Od Dobora do Odžaka

Teritorij ispod planine Vučjak zatvoren je rijekom Bosnom i Savom. Čitav taj prostor nazivao se do godine 1856. imenom Podvučjak. Danas to ime nije više u uporabi.

 

Ovi predjeli su ravan sa postepenim spuštanjem prema spomenutim rijekama. To spuštanje čini zemlju ocjeditom; inače je zemlja sama od sebe plodna. Budući su ovi krajevi za življenje i gospodarenje u svakom pogledu podesni, tu su se sigurno ljudi već u najstarija vremena naselili.Ta naselja nisu manjkala ni u doba bosanske samostalnosti. U to je, naime, vrijeme ovdje podignuta tvrđava zvana Dobor-kula. Ova kula stoji još i danas, iako u obrdanom stanju. Ona stoji tik do rijeke Bosne, pod obroncima Vučjaka, na jednom malom ali šiljatom, izoliranom brežuljku.

 

Taj brežuljak, kao i okolno zemljište, bio je vlasništvo porodice Mahmutbegovića. Oko 1920. godine prodali su Mahmutbegovići to zemljište Mustajbegu- Gradasčeviću (posjedniku u Jakešu 30.tih godina dvadesetog stoljeća), čiji je stric bio kapetan Husein Gradasčević (Zmaj od Bosne). Ovaj opet nakon nekoliko godina, preprodao je to zemljište nekom Karamati (iz Beograda) koji je taj brezuljak okrčio, te ga voćkama zasadio. U srednjem vijeku ovaj teritorij bio je prolazište i sukobište različitih vojujućih četa… Tu je bi sukob, na Doboru, između ugarsko- hrvatskoga kralja Sigismunda i hrvatskih nezadovoljnika. Neki, naime hrvatski velikaši, nezadovoljni Sigismundovom vladom, povedoše oštru borbu protiv njega s braćom Horvatima na čelu. U toj borbi oni su tražili pomoć od bosanskog kralja Dabiše, koju im ovaj obeća. Uzdajući se u tu pomoć, pođoše oni sa svojim četama ovamo, da združeni dočekaju Sigismunda.

 

Kukavica Dabiša ne smjede od Usore maknuti, te Sigismund razbi malobrojnu vojsku hrvatskih nezadovoljnika kod Dobora godine 1394. Vođe nezadovoljnih dali su se u bijeg, ali ih Sigismundovi vojnici pohvataše po vučjačkim šumama. Među uhvaćenima bio je i zagrebački biskup Pavao Horvat. Većina ih je uhvaćena i poubijana osim biskupa Pavla, koga strpaše u neki mađarski samostan.

 

Drugi istaknutiji sukob ovdje je bio onaj izmedju Tvrtka II. I opet Sigismunda. Naime, 1408. godine Sigismund povede na Bosnu križarsku vojnu, točnije zavojevačku vojnu. Sukobio se sa Tvrtkom kod Dobora i razbio Tvrtkovu vojsku, pohvatao elitu bosanske vojske, te oko 170 bosanskih plemoća bacio u brzicu rijeke Bosne, a Tvrtka zarobi.

 

Nedugo iza toga uslijedila je turska najezda. Pred tom najezdom listom je bježalo pogranično bosansko žiteljstvo, tako da su naši pogranični krajevi ostali pusti.

 

Prije 200 godina naseliše se ovdje Dalmatinci i Hercegovci koji bivšu pustaru lijepo iskrčiše i urediše. Ovi doseljenici su s razlogom došli, jer su njihovi krajevi bili pasivni i nisu se mogli prehraniti. Među navodošle kršćane na ovim područjima dolazili su i svećenici, i to iz sutješkog samostana, sve dok nije osnovan samostan na Plehanu. Podvučjacki kraj bio je i domena hajdukovanja vučjačkih hajduka Kike i Zelića.Na ovom teritoriju organizirana je oko godine 1895. posebna političko- admonistrativna ispostava sa sjedištem u Odžaku. Odžak je, u to vrijeme, ujedno jedina varoš čitavog Podvučjaka.

Odžak
Odžak

Izvor: Pregršt dobrih riječi, fra Juro Vuletić, godine 1932.

is

 

Fra Juro Vuletić ovdje  piše da je uslijed turske najezde listom bježalo pogranično bosansko pučanstvo. To su mahom bili Šokci (Hrvati).A ovi Dalmatinci i Hercegovci pa  i Bokeljani (crvena Hrvatska), što su došli u Posavinu, prije otprilike 200 ili 250 godina, spominje i fra Ivan Franjo Jukić u svojim putopisima i naziva ih Hrvaćanima. O njima  Jukić piše u superlativu: „...ne boje se ni fratra ni Turčina.“

.

06.09.2008