Majčina ruka
Vladimir BUNDIĆ
Nikola se rodio 6. prosinca, jedne prohladne večeri dok je Krampus sv. Nikole strašio tek nešto ranije rođenu djecu iz njegove ulice. Majka Lucinka poljubila ga je i nježno privinula na grudi, u trenutku zaboravivši svu tjeskobu i bol rađanja. A on je, instinktivno glavinjajući, osjetom a ne vidom, tražio bradavicu i ustima štipao njezina prsa. Kao da ih je ljubio.
Ljubio je on majku i kasnije, sve rjeđe što je postajao veći, jer se mijenjalo i njegovo poimanje ljubavi prema njoj. Istina, osjećao je nešto posebno jer bi se vrlo uznemirio i naljutio kad bi majci netko nešto nažao učinio ili kad bi osjetio da ona pati. Osobito od onda kada su ostali bez oca koji se naglo razbolio i umro. Nikola je tada imao tek oko petnaest godina.
Kasnije je majku i sam znao kadgod povrijediti, ali kad se uvjerio da mu majka uvijek velikodušno i bez prigovora oprašta, on je to, malo po malo, počeo zloupotrebljavati i sve češće ponavljati. Nije, naravno, vidio njezine suze, ona ih je skrivala nadajući se kako će to njega već proći.
I prolazilo je..., ali samo vrijeme.
Nikola je sve više slušao sam sebe i one neke druge. Majka mu je previše govorila onako, kao da on ništa ne zna, a to je njega itekako ljutilo. U svom unutarnjem biću potajno je priznavao majčinu istinu, ali je on htio sam do nje doći i pronaći neki drugi, samo svoj put.
Uzor su mu postali prijatelji, poput Paje, Gile i Mukija, koji su napustili svoje kuće i roditelje, jer se nisu slagali s njihovim zastarjelim shvaćanjima. Nije se na njih ljutio čak ni onda kad su ga zvali luđakom, ta oni su u njegovim očima bili veliki.
Kući je počeo dolaziti sve kasnije, a znalo se dogoditi da dođe tek sljedećeg jutra. I tada bi ga čekalo toplo mlijeko na stolu, dok se jednom nije izderao na majku zbog toga. Kasnije, samo bolni uzdah!
Imali su oni povelik stan, dvosoban - onaj starinski, s prostranom kuhinjom i visokim stropovima. Majka je imala svoju sobu, Nikola svoju, a ostalo su ravnopravno dijelili. Sve dok nisu počeli dolaziti Paja, Gile, Muki, Šuki. Tada majka nije smjela onamo zalaziti i uznemirivati "društvo".
Upoznao je Miru, svi su govorili da je lijepa. Svidjela mu se na prvi pogled, a činilo mu se da je i on njoj drag. Čak mu je to i priznala, a to je, izgleda, bila pogreška, jer je otada nekako ohladila.
Okrenuo se Blanki. Odavno mu se potajno sviđala, još dok se zabavljala s Mukijem. Odlučno je uskočio kad su se njih dvoje posvađali. Čak se s Mukijem potukao - izmlatio ga i zavadio se s cijelim ranijim društvom. Počeli su se izbjegavati - njihova dotadašnja ljubav prerasla je u mržnju.
Nikola je svu utjehu našao u Blanki. Priznao joj je da je voli, na što mu je ona odgovorila da je ljubav relativna stvar, pitanje trenutka i raspoloženja i da ona prema njemu ne osjeća ništa drugo osim simpatije i prijateljstva. To ga je motiviralo da još više trči za njom, ne bi li je slomio i pridobio. Ugađao joj je ispunjavajući svaku želju, što je njoj pokatkad bilo i smiješno ali i ugodno. Počela je sve češće dolaziti u stan, a nerijetko i noćivati. Majka je upoznala Blanku i to na Blankin zahtjev, a nakon toga Nikola je za majku preuredio "špajz" tvrdeći kako je i on prilično prostran.
Znalo se i u koje doba majka može u toalet jer se Blanka kod njih nastanila. Nisu se vjenčali zbog poznatih Blankinih stavova o vjernosti i ljubavi. Nikola je i na to pristao, samo da bi bila s njime. Jednom je glasno zaplakao kad mu je Blanka pred nosom zalupila vrata i otišla u drugu sobu zaprijetivši: "Dosadio si mi! Vratit ću se Mukiju!"
Kad je majka prišla da ga utješi, grubo ju je odgurnuo i otišao u svoju sobu.
Jednom kasno, oko pola noći, već prilično pijan, ustao je u toalet, a majka je još ležala na podu u hodniku. Nazvao je Dom zdravlja, predstavio se kao susjed i rekao hladnokrvno kako u tom i tom stanu leži žena u nesvijesti, a onda izjurio van.
Majku su odvezli u bolnicu i jedva je vratili svijesti. Čudili su se kako nikoga nije bilo uz nju, čak ni onoga susjeda. A ona je, kad se malo oporavila, rekla da se u mraku spotaknula i udarila glavom o policu jer, štedeći struju, nije htjela paliti svjetlo.
Zadržali su je cijeli tjedan i onda opet vratili u hladni i mračni stan.
Kad je one noći istrčao iz kuće, Nikola je pojurio ravno Mukijevoj garsonijeri, i onako gnjevan bio spreman poginuti ako ovaj ne bude htio napustiti Blanku. No, kad je došao pred vrata i već zamahnuo nogom da ih razbije, zastao je kao ukopan. Iz garsonijere se čuo kikot i Blankin podsmješljiv glas:
- A on je, jadan, mislio da ga ja volim. Nisam više mogla izdržati, zgadio mi se. Nećeš mi vjerovati, Mukice, plakao je kad sam pošla, hi, hi, hi, - cerekala se, a onda je čuo kako ju je Muki poljubio.
U trenutku se otrijeznio i sjetio majke. Sve ostalo je odjednom zaboravio. Čak i ona mržnja, koja je do prije samo nekoliko trenutaka kuhala u njemu, kao daje iskipjela i nestala odnoseći sa sobom srdžbu i želju za osvetom. Postao je odjednom svjestan svih svojih zabluda i pogrešaka, kao da je nekakve zlokobne čini zbacio sa sebe.
Potrčao je opet, iz sve snage. Kući! Mora stići. Mora.
Nakon deset dana probudio se, a oko njega bjelina i miris bolnice. Rekli su mu daje na odjelu intenzivne njege i daje najgore već prošlo. A nije bilo lako. Našli su ga ispod kamenih stepenica u blizini njegova stana, bio je gotovo iskrvario. A, u ono malo krvi što je ostalo, bilo je još alkohola. Sve su radili uz veliki rizik i, eto, izišlo je na dobro.
Lijeva ruka i desna noga bili su mu u gipsu, a također i glava. Zarastao u bradu, izgledao je strašno.
Još su mu rekli da je zadnja tri dana stalno dolazila jedna starija gospođa, nije se predstavljala, donosila po jedan cvijet i dugo u hodniku brižno sjedila, sve do kasno u noć.
Doista, na ormariću uz krevet stajale su tri crvene ruže, kao da su sad ubrane. Znao je Nikola dobro od koga su, ali bilo gaje stid priznati. Ne da je to njegova majka nego da je on njezin sin.
A, u onoj svojoj komi, tko zna koji dan, usnio je san, onu davno ispričanu priču o mladiću koji se, nagovoren, noseći iščupano majčino srce, spotaknuo i pao, a srce ga nježno upitalo je li se udario?
Liječnik mu je u jednoj viziti rekao da je prve znakove oporavka pokazao tek četvrtog dana, nekakvim nesvjesnim reakcijama, nalik plaču, čak su mu i oči suzile.
Dugo je Nikola razmišljao o majci i njezinoj ljubavi. Roditeljskoj ljubavi. Njezinu strpljenju i nadi. Prvoj i posljednjoj ljubavi koja nikad ne prerasta u mržnju, čak ni onda kad joj se ne uzvraća...
- Evo, Nikola, ovo je ta gospođa o kojoj smo ti govorili - uvede liječnik stariju gospođu, malo problijedjelu, ali radosnu i ponosnu.
- Da, to je moja... - zadrhta Nikolin glas - to je moja susjeda. – jedva reče i sakri lice onom zdravom rukom prisjećajući se onog telefonskog razgovora.
- Ne, Nikola. - odlučno i nježno uzviknu majka te se okrenu liječniku i ostalome osoblju, - Ovo je moj sin! - Sagnu se, poljubi ga i pruži mu ruku, a on je prihvati i sa stidom potraži njezine oči.