Dvije izbjegličke

Dragan PAVELIĆ


PREDSKAZANJA

 

Sve do svoje pedesete nisam vjerovala u vradžbine. Velim: glupost i mamipara, pusto praznovjerje! A onda, izbi rat. U njemu toliko toga naučih da se sažalim nad svom svojom predratnom pameću. Da pretka-zanja mogu nadmašiti razum, dotad nisam vjerovala.

Daljnja moja rođakinja jedva se odhrva pričama jedne vračare. Ispriča joj baba takvih strahota da se uplašena žena, u nevjerici, poče smijati. Ne prođe ni godina dana kako se zarati, a počeše se obistinjivati babine riječi. A već smo na nju bile zaboravile! Elem, djeca je napustiše i otputovaše u Australiju, ostavi je muž, a ona ode sama u tuđinu, tamo gdje govore jezikom njezine matere i poče se izdržavati radom svojih deset prstiju... Sve onako kako joj je ona vještica govorila. Sve u riječ. Ne pomakla se s mjesta!

Prijatelju našem, ti ga ne poznaješ, ispuniše se riječi: Živjet ćeš tamo gdje si želio, ali to neće biti grad tvojih mladićkih snova... Trsit ćeš se da otamo odeš, ali uzalud, nećeš uspjeti. Sve će se okrenuti naglavačke! Ustajat ćeš zorom i teško zarađivati za život. Postat ćeš beskućnik i morat ćeš se odreći mnogih svojih navika. Ostat ćeš bez sredstava, a bit će ti odriješene ruke za zanat za koji nisi školovan! Sagledat ćeš svoje promašaje, otkrit ćeš što sam nikada ne bi otkrio. Nećeš imati snage za­hvaliti sudbini za otkrića koja ti je dala...

I tako bi. A ti sad vjeruj il' ne vjeruj pretkazanjima!


 

 

BIJEG

 

— Mama, mamice! Ajmo im opet preturati po stanu!

—Šuti! Šuti, bona ne bila! Mogu te čuti, a onda smo nagraisale...

— Ali, mamice - nastavljala je kći cereći se - ja jako volim kopati po tuđim stvarima!

Još umorne od putovanja, tako su razgovarale mati i kći. Lješkarile su i prevrtale se po krevetima ljudi s kojima su, tvrdile su, nekakav rod.

Bježeći iz grada, morale su puzati kroz tunel, a onda trčati do pla­ninske padine. Unatoč pucnjavi, vozeći se kamionom uz Igman pa niz Igman, ostaše žive. Zaobiđoše okupirane Hadžiće, a onda, negdje kod Tarčina, izbiše na glavnu cestu. Odatle, u "samoubilačkoj" vožnji tak­sijem, dođoše do Konjica gdje se rijetko pucalo, ali se još uvijek mogla izgubiti glava.

Trećega dana osjetiše miris mora. Pređoše novopostavljenu granicu i zaputiše se od ljetovališta do ljetovališta. Čas izigravajući mirnodopske putnice u sezoni godišnjeg odmora, čas, onako smetene i satrvene, ne­sposobne da budu išta drugo, otkrivahu bijedu ratnih bjegunica. Nitko ih nije zagledao. Primorska mjesta bijahu puna izbjeglica i prognanika, raseljenih lica i ljudi u prolazu.

Desetog dana dospješe u Zagreb. Tamo su morale podignuti obećanu vizu, a onda nastaviti putovanje u treću zemlju. Međutim, ispade drugačije: njihov španjolski dobrotvor bio se predomislio ili se tako samo činilo. Ostaše čekati.

Čekale su mirno. Nakon bijega iščekivanje im nije teško padalo. — Izbjegosmo smrt! Pred nama može biti samo život!  — ponavljala je žena.

— Ako je živa, uskoro ćeš moći vidjeti slavnu Saritu Montiel! — obećavala je kćeri. Nastojala se sjetiti riječi iz Prodavačice ljubičica.

O senores, senoritas...

Dok su čekale, uzeše ih pod svoje Jehovini svjedoci. Stadoše se o njima starati svojstvenom predanošću. I zadobiše njihove duše. Svi su, sada, mislili kako su spašene. Blato se bosansko davno osušilo i otpalo s njihovih haljina, kako već s blatom kada se osuši biva.

Prosinac 2012.