Iz povijesti Bosanske Posavine III
Nakon prestanka turskih ratova Bosna i Hercegovina a time i Bosanska Posavina živjele su u granicama koje su se do danas zadržale. One su bile granične zemlje sve slabijeg Turskog Carstva. U njima su se sve moćniji begovi žestoko odupirali svim reformama kojima su sultani htjeli preporoditi i ojačati svoju državu. Odbijajaući poreznu reformu, ukidanje janičara i uvođenje redovite vojske begovi su se 1826. i 1831. pod vodstvom Ali-age Ruščuklije i zatim Huseina Gradaščevića odlučno usprotivili sultanovu nastojanju. Gradaščević je čak tražio za Bosnu samoupravu. Njegov ustanak bio je skršen, a otpor begova napokon je slomio Omer-paša Latas (1850-1851).
Težak položaj obespravljene raje, osobito kršćanske, bio je uzrok mnogim bunama. Bunila se hrvatska raja, u Posavini 1857-1858. pod vodstvom franjevaca. Pored Hrvata u pobuni je učestvovalo i srpsko pučanstvo. Najveća buna izbila je 1875. zbog nemilosrdna utjerivanja poreza. Hrvati su se pobunili i u Hercegovini. U Hrvatskoj je buna budila nade da će se Bosna i Hercegovina - oslobođenjem od Turaka - pripojiti Hrvatskoj.
klikni na foto...
S druge strane srpsko pučanstvo je željelo sjedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom. Dok su iz Hrvatske, osobito iz Zadra i Dubrovnika, pobunjenike pomagali oružjem, lijekovima i hranom, i dok se u Hrvatsku sklonilo više od sto tisuća izbjeglica, dotle su Srbija i Crna Gora ušle u rat za Bosnu i Hercegovinu (1876). Kada je njihov pokušaj propao, na Turke je zaratila Rusija s kojom se Austro-Ugarska sporazumjela o pripijenju Bosne i Hercegovine. Pravo na pripojenje BiH Austro-Ugarska je stekla na Berlinskom kongresu 1878. No, Ausrija nije htjela Bosnu pripojiti Hrvatskoj iz razloga što bi se narušila ravnoteža obzirom da je Hrvatska bila vezana sa Ugarskom. Vitez reda Marije Terezije Josip Filipović je 19. kolovoza 1878. na čelu XIII. korpusa ušao u Sarajevo i potom preuzeo zapovjedništvo novoustrojene 2. armije.
Samim time Bosanska Posavina ponovno postaje dio Europe. Spomenuti višak proizvoda: rakija, sušeno voće, pšenica, žito, životinje prodaju se bez carine po cijeloj Monarhiji. Ubrzo zatim dolazi i suvremena tehnologija za obrdu zemlje. U odnosu na Tursko doba proizvodnja je udvostručena. Uvodi se katastar i s time se kod ljudi javlja svijest „moje“. To donosi još veći elan i stimulaciju za rad. Uvodi se novi način privrjeđivanja i novi način građenja, stabilnih i visokih zgrada. Gradi se čvrstim materijalom (ciglom) po novim propisima. Uvodi se regulacija ulica...
Ubrzo Bosanaska Posavina postaje najbogatiji dio Bosne i Hercegovine. Pojavljuju se veliki voćnaci, pašnjaci a stočni fond je rastao. Znak moći je bilo cursko ruho i curski nakit. Koliko ruha i koliko dukata bila je tema svakog ženskog sastanka. Dukati se nisu prodavali već dijelili ženskoj djeci kroz dvije do tri generacije. Neke obitelji su brojale i do 500 dukata. Austro-Ugarska je donijela europske standarde života. Zanatstvo koje je bilo zamrzlo odjednom je živnulo zbog otvorenog tržišta; kovači, obućari, bačvari, krojači, tesari, klesari, ciglari, uljari, stolari imali su pune ruke posla. Mnogo se radilo i pristojno zarađivalo i stvoren je novi stalež u Posavini -zanatlije. Trgovci su njihov višak i višak poljoprivrede otkupljivali i izvozili na strana tržišta. Novi način života donio je i raslojavanje u posavskom društvenom biću, nastao je sloj siromaha. To se jasno vidjelo na kućama. bilo je kuća sa pet soba, sa četiri, tri, dvije i kuće sa jednom sobom 3x4 m. Međusobna solidarnost koja je postojala u tursko doba polako se gubi. Austro-Ugarska bila je kao i ostale države Europe toga doba, malo osjetljiva na socijalu - siromahe. Naravno, najviše što je donijela jest svijest: to je moje, ako netko pokuša oteti moj kruh koji sam zaradio bit će kažnjen. Prvi put žitelji Bosanske Posavine mogli su uživati u radu svojih ruku.
Europa je davanjem Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj monarhiji zadužila Monarhiju da u BiH donese Europu. To znači: od države aga, begova, hajduka, lopova, siledžija i vucibatina napraviti državu: reda, rada, jednakosti pred zakonom, izvršenje ustavnih obaveza, poštivanje osobnog vlasništva. Prvi put u povijesti Bosne i Hercegovine država dobiva Ustav sa jasno zapisanim pravima i obavezama. Svaki početak je težak ali uvođenje Zakona i Prava u BiH bilo je teško i krvavo. Ogroman broj ljudi živio je na grbači drugog čovjeka ili skupine i birali su radije smrt nego život u kojem bi morali raditi. Zamislite čovjeka koji je imao pun kufer zapisanih privilegija, te to preko noći zajedno sa kuferom izgubi. Čovjek pred kojim su se svi sklanjali ili bježali a sada to više na čine, nego ga gledaju sa prezirom.
Hrvati - katolici su se nadali da će biti nagrađeni za očuvanje katoličanstva u Bosni i Hercegovini, u nemogućim uvjetima, određenim privilegijama pored druga dva naroda. No, pred zakonom su svi jednaki i nema privilegija. Uvedena je abolicija - oprost. Hrvati - katolici aboliciju i oprost od nepravdi u prošlosti su smatrali uvredom. Muslimansko pučanstvo je najviše dobilo abolicijom nepravdi koje su načinili drugima. Gubitak “svoje države” pa kakva god bila, težak je udarac. Muslimanski običan svijet brzo se navikao i pomirio sa tim gubitkom, ali begovi su od “muke crkavali”. Srbi su očekivali dio Bosne i Hercegovine za sebe, malo su protestirali ali su svoje želje odgodili za neka druga vremena. Glumili su lojalnost Monarhiji i pripremali atentat na prijestolo nasljednike.
Shodno razvoju gospodarstva razvija se i kultura na prostorima BiH. Otvaraju se nove škole po selima, domovi kulture, čitaonice; podižu se vjerski objekti, u gradovima djeluju kazališne skupine itd. Osnivaju se brojna kulturna društva koja njeguju baštinu svojih predaka. U Bosanskoj Posavini otvara se nekoliko škola što je bio izravan utjecaj prosvjetiteljskih ideja iz Hrvatske kao posljedica neposrednih veza (rodbinskih, gospodarstvenih i kulturnih) pučanstva Bosanske Posavine i Slavonije, odnosno Hrvatske. Tako je prva osnovna škola u Posavini osnovana u Tolisi - 1823. godine, prema djelu i povijesnom izvoru prvog Ilirica BiH, fra Martina Nedića („Ljetopis Učilišta“), koji ovu knjigu navodi kao vrijeme osnivanja škole. Inače, najstarijom školom u BiH smatra se osnovna škola u Livnu, osnovana 1820., ali ne u namjenski izgrađenoj zgradi kao što je bila škola u Tolisi. Prvi učitelj škole u Tolisi bio je Ilija Boričić iz Slavonije, kao civilna osoba, a poslije njega fra Ilija Starčević, svećenik. Druga osnovna škola u Posavini osnovana je u 1835., u Donjoj Mahali. Potom je 1853. godine osnovana škola u Vidovicama, općina Orašje, a iste godine i u Ulicama, Općina Brčko. Od 1858. godine postoji osnovna škola i u Gornjoj Dubici. U dislociranoj tabuli iz 1877. godine, među imenovanim učiteljima za škole, nalazi se i učitelj za dubičku školu – fra Jozo Ćurić. U vremenu od 1861. do 1878. godine u Bosanskoj Posavini je osnovano još nekoliko osnovnih škola i to u mjestima: Domaljevac, Tramošnica i Dubrave. Potom je otvorena škola u Derventi, 1882. godine. Monarhija je pokušala uvesti zajednički kulturni izričaj ali je brzo odustala od toga i pomagala posebnost kultura pojedinog naroda i vjerskom životu. Bosanska Posavina je oživjela svoju narodnu nošnju, svoje običaje i svoju pjesmu.
Bilo je to, također, vrijeme nastanka prvih političkih stranaka u BiH. U početku je njihovo djelovanje bilo ograničeno na gradska središta, ali su one tijekom vremena u svoje redove priljučivale sve više i seosko pučanastvo (koje je bilo većinsko). To je vrijeme kada, ne samo u BiH nego i u Hrvatskoj, Sloveniji, Vojvodini idr., dolazi do izražaja ideja panslavizma a koja je dovela do formiranja najveće zablude u povijesti čovječanstva - do tzv. „integralnog jugoslavenstva“. Veliki ljudi i umovi 19. i 20. stoljeća, počevši sa nekim od nositelja ilirskog preporoda, pa do Strossmayera, Supila, Trumbića, Meštrovića i drugih, zalagali su se za oživljenje te najveće zablude na ovim prostorima, a koja se zove -„Jugoslavija“. Strossmayer osniva u Zagrebu Jugoslavensku a ne Hrvatsku akademiju. Pučanstvo Bosanske Posavine je sa skepsom doživljavalo tu ideju i nije moglo kreirati tijek događaja. Bez ljudi većeg političkog angažmana, kao što je situacija i slučaj i dan-danas (uz neke iznimke), Bosanska Posavina bila je jedino sudionikom tih događaja i najčešće njihovom žrtvom.
Kao uvertira velikom I. svjetsom ratu, izbili su tzv. „balkanski ratovi“, 1912. i 1913. godine. Politika Ilije Garašanina i Nikole Pašića „vidjela“ je šansu za ostvarenje i oživotvorenje svojih velikosrpskih planova, pošto je turski Imperij bio na „samrtnoj postelji“ a susjedne zemlje ne zainteresirane, mlitave ili preslabe u zaustavljanju velikosrbijanskih apetita i planova. Sukobi i trvenja, međusobna optuživanja i sumnjičenja između Rusije s jedne strane, te Njemačke, Italije, Francuske i dr. s druge strane, stvorilo je slobodan prostor da velikosrbijanska politika krene u ekspanziju. Zločinačka organizacija „Mlada Bosna" koja je imala za cilj da putem buna, ustanaka i oružanih atentata zbaci austrougarsku vlast. Vođen tom idejom Gavrilo Princip je izvršio atentat na austrougarskog prijestolonasljednika i nadvojvodu - Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju, 28. lipnja 1914. godine. u Sarajevu. Ubrzo je došao rat.
Austrija je otišla a došla prva Jugoslavija (1918). Na kraju kazat' ću jednu misao ali ne sjećam se, više, gdje sam je pročitao ili čuo : „Iz kuće smo izbacili klavir a donijeli gusle.“
konzultirana literatura:
Fra Grga Vilić "Podvučijak- zemlja i ljudi"
Stjepan Mikić "Bosanska Posavina u krvi i plamenu"
Trpimir Macan "Povijest hrvatskoga naroda"