Kako se kalio Komarac
Stjepan TOMIĆ
I
U selu bila meraja i na njoj jedan okrečeni kao tornjić (ni dva metra visok) s prozorskom udubinom, u njoj kip Marije s djetetom, a uokolo tornjića fina taraba. Jedne se poratne godine razmahao običaj da se svake svibanjske večeri moli pred kipom. Čim se prismračilo, a svi poslovi bijahu posvršavani, počele su sa svih strana slijevati se procesije ljudi. Dolazilo se moleći krunicu, pjevajući, noseći vijence od cvijeća ili zelenih grana, te s upaljenim svijećama. Molile se litanije i očenašilo i za žive i za mrtve, i svake je večeri bivalo sve više ljudi i sve se žarče i zanosnije molilo za ovo ili ono, a ponajviše za obraćenje grešnika i otpadnika. Bio jedan takav i u selu, a zvali ga Komarac.
Jedne večeri, dok je majka predmolila litanije Majke Božje, osjetim nešto čudno s leđa. Nisam se usuđivao okrenuti jer bi to bio znak nesabranosti, ali počnem sve jače naprezati uši i između sve tiših glasova razaberem buku konjskih kola. Majka se kao i uvijek molila ne obraćajući pažnju ni na što drugo. Mene je počelo zbunjivati zašto sve manji broj glasova odgovara »Moli za nas«. Čuh komešanje, kao da se ljudi dižu i odlaze. Na kraju više nitko nije odgovarao. Jedino ja zamirućim glasom šapnuh »Moli za nas«. Tada se prenu majka i okrenusmo se, a iza nas pet-šest šutljivih žena. Tek u mračnoj sjeni jedne međe, iznad koje su se blistale zvijezde, ugledah kočiju s konjem. Znalo se tko ima kočiju. Iz nje zazuji kreštavo-cinični glas crnoga čovjeka:
- Štaj e? Zovete ustaše, a!?
Njegovo otezanje glasova »a« i »e« probode tu tihu zvjezdanu noć toliko neočekivano da su na trenutak zašutjele i grane na stablima iznad nas. Jeza me proze do kostiju, strah me dodirnu, bi mi hladno i stisnuh se uz majku. Lijevo od toga nobovca iz susjednog sela, poznatog pod predratnim seoskim nadimkom »Crna svinja«, sjedio je naš susjed, također ratni suradnik pobjednika. Imao je malo zemlje i puno djece i spadao među najsiromašnije seljane, no bio je u selu još poznatiji po svom poštenju. On reče mojoj majci:
- De, seko, nemoj molim te tako.
Majka im reče:
- Zar je zabranjeno moliti se? Recite, ako je zabranjeno pa nećemo više.
Crni je čovjek osjetio da postoji neki nesklad u majkinim riječima pa se samo izderao:
- Zabranjeno! Zabranjeno! Marš kući!
l odmah je bijesno potjerao konja. Čuo sam još kako govori:
- Ustaše zovu, daću ja njima...
Tako nas zaustaviše u našim svibanjskim pobožnostima pa smo otada išli u susjedno selo, u Čardak u crkvu.
Velečasni je Jozo na molbe nekolicine bio opet počeo dolaziti i držati blagoslov s krunicom i litanijama. Nije mu bilo lako jer je morao klipsati dvadesetak kilometara (uglavnom pješke jerse u ono vrijeme svećenički standard još nije bio popeo do bicikla). Majka i ja idući poljima brali smo cvijeće, ali najčešće smo ga dobivali na poklon od ljudi koji su imali cvijetnjake ispred svojih kuća. Majka i još nekoliko mlađih cura pjevale su na koru, a ja sam ministrirao.
Jedne večeri to je mlado pobožno društvo istovremeno i razočaralo i razveselilo velečasnog. Naime, kad su pjevale »Svet, svet« izmakao im se glas iz kontrole, te su zapele usred pjesme i počele se jedna drugoj smijati tako glasno da se zaorila cijela crkva. Velečasni (koji je, sve mi se čini, i sam jedva se susprezao da ne prasne u smijeh) klečeći pred oltarom iz petnih je žila pustio glasinu nastojeći povratiti dostojanstvenost trenutku, što se ubrzo i dogodilo. Kad smo izašli iz crkve, a majka se počela ispričavati velečasnom, sve opet udariše u smijeh. Tako im došlo. Nasmijao se i velečasni odlazeći.
Majka se prekrsti i reče:
- Bože oprosti. Di je smijača biće i plača. Vrativši se kući dočeka nas zabrinuti djed. Ispriča da je Komarac dojurio i javio kako će sutra doći udbaši i uhapsiti majku. Začudismo se. Znalo se što je Komarac. Djed reče kako je najbolje da se majka skloni. Istog trena vrati se ona rodbini u Čardak
II
Komarac je bio nizak živahan mladić s ponešto na ciganski tamnog lica (po selu se pričalo da i jest toga porijekla, ali je taj glas vjerojatno više pukao zbog njegove sklonosti krađama negoli zbog tena), koji je kao petnaestogodišnjak ostao gotovo bez ičega i ikoga; oprostite, ostadoše mu samo dvije velike brige: on sam i desetak godina mlađi brat. Imali su najsiromašniju, najmanju i najstariju kuću u selu (u krugu od nekoliko sela od njih je siromašniji bio jedino Ilijica Šepo, koji je imao kolibicu sličnu onim crnačkim: mali vrbovim granjem pleteni i uspravljeni valjčić, kojemu je pleter bio oblijepljen gotovo prozirnim slojem blata, i s krovom poput stošca od tankog sloja slame). Komarčeva je bila građena po stoljetnim adetima gradnje sirotinjskih kuća, koji su se u našim krajevima izgubili još u pretprošlom vijeku, tj. od tzv. šepera, tj. motki obloženih gazom (blatom pomiješanim s pljevom), koje su slagane jedna do druge bilo kao zidovi bilo, pak, kao plafon). Pod je bio od nabijene zemlje, a krov od slame. Kućica nije imala tavana, ali jest okance do vrata. Nije bila veća od dva na tri. Unutra bijaše ognjište i dvije-tri trulje, prepune prašine s poda, kojim se pokrivalo, na kojima se ležalo i kojima se za jakih zima i ogrtalo. Da, Komarac je bio napravio i stalažicu, na kojoj je držao svoj češalj (imao je zubaca koliko i prosječna seoska starica zuba) - i na kojoj bi ostavljali i komadić kruha, ako bi preostao od jedinoga dnevnog obroka, što se rijetko događalo. Tu je glad bila stalno nastanjena. Ukratko, bila je to kućica u kojoj bi se sigurno i Isus rado rodio. Komarac ni zemlje nije imao. Postojala je, doduše, neka crkavica od okućnice, no po vrtu su obično kopale, sadile, plijevile i zalijevale žene, a ne mladi momci, ali i da je htio sve to raditi ne bi ni mogao jer niti je umio, niti je imao išta da posadi. Odlazio je spočetka u najam, ali kako mnogi misle da sirotu treba iskoristiti i oguliti, i njega su jer je uvijek nalijetao na takve, pa je digao ruke od toga. Tako je morao krasti. Svi su u selu znali za to, ali su se pravili neobaviještenima. Počeo je malo bolje živjeti. Katkad bi se naime najeo do sitosti. Zbog sitog želuca znao bi proći selom i praviti se važnim. Sve se to događalo za vrijeme rata. Iz rata je Komarac izašao kao dvadesetogodišnjak sa solidnom lopovskom reputacijom, koja je kod ljudi pokatkad izazivala blago klimanje glavom, kao da se htjelo reći: »E, vala, sad je prećero. Ne valja mu to. Što l' će. Bože moj, od njega bit?« Ispalo je da je Komarcu napokon svanulo. Došao je režim koji će ispraviti sve nepravde i zaliječiti sve rane siromašnih i pogaženih pa se Komarac zdušno priljubio uz nove. Postao komunist, govorili su u selu.
Viđali smo ga kako rano ujutro, s tek izašlim suncem, žuri put grada. Jednom se vratio s gradskim odijelom na sebi. Pogospodio se, rekoše ljudi. Postao je "drug obaveštajni saradnik", čulo se od seoskih suradnika nopa. Spočetka postade potpuno drugačiji čovjek: poletan, raspoložen, dobro obučen i uhranjen, gord i veseo, no s vremenom se u njemu nešto počelo lomiti, pa ga se moglo kadšto vidjeti kako se iz grada vraća kasno popodne pijan, s bocom rakije u džepu i kruhom pod pazuhom.
U to vrijeme narodna vlast odluči da više ne mogu postojati časne sestre. Dobiše rok da se isele iz samostana. Neke odlučiše u Hrvatsku te ostaviše kod majke dva kofera robe (ručnika, maramica, stolnjaka i slične sitnarije) dok ne nađu nekoga tko će je prevesti. Živjela tada u selu i jedna simpatizerka nopa, koja je vidjela kola s koferima i odmah dojavila: »Stisnite tu i tu. Bogomoljka je. Šuruje sa sestrama. Kod nje su ostavile važne materijale«, l baš one večeri kad je majka nakon svibanjske pobožnosti gotovo proročki rekla »di je smijača biće i plača«, upozorio je Komarac djeda kako će po nju doći Udba. Sutradan nakon njegova upozorenja dođe rano ujutro šest do zuba naoružanih da hapse. Djed reče da majke nema i da nitko ne zna gdje je. Dođoše opet i prekosutra prijeteći da će pucati pa djed poruči majki da valja na Udbu. Nakon nekoliko dana boravka u hapsani vrati se kući zajedno s oba kofera.
III
Poslije Komarčeva upozorenja navališe pobožne žene na njega da ga definitivno obrate. l zbilja, Komarac brzo popusti te uoči Spasova ode u grad da se ispovjedi. Već sutradan na spasovdanskoj misi, koja je bila u našem selu, pronese se priča o toku te slavne ispovijedi. Došao, vele, Komarac velečasnom Jozi pa mu se počeo ispovijedati odmah u kancelariji; velečasni je imao dosta muke dok je objasnio da moraju u crkvu. Ubrzo je vidio da ima posla s vjerski potpuno neupućenim čovjekom, te mu za pokoru naredi nešto najobičnije, što je
svatko znao i u to vrijeme radio, da izmoli »Anđeo Gospodnji«. Tada su ljudi redovito u podne prestajali s radom, ma gdje se nalazili, i molili Gospin pozdrav. Ali velečasni ni ne sluteći svu dubinu Komarčeve vjerske nepoučenosti, kazivala je
dalje priča, ne naredi mu izričito da izmoli »Anđeo Gospodnji« nego
reče svakodnevnim rječnikom da za pokoru pozdravi Gospu.
I Komarac, čim je ustao s ispovjedaoničkog klecala, otiđe odmah pred Gospin kip i
reče:
- Gospo, pozdravio te parok.
Ali nije jedino taj događaj uljepšao seljanima onaj Spasovdan, kad je posljednji put bio blagoslov polja s misom ispred Gospina kipa na meraji. Vlast je isto popodne zbog uznemiravanja javnosti strogo zabranila bilo kakvo okupljanje ispred kipa. Čak je bila organizirana i (omladinska) akcija rušenja tornjića i krađe kipa, ali su ljudi, čije su kuće bile u blizini, nešto naslutili i u gluho doba noći otjerali gradske revolucionare. Otada se blagoslov polja obavljao na groblju.
IV.
U našem selu najveći crkveni blagdan uz Božić bilo je upravo Spasovo, i to zbog blagoslova polja. Bili smo posebno ponosni što su se kod nas polja blagoslivala baš na taj dan. Veličina blagdana bila je uvećana time stoje ovaj dan bio ujedno i dan gostiju.
Djed bi se nakon mise pažljivo prošetao kroz masu i pozivao rodbinu i prijatelje. Njegovi su pozivi bili samo lijepa formalnost jer su svi naši prijatelji i sva rodbina oduvijek bili pozvani na Spasovo. Njihov dolazak na misu bio je znak da su prihvatili poziv. Djed je više obilazio i motrio prisutne zato da mu ne promakne netko drag koga nismo odavno vidjeli. Gosti su bili isključivo rodbina i prijatelji iz drugih sela, jer su ovoga dana naši prijatelji i rođaci iz sela i sami ugošćavali. Majka se srela s jednom svojom rodicom iz D-a, sela preko Bosne, koja je u devetnaestoj godini života ostala udovicom. Rodica se nešto, vidim, raspituje za Komarca, koji stoji sam postrance i sve pogledava prema nama. ja s djedom polako krećem kući. Njih dvije će se još malo zadržati na meraji. Velečasni Jozo sjedi na jednom panju i pakuje stvari u veliki kovčeg, l on će ostati na ručku u selu, kod B-ovih, čiji je sin sjemeništarac. Kod kuće djed prebacuje bijeli peškir s crvenim vezom na rubovima preko ramena, kao lentu i dočekuje ljude ispred vrata. Baba stoji do njega s tanjurom narezane kobasice i kruha. Djed svakoga ponudi čašicom dobrodošlice. Netko potegne, netko prezalogaji, a netko i pričom otegne, i za pola sata skupi se u kuću četrdesetak odraslih. Došli su i naši prijatelji iz susjednog pravoslavnog sela. Već desetljećima njeguju se te posjete. Oni nama na Spasovo, mi njima na krsnu slavu. Svi su već posjedali. Reduša (najmlađa snaja) iznosi sofrenjake (niz bijelih peškira, a svi su u jednom komadu) tako da svaki gost dobiva na svoja koljena jedan, kao salvetu. Ručak može početi. Djed započinje molitvu prije jela. Po običaju na ovaj dan to je vrlo duga molitva (i do pola sata) u kojoj se moli blagoslov, zahvaljuje, ali i blagosliva. Djed kao svećenik škropi svetom vodom sve goste i sve jelo, škropi kroz prozore svu Božju zemlju. Očenaši se za zdravlje, za marvu, za urod polja, mir među ljudima, djecu i prijatelje i završava molbom Bogu da nas oslobodi od kuge, glada i rata. Nakon molitve pije se rakija (razgovoruša) i jezici se razvezuju, počinje čavrljanje, pričanje, nadvikivanje, galamljenje, popijevanje i gošćenje. Trajat će do predvečer kad valja kući. Kuća je podaleko, sutra je radni dan, a pravoga domaćina sunce uvijek zatječe na njivi.
Mladež ima svoje goste (posebno djevojke, posebno mladići) i oni su u svojim kućicama u avliji. Malo će pojesti, malo popričati pa onda u kolo. Kad je mladež pošla u kolo, digoše se majka i njezina rodica iz D-a pa i one otiđoše. Majka se brzo vrati, a tetka tek pred mrak. l donese priču, koju je očito znalo već cijelo selo, da će se Komarac najesen sigurno oženiti udovicom, majkinom rodicom. To se i dogodilo, a svatova je bilo čak šest kola, koliko poslije i djece dobiše. Vjenčavajući ih velečasni Jozo održa prekrasnu propovijed o uskrsnuću ljudskih srdaca. Toliko se bio zanio, da se i sam Komarac rasplakao, što možda nije ni čudo jer je prvi put u životu u centru pažnje bio samo on, i sve oko njega o njemu je samo lijepo govorilo.
Kad bi potom netko za šalu kadikad zapitao Komarca štogod o njegovom partijašenju, on bi samo ljuto odmahnuo rukom i odbrusio:
- Ma pusti ih na miru.
Umjesto onoga »ih« Komarac je u početku spominjao jednu narodnu riječ, no kako je Isus preporučio da je ljudi ne upućuju jedni drugima, a s vremenom ju je i Komarac prestao upotrebljavati, ni jaje ne zapisah. Posljednje što sam čuo o njima bilo je da su u izgnanstvu negdje oko Osijeka, kamo se za vremena preselio najstariji sin. Ostala im se djeca rasula po Europskoj Uniji i teško da itko od njih više sniva snove o Bosni.
Vrelo: "Bosna koje nema", str.22-30
O piscu:
Stjepan Tomić rodio se 10. siječnja 1943. godine u Donjim Kladarima (Bosanska Posavina). Školovao se u Modriči, Zenici, Đakovu i Zagrebu. Diplomirao je hrvatski i latinski jezik i književnost (na FF-u) i teologiju (na KBF-u). Predavao je latinski jezik na gimnaziji u Modriči (BiH), potom na humanističkoj gimnaziji (konventualci) na Svetom Duhu. Od 1973. godine radio je kao lektor, redaktor, novinar i na kraju kao urednik (za inozemstvo) Sportskih novosti (NISP Vjesnik), a od 1994. godine kao vjeroučitelj u zagrebačkoj XVIII. gimnaziji (jezičnoj), te kao profesor latinskog jezika na istoj gimnaziji i u Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn. Član je Hrvatskog društva katoličkih novinara i glavni urednik časopisa za duhovnost Rhema, te član uredništva časopisa za intelektualna i duhovna pitanja Nova prisutnost. Uređuje niz teoloških djela msgr. dr. Matije Stepinca. Prvu iz niza, knjigu dr. Josipa Langa Život i rad msgr. dr.Matije Stepinca uredio je, napisao predgovor i pripremio za tisak te je izišla 2004. godine. Objavljivao je i objavljuje poeziju, a od proznih djela pripovijetke, teološke portrete i različite članke u novinama, časopisima te književnim tjednicima i revijama Danas, Spektrum, Veritas, Brat Franjo, Mak, Kana, Svjetlo Riječi, Rhema, Hrvatsko slovo i Marulić, kao i pripovijetke za djecu na Hrvatskom katoličkom radiju. Objavljene knjige: Sinovi kralja Svebora (za djecu i mlade), Uskrsnice (za djecu). Objavljene slikovnice: Tri kralja (i u tisku Kako je nastao leptir?). U Trnavi (Slovačka) u tisku su Duhovne priče (prevedene na slovački).