I mi smo pomagali

Sve to je bilo veoma opasno jer su partizani stalno dolazili i od­lazili. Kad bi došli, strahovalo se od najgorega, to jest da nisu mo­žda otkrili ovu neobičnu ljudsku tajnu sela Bukovice. Zaista se tako riskirao i vlastiti život. Tajna se krila od mnogih i u samome selu. Sve se činilo tajno i s krajnjim opre­zom. Noću bi im nosili hranu i ostalo najnužnije.

Jedan od tih osam vojnika bio je prilično nestrpljiv. Kako noću nije mogao ostati u pećini, došao bi u našu kuću. Zvali smo ga Fabrin. Ne znam je li mu to bilo ime ili pre­zime (vjerojatno ime Fabrizio).

Tako smo ih skrivali i hranili u onoj našoj pećini oko dva mjeseca, dijeleći ono malo oskudne hrane što smo je u onom ratnom vremenu imali. Jednoga dana pojaviše se nje­mački vojnici na Ublu, prvom zaseoku našega sela, dolje od Ostro-šca. Svih osam talijanskih vojnika, s kojima u međuvremenu posta-smo bliski kao prijatelji, u zgod­nom trenutku napuste svoju peći­nu i prijeđu njemačkoj vojsci. Otada ništa više nismo čuli za ove ne­obične ratne goste u našoj Bukovici.

Početkom Drugog svjetskog ra­ta imao sam 9 do 10 godina i išao sam u treći i četvrti razred pučke škole. Sjećam se kao dječak kako je rat počeo. Najprije su kupili u rezervu ljude srednje starosti. Ostajali bi od jednog do tri mjese­ca u rezervi. Odjednom pokupiše sve ljude od 25. pa do 40. godine. Ali to nije dugo trajalo: svi su se vratili kući. Tada se malo primiri­lo. A onda su počeli kupiti mlade ljude od 20 godina u regrute. Ve­ćinom su ih slali u švapsku vojsku. Onda još mlađe u ustašku mladež. A onda počeše sve redom kupiti u vojsku, više se nije znalo kud tko ide i kako se koja vojska zove. Kod kuće ostaše samo starci i žene i mi dječaci. Više se nije išlo u školu.

I tada su počela stizati pisma iz bijeloga svijeta od ljudi što pišu ženama i momaka što pišu cura­ma. Ali tada u selu malo tko je znao čitati i pisati. Žene same kod kuće, a malo koja je znala čitati i pisati. Ja se sjećam da je jedino Trušanka Šimunovića znala čitati i napisati pismo. Tako sam ja bio onaj kome bi se povjerile i žene i cure. Mogu reći da nikad nisam odao nijedne djevojačke riječi. Pi­sao sam i čitao i ženama i curama, i sve su imale u mene povjerenja da im i čitam i pišem.

Samo mali primjer. Pozva me cura Mara da joj pročitam pismo. Ušao sam u njezinu sobu, ona iz­vadi pismo iz džepa i dade mi. Pi­smo nije bilo otvoreno. Adresa je glasila: Andrić Ana. A tko šalje, bila su samo dva slova: A. T. Ni­smo znali točno čije je pismo, jer-bo je bila još jedna cura Mara Andrić i dvije žene istoga imena, čiji su ljudi bili u vojsci. Zato smo pismo otvorili pletećom iglom, hučući da se ne podere. Kad smo ga otvorili i počeli čitati, odmah smo znali da je to njezino pismo i onda sam ga nastavio čitati:

"Draga Mare, nemoj se ljutit što ti nisam prije pisao. Kad smo došli u Njemačku, dobili smo po jednu omotnicu i to da se javimo kući, ocu i materi, i to sam i na­pisao. I htio i tebi u istom pismo da pošaljem, ali mi bilo nezgod­no... (slijede momačke intimne riječi). Draga Mare, da ti kažem kako nanije. Mogu ti reći daje te­ško. Svaki dan po danu nas mu-štraju. A kad god se stane, učimo njemački govoriti. I tako svaki dan. A evo ima nekoliko dana, me­ne i još dvojicu što smo otišli za­jedno iz Ostrošca, ti ih ne znaš, nas je odvojilo i još dosta drugih koji smo znali čitat i pisat i koji smo malo bolje naučili njemački. Sad nam još teže: mi učimo da bi druge učili. Draga Mare, ako dobi­ješ ovo moje pismo, odmah mi pi­ši, jer nam govore da ćemo na frontu. Ako ga ne budeš odmah pisala, možda ga neću nikada dobiti... Draga Mare, sad zasad ovoliko. Draga Mare, primi puno pozdrava od Andrice. Zbogom, Mare" (momak se zvao Andrica Topić, sin Andrije Topića, nestao je u ratu). - Cura je odmah uz­vratila odgovor.

Prošlo je puno vremena, ali od Andrice nikakva glasa. I u nas je rat, i Marin je otac poginuo i, kažu, još mnogo drugih poginulo u svijetu. Kad odjednom Mare me zove u kuću. Izvadi pismo iz džepa i dade mi da ga pročitam. Na nje­mu je stajalo A. T. i odmah sam znao od koga je. Vidjelo se da je pismo dugo hodalo. Piše: