Odraz Tvorčeva sna

Desetak je godina pred smrt u svojim snovima vidio sve (prije ovih snova sanjao je godinama brončane labirinte obložene zrcalima što višestruko umnažaju mogućnost pogreške): ubijene kraljeve; isluženog kraljevog vojnika u čijim snovima čudna kreatura neumoljivo uništava višestoljetnu vitešku slavu; nekog čovjeka iz Londona - čije mu lice ne govori ništa, a prezime mu zvuči poput šuštanja suhog lišća pod nogama - kako iz dana u dan iznova ubija Cezara; strašnu i nakaznu pravdu oličenu u oštrom trokutastom sječivu što se velikom brzinom spušta prema vratu žrtve; u noći obasjanoj mjesečinom, leševe poredane pored plitke rake iskopane u ledu; strašnu sudbinu milijuna u liku slikara-amatera; poluslijepa čovjeka, okruženog knjigama i slikama tigrova, kako u mašti hoda Ariostovim predjelima... Osim dvije stvari u svojim je snovima mogao vidjeti sve: nije mogao vidjeti Tvorčevo i svoje vlastito lice.

Još u djetinjstvu rađa se kod njega misao da je drugačiji od drugih. U znakovima što ih svakodnevno viđa oko sebe vidi potvrdu tih svojih misli. Suhi list što otpadne s divljeg kestena točno u trenutku dok on prolazi ispod stabla za njega je bio tajni znak. U petnaestoj godini mašta o lijeku koji liječi sve bolesti. (Trebale su mu dvije godine da se oslobodi ove mladalačke zablude.) U devetnaestoj, uporno, iz dana u dan, do dugo u noć u Paracelsusovim spisima traži tajnu svijeta. (Neki tvrde da se krije u rasporedu tigrovih šara ili u ogrebotinama na novčiću s likom Cezara što ga je jedan rimski vojnik u Judeji, za sreću, bacio u bunar; neki, opet, daje u oblicima što ih je jednog dana nad zapaljenom Aleksandrijom stvorio gusti dim ili pak u rasporedu rana jednog Varovog legionara iskasapljenog u Teutoburškoj šumi...)