo pričali. Rekla sam da ću mu uplatiti na račun parsto kuna da ubode (hm, ubode) neku hranu i cigarete. Nije odbio.
- Ej, al jel živa ona moja majica iz Top Shopa? - sjetila sam se.
- Ona zelena?
- Tirkizna.
- Je, tu je kod mene.
Ludilo, pomislim.
- Znaš šta, umjesto da ti uplatim lovu na račun, daj se nađi s mojom sestrom, ona će ti dofurat, a ti njoj daš majicu, može? Moja sestra živi u Dadinom gradu, i nije joj teško napraviti mi takvu uslugu; osim toga, on joj je oduvijek bio drag, a i dugovala mi je neke pare.
- Može, još bolje - i ona je bila draga njemu.
- Kul.
Ta mi je majica fakat najdraža, ovo je bio pravi trenutak da je dobijem natrag. Ko zna šta će se tu još događati, pomislila sam i odmah osjetila grižnju savjesti jer sam, pomislivši to, ustvari vizualizirala pogreb, smrt od predoziranja, Dadu mrtvog u praznom stanu iz kojeg je sve prodao. Morbidno, jebiga. Nije do mene.
Sutradan nazovem sestru da je pitam kako je prošao susret, i je li Dado stvarno propao kao što kaže. Rekla je da je još mršaviji nego prije, da je ispijen, da izgleda premoreno i tužnjikavo, da ima kolobare ispod očiju. Da, propao je.
- A majica? Donio ti je majicu, jelda?
- Onu zelenu?
- Tirkiznu.
- Je. U vrećici od kruha. Iz koje nije istresao mrvice. Bila je puna mrvica od kruha - rekla mi je sestra i prasnula u smijeh.
Rekla je da ne može vjerovati da mi je ona ružna krpetina najdraži odjevni predmet. Izgleda kao da je netko njome prao podove.
Priča je preuzeta s manistra.blog.hr