Bristol

U to vrijeme sam taksirao. Radio sam isključivo noću. Upoznao sam sve ljude u gradu. Sve: one koji žive noću, a danju spavaju. Danju, ja sam u Sarajevu stranac. Lično sam volio kad me obasjava mjesečina. Toliko o tome...

Moj štand je bio pred Bristolom. Tamo sam upoznao sve gradske kurve. Upoznao sam čovjeka sa zlatnim oč­njakom u koji je ugraviran dijamant. U šakama je grijao dlan djevojke, ona je osjećala prijatnost zbog toga, i kad je grubim pokretima skinuo sat sa njene ruke, ona ničim nije dala do znanja daje primijetila krađu. To je zato što đavo u ženi voli toplinu, a sat na ruci za njega nema vrijednosti.

Ali je najzanimljiviji čovjek banuo na vrata mog golfa i odmah rekao sve:

— Zovem se Džo Martinović... Živim u Londonu...
Ovdje ću ostati kratko, policija mi je pretresla sobu u hotelu, žiletom su rezali moje Yves Saint-Laurent kravate, ali ništa nisu našli... Vozi me u Mond, treba mi kurva..."

U mom autu je sjedio čovjek koji očito zna što hoće. Te noći smo tumarali po kafićima i svuda gdje bi se pojavio on, za naš stol su dolazile lijepe žene, one koje u zraku njuše bogatstvo, i — nudile se. Na kutiji marlbora mirovao je njegov zlatni upaljač sa ugraviranim dijamantom.

— Ovaj upaljač košta deset hiljada maraka, poklanjam ti ga, kaže. Ako mi dovedeš najgoru kurvu u gradu... Džo Martinović se dosađivao. Policija gaje očito pratila, a on je iščekivao telefonski poziv iz Beograda. Odbio sam ponu­đeni poklon. On je rekao da materijalnosti nemaju smisla ako ne služe svojoj svrsi. — Ovaj upaljač je dobar samo da se njime zapali Bristol... Tamo stanuje đavo, rekao je.

— To bi bio odličan plamen...

Doveo sam mu cigančicu iz Drine, i ona je dva sata ostala u njegovu životu. Ne zanimaju me sklonosti Džoa Martinovića, ali sam osjećao da je on na neki poseban način nastran. Kad sam kurvu vozio nazad — pitao sam je šta joj je radio. Ona je odbijala da kaže i nije prestajala da se smijulji...

Džo Martinović je vrtio svojim skupim upaljačem u ruci i tražio idealan način da se hotel zapali, tako da ga ni jedan vodeni top ne može ugasiti. On je meni ličio na pro­fesionalnog mjesečara. Kad sam ga upozorio na ološ koja se vrzmala oko stola u želji da dođe u priliku da ukrade upaljač: — Oni to ne mogu, rekao je. Mislim da sam ga lično spasio zato što sam poznavao noćne tipove koji su se spremali da ga orobe. Kad sam to rekao, on se divlje nasmijao: — Oni to ne mogu...

U međuvremenu sam prestao taksirati. Skoro sam za­boravio na njega... A onda, pred sam rat, gledao sam Ned­jeljno popodne na televiziji i vidio Džoa Martinovića kako rukama zaklanja lice, kao da grli vlastitu glavu. Uhapšen na londonskom aerodromu, zato što je krijumčario drogu; policija je zaplijenila dvije kile heroina.

U tom trenutku, nikakvu simpatiju nisam osjećao za njega...

Na kraju: gledao sam kako gori Bristol. Gledao sam kako plamen guta natpis sa imenom hotela, vrteći se u divljim krugovima oko firme. Plamen me neodoljivo podsjetio na osmijeh Džoa Martinovića, čovjeka koji je jednom žestoko poželio da ovaj hotel izgori u požaru tako da ga ni jedan vodeni top ne može ugasiti. Shvatio sam da ništa ne treba strasno poželjeti, zato što se takve želje u svijetu ispunjavaju sa velikim zakašnjenjem. Tada ispunjenje želje postaje kaznom.