IZMEĐU KORICA

Iz knjige Ivana Muzica

           Ne mislim da bi Hitler bio tako lako napustio ustaše sve da sam taj prijedlog i prihvatio. Odmah u početku okupacije nastao je spor između dvije vodeće njemačke ličnosti u Hrvatskoj. Jedna je bio zapovjednik njemačke vojske u Hrvatskoj, Austrijanac general Edmund Glaise von Horstenau, koji je od prvog časa uviđao da će ustaški besmisleni teror dovesti konačno zemlju u kaos i savjetovao da se ustašama oduzme vlast. Drugi je bio njemački »ambasador«, u stvari pravi gospodar Hrvatske, Siegfried Kasche, koji je (ne bez razloga) držao da su u Hrvatskoj ustaše jedini element na koji se mogu Nijemci osloniti.

Kad se u cijeloj Jugoslaviji počeo razvijati komunističkopartizanski pokret, Nijemci su u Srbiji doveli na vlast generala i bivšeg jugoslavenskog vojnog ministra Milana Nedića. Vjerojatno je general von Horstenau htio isti pokus učiniti u Hrvatskoj sa mnom, pa je prije nego što Hitler dade takav prijedlog, htio imati moj gotov pristanak. Kako bilo da bilo, vjerojatno su ustaše doznali za taj manevar generala von Horstenaua, i zato su odlučili da me uhapse. Već nekoliko dana nakon mog razgovora s dotičnim oficirom, tj. 15. listopada, čim je počelo svitati, nahrupilo je na moj posjed oko 60 ustaša do zubi naoružanih, koji su zaposjeli dvorište i vrt te provalili u kuću i proglasili me uhapšenim.⁶⁰⁾ 

Nije mi preostalo drugo nego da se obučem i pođem s njima. Nikoga od njih nisam otprije poznavao, ali je njihov vođa, na pitanje moje žene kako se zove, rekao da se zove Vjekoslav Luburić. Sjeo sam zajedno s njim, jednim oboružanim ustašom i jednako oboružanim šoferom u manji auto, i krenusmo prema Pisarovini. Prvi komad puta nisam niti ja što pitao, a niti mi je Luburić rekao kamo me vode, pa tek kad smo došli u Sisak, rekao mi je da idemo u, već onda na zlu glasu, logor u Jasenovcu.

Vozili smo se dakle preko Siska i Sunje, i kad smo pred Jasenovcem došli na splav na Savi, upravo je zvonilo podne. Prešavši na splavi preko Save, auto se zaustavio, Luburić je sišao, nešto šaputao sa šoferom i onda se udaljio, a auto sa mnom, šoferom i jednim ustašom krenuo je od Jasenovca prema selu Krapju. Kad smo blatnom i uskom cestom uz Savu prešli Krapje, skrenuli smo s ceste na jedan poljski put, koji je vodio kroz kukuruzovinom obrašteno polje, i na jednoj čistini iza te kukuruze stali. Znajući već onda nešto o ustaškim metodama, držao sam da mi je to kraj. Nisam pokazivao nikakvih vanjskih znakova uzrujavanja, tek sam u sebi izmolio Očenaš i Zdravo Mariju, preporučio svoju dušu milosrđu Božjem i čekao, pušeći cigaretu za cigaretom, što će dalje biti.

Prošao je cijeli sat pa, kako već nisam imao cigareta, upitao sam prisutnog ustašu ima li on koju. Kad je on rekao da nema, izišao je iz auta šofer rekavši da ide po cigarete. Pošao je nekoliko koraka ali se odmah vratio te uzeo sobom pušku, rekavši: »Ne može se ovuda bez puške«. Otišao je prema nekim barakama, koje su se vidjele dosta daleko u magli, pa se nakon kojih pola sata doista vratio, donijevši mi u jednoj listovnoj kuverti dvadesetak cigareta. Htio sam mu ih platiti, ali je on to otklonio rekavši da ih ni on nije platio.

Uto je počela padati i sitna jesenska kiša. Šofer reče iznenada: »Ne čekam ja tu više nikoga«, zapali motor, i mi krenusmo istim putem kojim smo i došli, kroz selo Krapje prema glavnoj cesti. Blizu glavne ceste došao nam je usuprot drugi auto, koji nas je mimoišao. Iz njega je izašao Luburić, sjeo kraj mene u auto pa smo se vozili kroz selo Jasenovac još koja dva kilometra. Tu smo skrenuli s glavne ceste na jedva dva metra širok put, desno i lijevo graba puna vode, i dođosmo do jedne prazne barutane. Bila je to zidana prostorija, 12 m duga i 8 m široka, proviđena željeznim vratima i vanjskim željeznim kapcima, i sa sviju strana opkoljena oko šest metara visokim zemljanim opkopima. Sama prostorija bila je prazna. Tek je u njoj bilo uza zid nekoliko balvana. Tu su već čekala trojica ustaša. Luburić mi je rekao da će on sutra ujutro biti opet u Kupincu, i ako želim da mogu svojoj supruzi radi njezinog umirenja napisati nekoliko riječi. Dakako da sam to drage volje učinio, pa samjoj javio da nije tako loše kako se ona možda boji.

Kad je Luburić otišao, pristupio je k meni jedan od one trojice ustaša, predstavio mi se kao poručnik Ljubo Miloš, rekao je da ima nalog voditi o meni brigu, i neka budem uvjeren da dok je on tu meni ništa neće manjkati. I doista, kako god sam kasnije saznao da je bio jedan od najvećih krvoloka, ja se cijelo vrijeme što sam s njim proboravio nisam osobno mogao na njega potužiti. On se nakon toga udaljio ostavivši osim one dvojice ustaša koji su bili s njim još i onoga koji je došao sa mnom iz Kupinca. Po prilici nakon jednog sata, a dotle je dakako već bila pala noć, povratio se nekim teretnim kolima. Donio mi je najprije kruha, tvrdo kuhanih jaja, sardinskih konzervi i flašu vina. Kako nisam od jutra ništa jeo, počeo sam odmah jesti, a dotle su neki ustaše u prostoriju donijeli dva kreveta i jedan kauč, stol i nekoliko stolaca, petrolejsku svjetiljku, željeznu peć te čak i jedan ormar s priličnim brojem čaša, tanjura i pribora za jelo. Svi ti predmeti bili su posve novi, očito iz neke opljačkane trgovine pokućstvom. Miloš je otišao i ja sam ostao pod stražom navedene trojice ustaša.

60) Mačekov sin Andrej o tome priča ovako: "Toga dana, 15. listopada 1941, jedan odred ustaša opkolio je kuću prije zore. Njih možda desetak banulo je u kuću oko 7 sati ujutro. Vani ih je bilo više, ali ne zanm koliko. Ne znam ni tko je bio glavni zapovjednik cijele akcije, ali u kući su bila dvojica, s dva zadatka. Prvi je bio Vjekoslav `Maks' Luburić, sa zadatkom da uhiti tatu i odvede ga u nepoznato, što je obavljeno najprije, vjerojatno oko 9 sati. Drugi je bio Viktor Tomić sa zadatkom da potom obavi premetačinu što je trajalo do oko podneva ili nešto dulje... Luburić je bio službeno hladan, ali ne naprasit. Pročitao je uhidbeni nalog i dozvolio nešto vremena da se tata obuče i spremi par stvari za put. Na pitanje kamo ga vodi, odgovorio je da ne može reći. Nakon nekoliko pitanja o tome, kako ćemo znati što je s njim, rekao je da će osobno donijeti poruku sutradan. Kadje teta inzistirala da dade časnu riječ, malo se nakostrušio: `Ustaša ne daje časne riječi; kada on nešto kaže, onda to tako jest.'... Održao je riječ. Rano ujutro 16. listopada stigao je opet u Kupinec, sam u automobilu sa svojim šoferom Josipom Matajom ...Luburić je donio tatino pismo, tako smo barem znali da je živ... Neki su za vrijeme premetačine bili samo otresiti, ali jedan (nisam siguran za njegovo ime) bio je vrlo grub, prijetio i stalno izazivao. Naročito se rugao stavu haesesovaca u mnogome. Rekao je da je očekivao oružanu obranu kuće a ne samo dva mizerna čovjeka (Dragan Belak i AndrijaJandro Pavlić), koji nisu ništa učinili za spas svog vode." (Andrej Maček Nino Škrabe, Maček izbliza. Nakladnik: Disput, Zagreb, 1999., s. 92-93.)

.................................................................................

VJEKOSLAV MAKS LUBURIĆ (Str.57.)

Prigodom smrti Vladka Mačeka

         Radić i Maček su mrtvi. Dr Juraj Krnjević je živ. Prema tome ovi redci nisu neki nekrolog. Nisam bio ni njihov prijatelj, ni politički sljedbenik, a nisam ni profesionalni novinar, pa da po kroničarskoj dužnosti pišem nekrologe. Htio sam zapravo prigodom smrti dra Vladka Mačeka, Predsjednika Hrvatske Seljačke Stranke napisati nekoliko riječi. Zatim sam povezivao neke male uspomene i jedini osobni kontakt sa pokojnim Stjepanom Radićem i tako došao i do nasljednika Radićeva i Mačekova, dra Jurja Krnjevića. Tak sam odlučio napisati neke male uspomene na svu trojicu, jer su sva trojica nosioci jedne politike i predstavljaju jednu nit hrvatskog političkog života. Ta nit se proteže i u budućnost. I meni kao hrvatskom generalu nije svejedno šta će se napisati, reći ili misliti o ovoj trojici ljudi u krugu malih i mladih hrvatskih ljudi, budućih boraca za hrvatsku državnost i slobodu. Nije mi niti svejedno šta će, recimo, Dr.Juraj Krnjević, kao hrvatski političar i predstavnikjedne državotvorne stranke, kao sadanji HSS, reći ojednom hrvatskom generalu, koji je za vrijeme rata imao nezahvalnu dužnost, da je morao uhititi i kroz četiri godine rata čuvati dra Vladka Mačeka. Stalo mi je i do toga šta će misliti mladi hrvatski vojnici o jednom generalu, koji je bio tamničarom dru Vladku Mačeku.

Više je hrvatskih, srpskih, komunističkih a i stranih novina pisalo 0 činjenici, da je dr Vladko Maček bio zatočen u Jasenovcu, a narodni zastupnik HSS-a dr lvan Pernar u jednom članku insinuira čak i to, da je Maček umro od posljedica svoga zatočenja. Svakako će se meni nastojati prišiti uloga tamničara, koji je zatvorio, zatočio i bdio nad životom čovjeka, kojega je nekada hrvatski narod smatrao svojim vodjom i kojega još uvjek mnogi i mrtva sliede, njega, njegove ideje, njegovu stranku i njegova nasljednika, slično kao što se to dogadja sa idejama, osobom i organizacijom dra Ante Pavelića, Poglavnika Llstaškog Pokreta.

Naprama ulozi tamničara, koja je djelomično istinita, stoji i druga strana a to je, da sam u četiri navrata spasio dra Vladka Mačeka od gorega zla, a to je, da ga na jedan ili drugi način otmu ljudi njemačkog Abwehra (obavještajna služba njemačkog Wermachta), da ga ubiju neodgovorne ustaše na svoj račun, da ga otmu partizani i odvedu u šumu, gdje bi ga kako se reklo «vodali po šumi kao medvjeda na lancu» i da ga otme jedna grupa problematičnih pristaša, koji su gajili nadu, da bi pomoću zapadnih saveznika i domobranstva preuzeli vlast u ime dra Mačeka.

Stoji, djelomično činjenica, da sam prema nalogu starijih uhitio dra Vladka Mačeka, i kako je on sam kao čovjek duhovit i vesele ćudi rekao, nosao kao mačka mačiće s jednog mjesta na drugo, ne zato da ga mučimo i ubijemo, nego zato, da ga spasimo od gorega zla: da padne u ruke Nijemaca, četnika, partizana ili neodgovornih elemenata. Na kraju on je sam tražio pojačanje svoje straže, jer mu je ona bila najjača garancija i jer je zaista bio uvjeren, da mu ustaška Hrvatska ne će oduzeti život. Od onoga časa kada sam ga morao uhititi do onoga časa, kada se je s Poglavnikom prijateljski šalio na Tuškancu i pitao Poglavnika: "zakaj si me zaprl", prošlo je mnogo toga, što bi dr Pernar morao znati, a da bi danas, nakon smrti dra Mačeka samo tako olako rekao, da je isti u dubokoj starosti umro od posljedica svoga tamnovanja u Jasenovcu. Istina je drugčija, i istu ćemo iznieti. Tu je obitelj dra Mačeka, kao i mnogobrojni preživjeli svjedoci dogadjaja, koji će mnogo toga moći potvrditi.

Rekli smo da ćemo reći istinu. To ne znači da ćemo pisati «liepo» ili «ružno», nego da ćemo reći istinu. Naravno uvjek imajući u vidu, da hrvatske borce interesira ono bitno, što je vriedno zabilježiti za hrvatsku povjest, dočim male, ljudske stvari i stvarčice, treba velikodušno zaboraviti. Nije to prema onoj, da o mrtvima treba i pisati (iako i na to mislimo) dobro ili ništa, nego se radi o tome da se kaže istina, gola, metafizička istina, a da se nikoga ne uvriedi, njega niti njegove ideje. Zapravo povjest jednoga političkog čovjeka se može pisati tek nakon njegove smrti. Ono za života je sve politika. Nakon smrti ostaje na jednoj strani hrpa kostiju, kojima se ne smije osvećivati, a s druge strane ostaje duh i djela, a o ovima ne možemo suditi mi, koji smo bili politički protivnici osobe, ideja i organizacije dra Vladka Mačeka. Sud će donositi narod, povjest i u zadnjoj istanci Bog.

Ja nisam bio kao dijete pristaša Radića, kao hrvatski revolucionarac i ustaški borac nisam bio pristaša Mačeka i danas kao hrv. general nisam pristaša one stranke, kojoj stoji na čelu dr Juraj Krnjević. Prema tome ne mogu niti očekivati od te stranke i njenih ljudi niti neke svedočbe rodoljublja, niti tražim hladovinu pod debelim stablom političkog oportunizma. Nisu mi takove svjedočbe dali ni stranka ni ljudi, koje sam kroz djetinjstvo, mladenačko i zrelo muževno doba sliedio, pa zašto bi to očekivao od onih, koje sam politički pobijao i kao predstavnik vlasti progorio.

... Približavao se DESETI TRAVNJA. Ja sam okupio našu malu četicu, iskopao odore i oružje. Kada je bio bombardiran Beograd jasno je bilo - da je došlo naše vrijeme. Pokojni Djuro Kemfelja, popularni Djuka, nekada glavni zapovjednik Gradjanske i Seljačke Zaštite, bio je uhićen 1941. god nekoliko dana i kasnije oslobodjen. On mi je osobno pričao, da ga je Maček bio uputio u Bjelovar, da tamo uguši pobunu u 106. Pješačkom puku, gdje je narednik Cvek već proglasio HRVATSKU DRŽAVU! On je bio interniran s jednom grupom HSS ovaca i, kako nisam imao ljudi, njemu sam dao jedan pištolj, da čuva svoje drugove, kako ga ne bih morao miješati s nekim četnicima, koji su upravo dovedeni u sabirni logor u Kraplju. Djuka me je zagrlio i rekao mi, da sam bio delikatniji nego njegov stranački vodja. On je odbio bio da svladava Ustaše u Bjelovaru, a vodstvo Zaštite predao Zvonku Kovačeviću i Krunoslavu Batušiću, te otišao svojoj kući. Spomenuo sam to kasnije i dru Mačeku, u mojim mnogobrojnim razgovorima s njim, pa ću u daljnjim nastavcima napisati sjećanja i glavne točke tih razgovora, ukoliko ih se budem sjetio.

Tako je pobijedila moja Janka pusta ne samo Oplenac, nego i neodlučnost Mačekovu, koja je bila glavna krivnja svim njegovim političkim neuspjesima. Moj osobni dojam mi daje znati, i to ću kasnije dokazati, da se nije toliko baš radilo o mirotvorstvu i pacifizmu, pa čak ni o demokraciji, -jer sam u Mačeku upoznao pomalo i diktatora, -koji nije nikoga pitao kad je odlučivao, a upoznao sam i ratoborna čovjeka, kadje časovito bio uvjerenja da rat treba voditi.

Medjutim, jedno je sigurno: Maček je pošteno, rekao bih, apsolutno pošteno i naivno - vodio sve svoje korake i mijenjao taktiku. Isto tako sam čvrsto uvjeren, da je mnogo manje volio Srbe i smatrao se Slovencem, nego to ljudi vjeruju. On je bio apsolutno pošten čovjek i apsolutni hrvatski rodoljub.

Nu bio je političar i njegova je politika, kako je i sam priznao 5. travnja 1941., doživila neuspjeh. Pobijedila je Janka pusta Oplenac, i uništila dra Vladka Mačeka, kao možebitni most medju te dvije koncepcije.

Nezahvalna uloga čuvara Dr. Mačeka (Str.60.)

Dosada sam iznio nekoliko misli ne radi toga, jer bi one imale neku posebnu važnost za tok dogadjaja, još manje za dra V. Mačeka. Ali imale su presudnu važnost za mene osobno, kao i za one drugove, koji su samnom bili na Janka Pusti. Mnogo toga se je dogodilo radi dra V. Mačeka pa kako je to imalo odsudna značenja za tok dogadjaja na Janka Pusti, i za mene osobno - valjalo je o tome govoriti i onda, kada ni sam dr. V. Maček eventualno nije htio uticati na te dogadjaje. Odatle moj «kompleks Maček», koji me je pratio do onda, kada sam došao do uvjerenja, da dr. V. Maček ne će više uticati na razvoj dogadjaja i da je naša sudbina u rukama Poglavnika dra A. Pavelića. Mi nismo vjerovali u Banovinu, niti u evoluciju kraljevske Jugoslavije, kao što ni danas - u 1965 - oj - ne vjerujem u evoluciju komunističke Jugoslavije, i u neke mogućnosti sa tobožnjom

današnj om hrvatskom Republikom. Svaku je Jugoslaviju trebalo rušiti i treba rušiti ovu današnju. Pitanje dra V. Mačeka bilo je za mene već čisto političko, i bio sam voljan slijediti dra. A. Pavelića, ne samo protiv Jugoslavije, kralja i Srba, nego protiv dra V. Mačeka.

Zatvaranje hrvatskih rodoljuba u logor Krušćica, u Vitezu kraj Travnika, kao i prebijanje nekih omladinaca po oružnicima, redarstvu i «Zaštitarima» - oslobodila me je svih predrasuda, i ja sam u dru Mačeku, pri dolasku u Hrvatsku, gledao neprijatelja hrvatske države.

Kada sam pak saznao i detalje o pokušaju dra V. Mačeka, da spasi Jugoslaviju i u zadnji čas, kada u nju već ni sami Srbi nisu više vjerovali, uvjerilo me je, da su sve mjere, koje bi bile poduzete protiv njega i njegovih pristaša, bile podpuno opravdane. Znam, da je nepopularno danas tako govoriti. Svijestan sam, da to donekle i u suprotnosti s mojim današnjim djelovanjem. Medjutim, ne bi bio iskren čovjek, kada bih danas nastojao prikazati moje osjećaje drukčijim, nego su u stvarnosti bili. Moglo bi izgledati i kao da se opravdavam ili možda ulagujem nasljednicima dra V. Mačeka u vodstvu HSS -e. Moglo bi čak izgledati, kao da perem sebe od odgovornosti i svaljujem krivnju na druge, t. j. starije. Ne, ja sam bio sporazuman s uhićenjem dra V. Mačeka, i bio sam sporazuman s razoružanjem jednog dijela «Zaštite», koji je bio infiltriran komunističkim utjecajem.

            Kad su pojedine grupe «Zaštite» u Zagrebu, pod utjecajem vina i unutarnjega gnjeva, i vjerovatno komunističkog huškanja, počele po zagrebačkim ulicama praviti izgrede - kličući dru V. Mačeku i vrijedjajući Poglavnika, intervenirali smo, i ja sam osobno intervenirao. Skupa sa pok. Mijom Babićem očistili smo najprije zagrebačke ulice od bučnih grupa «Zaštitara», tako da smo ih jednostavno pobacali u kamione, a da ih nismo ni razoružali, a nakon te operacije, pred zoru slijedećeg dana, upali smo s malim grupama povratnika u privremene vojarne «Zaštite». Tada smo bili doveli s nama stručnjake antikomunističkog odjela zagrebačkog redarstva i, prema kartoteci, odstranili sve one, koji su bili poznati kao komunisti i iste internirali. Ostalima smo dali mogućnost, da obavijeste svoje, posebno one na Trešnjevki, da im donesu gradjanska odijela, nakon čega su bili odpušteni svojim domovima. Sam službujući časnik konjaničke čete «Zaštite» preko telefona pozvao je sve časnike, i oni su uglavnom sami izvršili selekciju. Jedan dio se odmah javio u ustaške postrojbe i bili su upućeni u I. Ustašku Dobrovoljačku Pukovniju u Zagrebački Zbor - i Obrtnu Školu, gdje je pukovnija imala svoje nastambe, urede i skladišta. Nadjene su velike količine sukna, koje je služilo za pravljenje odora «Zaštite», kao i drugog pribora, remenja itd. Jedino što nismo upotrijebili bili su «škrlaki».

Kad sam bio pozvan da uhitim dra V. Mačeka i da, po cijenu moga života, pobrinem se da njegovo interniranje, u kojemu se dru V. Mačeku ništa nije smjelo dogoditi, izvršio sam zapovijed «bez predomišljanja».

Dok smo se vozili u samovozima prema Kupincu - razmišljao sam i pravio usporedbe. Ukoliko se sjećam, preda mnom su bila tri problema:

1 - Kuda odvesti dra V. Mačeka i kako se brinuti, da mu se ništa ne dogodi, da se ne zna gdjeje i da ne može nitko k njemu.

Oko Kupinca su bili počeli obilaziti ne samo predstavnici HSS - e, nego i njemački agenti (Abwehr), tajna služba, Wehrmachta, pa i neki viši domobranski časnici, a svakako, prema povjerljivim obavjestima, i komunisti, koji su namjeravali ubiti dra V. Mačeka, da bi onda krivnju bacili na ustaše, i to iskoristili u svoje svrhe. Još veći problem bili su neki domaći ustaše, iz naše radikalne grupe u vrijeme ilegalnog rada, koji su željeli osvetu za sve progone i dobivene batine sa strane banovinskih organa. A Poglavnik mi je izričito tada rekao: da jamčim mojim životom i čašću, da se Mačeku ne će ništa dogoditi i da on ne će imati prigodu bilo što učiniti.

2 - Postojao je ipak za mene jedan moralni problem. Bio sam vojnik i revolucionarac, svijestan, da i nezahvalne uloge u korist države treba vršiti s istim veseljem, kao i svaku drugu funkciju. Pa ipak mi se nije svidjala uloga, da bilo kome budem stražar. U dugom nizu godina našega ilegalnog života i progona - svi smo mi zamrzili ne samo jugoslavensko redarstvo, nego i t. zv. policije u cijelome svijetu. Jasno nam je bilo, da su redarstva potrebna, jasno nam je bilo, da treba uhićene odmetnike internirati, kao što su i nas internirali i proganjali. Bio sam i za to, da se strijelja uhićene odmetnike s oružjem u ruci, kao što su i nas strijeljali i vješali. Pored svega toga, redarstvena je uloga nesimpatična, i kasnije sam se uvjerio, da su tako mislili većina uglednih ustaških prvoboraca, koji su stajali na čelu raznih redarstvenih institucija. Pa dok se radilo 0 običnim odmetnicima, to je još nekako išlo. A sada - slučaj Mačeka - bio je ipak drukčiji i veoma poseban. Nisam se nikako mogao osloboditi onoga sjećanja, kada sam kao dječarac htio braniti Mačeka, da ga Srbi ne ubiju.

3 - Imao sam osjećaj neke vrsti povijesne odgovornosti. Već kao gimmazijalac bio sam dobar poznavaoc hrvatske povijesti, pa sam u trećem razredu gimnazije došao u sukob s prof. Kostom Leovcem, koga je vrag negdje iz Niša doveo u hrvatski Mostar, da nama, na našoj djedovini, tumači - kako uopće nemamo svoje povijesti i da je s pogibijom kralja Petra Svačića (1097 god.) završila naša historija, te da je od 1 102 god., t. j. od - Pacta conventa - sve čisto robstvo, iz kojega su nas Srbi oslobodili godine 1918. Da nije bilo fra Dominika Mandića, koji je hrvatske djake spasavao, bio bih već tada isključen iz gimnazije.

Svi smo mi Matiju Gubca, seljačkog vodju za stare pravice, neograničeno poštivali. A što tek da kažemo o Zagorcima i Podravcima, koji su s nama bili na Janka Pusti i koji su gledali u Gubcu jedan legendarni lik, za njih najkonkretniji i najjasniji pojam. Za mnoge od njih hrvatska povijest počinje s Matijom Gubcem, a Radića i Mačeka su stavljali uz bok Gubca. Za njih čak ni Ban Jelačić nije bio dostojan u usporedbi s Matijom Gubcem, krunjena s usijanom krunom, na Markovu Trgu - prelazio je na ubijenog Radića i zatvaranoga V. Mačeka. Svi su progonjeni uvijek bili u širim narodnim slojevima okruženi legendom i živili su izvan vremena i prostora, u narodnoj predaji.

I dok sam sjedio kraj dra V. Mačeka u mojim kolima, na odlasku iz njegovog Kupinca započeo sam razgovor o legendarnom Gubcu i njegovom utjecaju na hrvatsko seljaštvo.

....................................................................................

NAPOMENE UZ OVO IZDANJE (Str. 135.)

Maček je u razdoblju od smrti Stjepana Radića do proglašenja Nezavisne Države Hrvatske bio nesumnjivo politički vođa najvećeg dijela hrvatskog naroda. To je razlog da je o njegovu životu i o njegovim političkim shvaćanjima važno svako svjedočanstvo bez obzira bilo ono od njegovih istomišljenika ili protivnika. U tom smislu su o njegovu zatočeništvu tijekom NDH donesena sjećanja dvojice ustaša Maksa Luburića i Vlade Singera. Dakako da su radi objektivnosti o tom dijelu Mačekova života donesene i uspomene samoga Mačeka. Sva se ta svjedočanstva donose kao grada, a utvrdivanje njezine istinitosti prepušteno je daljnjem objektivnom povijesnom istraživanju. Treba posebno istaknuti da se u svezi s Luburićevim svjedočenjem donosi i njegova biografija od jednoga njegovog političkog istomišljenika. Luburić je poznat kao najodgovornija osoba za nedjela ustaškog režima i taj njegov životopis donosi se samo zbog boljeg upoznavanja nekih manje poznatih detalja iz njegova života.

l. Mačekova sjećanja donesena su prema hrvatskom izdanju nj egovih uspomena. Autorska prava na ovo Mačekovo djelo ima Hrvatska seljačka stranka i ovom prigodom zahvaljujem gospodinu Zlatku Tomčiću na dopuštenju da prenesem u cijelosti Mačekovo poglavlje o njegovu zatočeništvu tijekom Drugoga svjetskog rata.

2. Luburićeva sjećanja na Mačekovo zatočeništvo donesena su iz veće cjeline, koja je objavljena pod naslovom Prigodom smYti Tlladka Mačeka u listu "Obrana", koji je Luburić izdavao u Madridu kao "Glasilo hrvatskog narodnog odpora". Ta su njegova sjećanja počela izlaziti u drugom godištu "Obrane" i to u trobroju 15-16-17. za srpanjkolovoz-rujan 1964., str. 7. Iz tog dijela prenesen je samo Luburićev., uvod. Iz slijedećeg nastavka u "Obrani", godište III. za godinu 1965 broj 26, str. 6.-7. prenesen je samo onaj dio koji se odnosi na Mačeka. Dalje su prenesene integralno Luburićeve uspomene i to kako slijedi:

         "Obrana", III/1965., br. 27., str. 7.; III/1965., br. 28., str. 7.; IV/1966., br. 29., str. 7.; IV/1966., br. 30.-31., str. 15.-16.; IV/1966., br. 32.-33., str. 14.-15.; IV/1966., br. 35.-36., str. 14.-15. U slijedećim brojevima "Obrane" nisu se više pojavili nastavci Luburićevih uspomena. Izvornik ovoga teksta dao mi je na korištenje A. G. na čemu mu se srdačno zahvaljujem.

3. Vlado (Vladimir) Singer, podrijetlom Židov, rođen je u Virovitici 21. listopada 1908. a ubijen od ustaša u logoru Stara Gradiška u listopadu 1943. On je bio između dva rata istaknuti hrvatski nacionalist. U Zagrebu je svibnju preuzeo vođenje Osobnog odjela u Glavnom ustaškom stanu. (Usp. Tko je tko u NDH. Izd. Minerva, Zagreb, 1997., s. 359.) Nino Škrabe u biografiji Vlade Singera navodi kako je on o svom boravku u zatočeništvu s Mačekom "ostavio opširan zapis, nažalost izgubljen". (Andrej Maček - Nino Škrabe, Maček izbliza. Izd. Disput, Zagreb, 1999., s. 268.) Tekst Illado Singer o drw Illadku Maćeku objavljen je u časopisu "Republika Hrvatska" (Buenos Aires), godište XXIV. za travanj 1974., br. 97., str. 62.-84. Taj dokumentarni materijal donesen je u cijelosti tako da nije izostavljen ni uvodni komentar uredništva časopisa kao ni dodatna napomena istog uredništva. Autentičnost Singerova pričanja nitko nije doveo u sumnju. Prije njegova objavljivanja (u časopisu "Republika Hrvatska") povjesničar Jere Jareb je u svojoj knjizi Pola stoljeća hrvatske politike (1960.) donio ovu bilješku: "Singer je Mačekovo pričanje o tome i o drugim stvarima natipkao na jedanaest stranica dvostrukog razmaka.Te su bilješke sačuvane i donesene u emigraciju 1945. Radi opreznosti s posljednje je strane istrgano Singerovo ime. Imao sam prilike pročitati te bilješke početkom 1947., kad sam bio na liječenju u bolnici u Klagenfuriu. Donio mi ih je velečasni Zec, tajnik nadbiskupa Šarića. On mi reče, da je te bilješke donio u emigraciju i predao mu ih g. Ivo Bogdan. Velečasni Zec je kasnije tragično završio u Švicarskoj, i vjerujemo, da su te bilješke sačuvane u njegovoj ostavštini." (s. 12.).

4. Prilog Život i rad Tljekoslava Luburića, koji je napisao ustaški pukovnik "S.(tjepan) Crnički" objavljen je u časopisu "Drina", koji je tiskan kao poseban broj bez oznake mjesta, godine i broja izdanja. (s. 7.18.)

 Svi navedeni radovi doneseni su bez lektorskih zahvata. Ispravljene su samo očite tiskarske pogreške.

 Zahvaljujem na upozorenjima svima onima koji su prije tiskanja pročitali moj uvodni dio.

IVAN MUŽIĆ

Nazad na početak