Posavski Zmaj - Most

Stjepan BLAŽANOVIĆ


Kraljevstvo posavsko nikada nije poznavalo Savu kao rijeku koja dijeli Hrvate s lijeve i desne obale. Pet velikih mostova: Brčko, Orašje Šamac, Brod i Gradiška bili su do­statni za očuvanje višestoljetnih veza. Osim toga Posavci su se više puta selili s jedne na drugu obalu Save, ovisno o političkim i gospodarskim prilikama.

Nikada u stogodišnjoj povijesti savskih mostova nije bilo toliko čimbenika koji su most otvarali i zatvarali. Pravo otva­ranja i zatvaranja prisvojili su općinski moćnici s obiju stra­na. Usto su most i dvije skupine čuvara katkad zatvarali prema osobnoj procjeni. Prkoseći jedni drugima najčešće se događalo da kad se otvori most s jedne strane i raja nagrne na drugu stranu, na polovici ih zaustave oni drugi i izvijeste da je most upravo zatvoren. Tako se događalo da je most bio otvoren samo do polovice ili bolje rečeno zatvoren od polovice, čas s jedne, čas s druge strane. I na jednoj i na drugoj strani vlast su držali Hrvati. Rijetki su bili petci da su mostovi bili prohodni cijelom svojom dužinom. Događalo se to kada su mjesni moćnici, s jedne i druge strane, u tome našli svoj osobni interes.             

Na svim je mostovima bila slična situacija. Kada bi im se učinilo da više nemaju interesa za most i kako bi im bila isplativija skela, koja donosi živi novac jer se prolaz nije naplaćivao, a prijevoz se mogao naplatiti, rušili su mostove. Ipak rušili su ih djelomice, oprezno, tek toliko da bi se - ako zatreba - mogli brzo popraviti.

Već početkom rata Srbi su uz pomoć Šešejevih čet­ničkih odreda preuzeli nadzor nad šamačkim mostom i srušili jedan njegov dio. Srbi u Bosanskom Brodu organizirali su miting kod mosta, pozivajući "bele orlove" da im pomognu zaštititi most "koji im život znači"? Umjesto da se nakon prosvjeda protiv rušenja mostova raziđu, oni su s istočne strane mosta postavili svoje snage. Samo ušće mosta čuvala je mješovita policija iz Sarajeva. Primijetivši da su zbivanja oko mosta postala učestala, Zmaj se požurio na most. Izbjega­vajući snajperska zrna spustio se na zapadnu stranu mosta.


Niški četnici upravo su izveli minobacački napad na Sla­vonski i Bosanski Brod. Prizor je bio strahovit. Desetak mladića iz sarajevske "mješovite policije" spram stotinjak razularenih četnika skrivenih iza zglobnoga autobusa popriječenog u ravnini srednje škole. Dok su policajci ležali zaklonjeni iza vreća pijeska, onima tamo, samo dvjesto metara dalje, priključivali su se novi vojnici i četnici u nakani da izvrše napad i preuzmu most. Iza prve crte "gemišt policije" bili su domaći rezervni policajci iz brodskih hrvatskih sela. Oni su bili kao rezerva, ako zatreba. I zatrebalo je već prvo­ga dana.

Četnici se polako počeše približavati mostu. Uzalud su komandiri "miješane" policije molili "izvjesna naoružana lica", jer u policijskom jeziku nema ljudi, da ne prilaze bliže, ovi ih nisu slušali. Prednjačio je profesor Strikan.

Iz straha ili prema dogovoru, "miješani" policajci osta­vili su oružje, naglo ustali i uputili se u hotel, gdje su bili smješteni posljednjih dana. To se događalo upravo pred Zmajevim očima, koji zapovijedi rezervnim policajcima da zauzmu napuštene zaklone. Odlaskom službene, elitne po­licije, četnici su dobili novu hrabrost. Sada su ustali i u velikoj skupini krenuli iz zaklona na cestu. Valjali su se kao razularena masa, s vremena na vrijeme pucali u zrak i upor­no išli naprijed prema ulazu na most. Zmaj se podigne iz zaklona i iz svega glasa povika:

- Stoj ili pucamo!

I uz silnu buku izgleda da su čuli zapovijed i na trenu­tak zastali. Oni koji su išli iza, nisu se zaustavljali. Svjesni da njih nitko ne može pogoditi, nemilosrdno su gurali one ispred sebe. Tako su se, svi zajedno, kretali i dalje naprijed.

- Posljednje upozorenje! Stanite!

Ova ih je nevojnička formulacija zapovijedi ohrabrila. Umjesto da se zaustave, oni su potrčali naprijed. Prednjačio je debeli četnik noseći srpsku zastavu. Imao je nakanu za­bosti je u osvojeni most.

"Krivi navod. Ispravno, policijskim jezikom trebalo bi kazati: izvjesno lice nosilo je izvjesnu zastavu. Nema tu ni "čovjek", a ni "četnik". On je "izvjesno lice" ili u novije vrijeme "izvjesna osoba" jer mu je identitet neutvrđen uvidom u osobnu iskaznicu. Je li on imao ovu ili onu nakanu, to se ne zna. U kriznom trenutku bio je dvije stotine metara od mo­sta..."

Zmaj se trže iz razmišljanja kada začu svoj glas upućen puškostrojničaru:

- Rafalom poviš! Paaa...

Prije nego što je do kraja izrekao zapovijed vidio je kako crni anđeli lete u nebo. I dok je barjak padao u blato, barjakonosac je hvatao muhe u zraku. Četnici su odskakivali od zemlje i nekontrolirano padali jedni na druge. Oni su, također, padali i ustajali, rušeći druge koji bježe. Puškostrojnica M-53 usporeno je dugim rafalom pogađala gomilu. Nastao je takav metež iz kojeg nitko nije uzvratio paljbu. Bježali su u krdima kao divlje svinje. Pobacali su oružje koje su preuzeli samo dva-tri dana nakon zakletve u "majčicu Srbiju". Tek se Šešeljevci i oni četnici koji su isku­stvo sticali u Borovu Selu i Vukovaru zaustaviše iza autobu­sa. Ostali su i dalje bježali.

Za ono malo ratovanja oko Vukovara Zmaj nije vidio da pogođeno tijelo pravi tako neobičan uzlet, zatim na tre­nutak zastane u zraku, prije nego što se stropošta na zem­lju. Dvadesetak četnika ostalo je na zemlji. Tek su neki od njih puzali u nakani da se domognu zaklona. Nije bilo ono­ga pomaganja ranjeniku, kao što se to moglo vidjeti u svim ratnim filmovima. Nema toga u ratu. To su priče za malu djecu. Tek kad čovjek postane siguran za sebe, nagon za preživljavanjem popusti i pojavi se milosrđe za drugoga.

I dok se Zmaj, poluzaklonjen, čudio neobičnom prizo­ru pored sebe zamijeti Krijana, kako držeći se za glavu hoda oko semafora i ponavlja:

-   Sto sam uradio...? Joj, što sam to uradio...?

-   Lezi u zaklon! Lezi!

I dalje je hodao po ulici. Njegove krupne dimenzije pred­stavljale su laku metu i za početnike, a kamo li za četnike.

Zmaj je zamijetio četničko pregrupiranje. Moglo se očekivati da uskoro krenu u osvetnički napad koji ovi bra­nitelji neće moći izdržati. A ako padne most, pitanje pada Bosanskoga Broda i Dervente, bit će samo pitanje dana. Stoga je Zmaj pojurio pronaći dragovoljce koji bi htjeli po­moći. Potrčao je prijekim putem i naletio na barikadu. Zau­stavili su ga neki odlučni ratnici. Podigao je ruku i nasmijao im se spreman na improvizaciju koja bi mu ukazala šansu. Na njihovim rukavima zamijetio je naljepnice s oznakom TOS.

-  Koja ste vi vojska? - uspije upitati prvi.

-  Mi smo TOS!

-  A što vam je to?

-  Tulečke obrambene snage.

-  Je l' bi vi malo htjeli braniti most od četnika, dok Tulek nitko ne napada?

-  Nema frke! Poslat ćemo jedno odjeljenje - izjavi zapo­vjednik barikade.

-Javite se Krijanu i recite da vas šalje Zmaj.

Imao je sreću što je naletio na naselje u kojem su ugla­vnom živjeli Hrvati, a moglo je biti i drugačije. Samo petsto metara dalje dočeka ga nova vojska. Bio je to MOS.

"Bože moj..."

-  Što je sad ovo? Koji ste sad vi?

-  Muslimanske obrambene snage. Ja sam Čombe, zapo­vjednik ove raje.

-  E, baš ste raja! Što radite tu?

-  Čuvamo svoj kvart od četnika.

-  Dobro bi bilo Čombe da se sada malo pridružite bra­niteljima na mostu, jer ako most padne...

Spremno su dočekali i odjurili prema mostu. Kada je Zmaj sav zadihan stigao do zapovjedništva, tamo se već govorilo kako je most pao. Razrađivali su drugu crtu obrane na pruzi koja je presijecala grad. I dok je Zmaj pokušavao ohrabriti Filipa izjavom da smo prvu bitku dobili, vani se začula strašna buka. Stotine automobilskih sirena, pjesma i galama čula se s puta koji je iz Koraća i Novog Sela vodio u grad.

-   Stiže Željo Barišić i njegovi Koraćani - vikali su svi u
zapovjedništvu i skakali od sreće.

Uz Koraćane došao je i Boras s Novoselcima. Kada su to vidjeli četnici povukli su se u Liješće, sretni da ih Željo nije htio slijediti. Ipak im je poslao desetak granata iz ZlS-ova, koje je preuzeo iz rafinerije. Četnici su ubrzo molili za primirje. Strikanovi pomoćnici Kostadinović i Radovanović tražili su oproštenje zbog napada na branitelje mo­sta.

Budući da se Filip nije oporavio od petodnevnog trčanja i nespavanja, Zmaj predloži Želji da on preuzme zapovjedništvo obrane Bosanskoga Broda. Filip se sugla­sio. Zmaj napisa razrješnicu Filipu a imenovanje Želji. Zatim je zatražio od Želje da preuzme dužnost, imenuje pomoć­nike i obavi smotru zapovjedništva.

-  Nemam ja vremena za to. Odo ja u Koraće.

-  Ali Željo, ti  sada moraš preuzeti zapovjedništvo!

-  Preuzet ću kad budem imao vremena, sad idem...

-  Razrješavam te dužnosti zapovjednika i ponovno ime­
nujem gospodina Filipa...

-  Jebo ti to! Sad me imenuješ, sad me razrješuješ. Idem ja u Koraće, a vi dalje branite grad bez mene. Mi ćemo sigurno Koraće obraniti!

Vraćajući se u svoje zapovjedništvo Zmaj spazi Prkine HOS-ovce kako "zaštićuju" robnu kuću. Kad je stigao u ured pukovnika Lončarevića, izvijestio je o različitim oznakama koje su nosili posavski branitelji. Sutradan mu je pukovnik predao desetak svilenih naljepnica s izvezenim ljiljanom sv. Ante.

- Pokušaj ovo proturiti svojima. Dobro bi bilo da to prihvate.

Zmaj je donio ljiljane u zapovjedništvo u Bosanski Brod. I dok su s kriznim štabom dogovarali aktivnosti obrane gra­da, ispod prozora pade granata. Istovremeno prsnuše stakla i zazviždaše geleri po dvorani. I kad se sve utiša, Marko Anđelić baci se na pod, a za njim i ostali. Samo je Zmaj sjedio na svome mjestu i diktirao Filipu zapovijedi koje bi ovaj mogao proslijediti svojim bojnama.

- Ustani Marko! Nijedna granata više ne može pasti na isto mjesto. A što se tiče gelera, oni su se već zaboli u zid, prije nego što si ti skočio na pod i posjekao ruke na krhoti­ne stakla... A sada gospodo, želim vam pokazati nove naljep­nice. Ako vam se svide, možete ih usvojiti. Tako bi imali jedinstveno obilježje branitelja.

Muslimani su bili oduševljeni. Pohara je odmah tri pri­mjerka odnio u Sarajevo. Za tjedan dana vratio se s tri ljilja­na i potpisom "Patriotska liga BiH". Alija je bio jako zado­voljan i s Poharom i njegovim prijedlogom. Ipak je morao dodati i nešto svoje. Kako se ničega pametnijeg nije sjetio dodao je barem još dva ista ljiljana i potpis. Preporučio je muslimanskim postrojbama da taj znak nose na rukavu. Lončarić je bio jako zadovoljan. Muslimani nikada neće saznati da im ljiljane nije predložio Alija, ni Pohara, ni Zmaj, nego pukovnik Lončarić, a možda ni on. Taj lanac mogao bi ići do bosanskoga kralja Stjepana Kotromanića ili čak do sv. Ante Padovanskosa.

Ožujak 2011.