Dobra vijest
Piše: Muharem BAZDULJ
Ako me upitaš, dok naše staro kljuse bude plašila kraj puta šaš: - Koja je ovo zemlja? - Kazat ću: O Isuse Pa to je Bosna, ti to znaš.
Nikola Šop
Zašto su ga zapravo prozvali Isusom? Bog zna. U to vrijeme, početkom osamdesetih, kad je počeo nositi dugu kosu to je u njegovoj generaciji bilo čak pomalo konvencionalno. Duga tamna kosa koja uokviruje blijedo mladićko lice: pa to je bila skica za portret barem trećine ondašnjih jajačkih gimnazijalaca. Ipak, samo su njega zvali Isus. Makar mu je lice bilo golobrado, a većina pučkih predodžbi Isusu pripisuje bradu; makar je imao sitne tamne oči usprkos plavookim likovima na vitražima i ikonama. Isus!
Zvao se Alan Mehdić. Rođen je godine šezdeset i osme, one slavne godine koju je njegov mladalački idol Branimir Štulić izgovarao na način romanski i slovenački, inverzno iz perspektive Alanovog jezika, osam šezdeset. Rodio se dvadeset i petog u mjesecu, no ne na Božić (to bi njegovom nadimku darovalo svakom vidljiv razloga) nego mjesec dana ranije, dvadeset i petog novembra, na dan državnosti Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, na dvadeset i petu godišnjicu Prvog zasjedanja Zemaljskog Antifašističkog Vijeća Narodnog Oslobođenja Bosne i Hercegovine, poznatijeg po akronimskoj skraćenici ZAVNOBIH. To se zasjedanje zbilo u gradu nadomak Alanovog rodnog grada, no to je zasjedanje i bilo samo uvertira mnogo većem događaju koji se zbio četiri dana kasnije i to baš u Jajcu, Alanovom rodnom gradu. Otrovna šala s kojom je Alan rastao kroz cijelu osnovnu školu bila je pakosna invektiva što je tvrdila da bi Alanu da se rodio četiri dana kasnije roditelji dali ime Avnoj.
Sve negdje do mature (kad su ga već uveliko zvali Isusom) Alan nije znao da je njegova baka po majci Jevrejka. Često su išli u posjete baki Raheli koja je nakon smrti muža Stipe živjela sama u velikom stanu visokih stropova u staroj austrougarskoj zgradi u centru Travnika, no Alan ništa nije znao o njezinom podrijetlu. Nije to bilo ništa čudno; Alan je, naime, odrastao u atmosferi posvemašnjeg zanemarivanja nacionalnih razlika. Dva puta je kao dječak izazvao salve smijeha odraslih, a da mu dugo nije bilo jasno šta je smiješno rekao. Jednom je, naime, u vrijeme ezana pitao majku s koje crkve sad pjeva hodža, a drugom prilikom je u prvom osnovne na pitanje učiteljice kako se zvala braća Ribar mrtav-hladan odgovorio: Ivo Lola i Fadil.
Različiti izvori (Saramago, Hewson, Smith) tvrde da je Marija nakon Isusa izrodila još djece. Njihov je otac bio drvodjelja Josip, no oni su bili u najmanju ruku Isusova polubraća i polusestre. Nema u Bibliji ničega što bi opovrgavalo da je Marija imala unučad, da su njezine kćeri i snahe rađale djecu. Sveznajući bi pripovjedač mogao, dakle, bez problema nanizati niz majki koje bi Alana direktno povezale sa Isusom na način na koji evanđelist Isusa povezuje s Davidom.
Godine 1987. Alan je u Sarajevu počeo studirati medicinu. Od malih je nogu želio postati doktor. Otac njegov Enver bio je veterinar, a majka Marina je radila u apoteci. I Alan je želio liječiti. U Sarajevu je živio na relaciji studentski dom - fakultet, a ljeta je provodio pecajući na Plivskom jezeru.
Bio je pri kraju studija kad se zaratilo. Kao i ostale nesarajevske kolege otišao je kući očekujući tek nešto duži vikend. Nakon nekoliko mjeseci bilo mu je smiješno što su prvih aprilskih dana devedeset druge strepili da će im ta frka (termin koji su koristili sve dok zvanično nije proglašeno ratno stanje) skratiti interval za učenje između završetka predavanja i prvih ispitnih rokova. Bili su dovoljno naivni da pomisle da će sve završiti za nekoliko dana i da će najveća posljedica frke biti junska nadoknada propuštenih aprilskih predavanja.
Alan je na ispitu iz hirurgije dobio ocjenu deset (jedini na svojoj godini), no u jajačkoj je ratnoj bolnici morao odmah shvatiti da mu ta desetka ne vrijedi ničemu. U praksi je više značilo položiti ranjeniku ruku na rame na pravi način hrabreći ga, negoli sve tabele, podaci i definicije. Bilo je lijepo ipak duboko u noći izići iz bolnice i poći kući na kratak počinak, a znati da si danas učinio da onaj što je mogao ostati bez noge normalno hoda i da onaj kojem je od bijesa i nemoćnog gnjeva udarala pjena na usta sad spava mirno poput djeteta.
Alan je napustio Jajce krajem oktobra, među posljednjima. Roditelji i dvije sestre otišle su tetki Raheli u Travnik još mjesec dana ranije. Alan je radio dok je bilo posla, a kad su pošli njegovi pacijenti pošao je i on. Prepješačio je nekoliko desetina kilometara. Koračao je s gomilom kao automat. Ipak, kod Turbeta iscrpljenost ga je srušila. Tad je jedan borac ustupio svoje mjesto doktoru i Alan je tako u Travnik ujahao na magarcu.
Obišao je u naredne tri godine svu pravu Bosnu, a pravom je Bosnom Alan smatrao područje između Jajca i Visokog, područje što ga sa sjevera zatvara Vlašić, a s juga Vranica. Još dok je kao đak osnovne škole putovao po ekskurzijama i takmičenjima osjećao je da Tuzla, Banja Luka, Sarajevo i pripadajuće im okolice nemaju onaj nimbus magije koji ima njegov zavičaj. Historija mu je kasnije samo potvrdila ovo njegovo osjećanje. Kolijevka Bosne bio je ovaj bazen kojim teku Lašva i Lepenica te gornji tok Vrbasa i rijeke što se Bosna zove. To je ona bajkovita zemlja čistih zlatonosnih voda, prozračnih bjelogoričnih šuma, pučkih svetilišta i velikih stećaka, franjevačkih samostana i drvenih tekija, slapova i ranih snjegova, osunčanih klanaca i zapjenjenih potočića, starih skromnih ribara i neukih seoskih mudraca, vještih zanatlija i jurodivih klošara. Obišao je Alan s vojskom uskopaljska brda, poleđene vlašićke vrhove, vododerine podno Viteza, fojnička i kiseljačka sela, probeharale voćnjake na izlazu iz Visokog, pitome livade Vinca nadomak Jajca. No u Jajce mu u uniformi nije bilo suđeno ući.
Za vrijeme rata, kad nije bio na terenu, Alan je bio ili u Travniku ili u Kaknju. U Travniku mu je bila porodica, u Kaknju prijatelji iz brigade. Posljednjih ratnih mjeseci u Kaknju je upoznao Magdu. Još je bila srednjoškolka, zarađivala je za džeparac prevodeći. Jedanput je u društvu nekih engleskih novinara oslovila Alana jer su mu ovi željeli postaviti nekoliko pitanja. On je, naime, sjedio sam, onako mrk i uniformisan, u nekoj kafanskoj bašti, pijući vino i jedući smokve. Pristao je hineći da ne razumije engleski. U jednom momentu ona se zbunila, a on joj je na uho šapnuo pravu riječ. Zahvalno ga je pogledala. Nakon što su novinari krenuli dalje ona je dotrčala natrag, zahvalila se i poljubila ga u obraz. Sa stola je pokupila zaboravljenu kutiju cigareta. Jesi li je namjerno ostavila, podviknuo je Alan za njom. Odgovor je bio: eto nisam!
Sreli su kasnije dva-tri puta pozdravljajući se tek onako u prolazu. Nisu, naime, bili sami. No i to se jednom moralo desiti, a tad ju je Alan pozvao na pizzu. Taman što je konobar donio pizze Magda je pitala: Imaš li ti, Alane, kakav nadimak. Imam al' stid me reć, kazao je Alan sipajući kečap na svoju pizzu. Ne znam zašto, ali zovu me Isus, kazao je napokon. Čuj ne znaš zašto, na to će ona, pa, eto, i tim kečapom po pizzi crtaš križ.
Tetka Rahela je umrla petnaestak dana prije no što je Alan oženio Magdu.
Alanovi roditelji i sestre odavno su odustali od povratka u Jajce te su nastavili živjeti u nekad tetkinom, a sada njihovom stanu. Zvali su, naravno, i njih dvoje da žive s njima, no Alan za to nije htio ni čuti. Odbio je također i posao u jednoj sarajevskoj bolnici kao i pozive Magdine rodbine da dođu u Australiju. Živjeli su podstanarski u jednom kakanjskom potkrovlju. Alan je čekao mogućnost da se vrati u Jajce. O očevom prijedlogu da prodaju kuću, a da on sebi s tim novcem kupi stan gdje god želi nije htio ni razgovarati.
Rahela Mehdić, Alanova i Magdina kćerka, imala je dvije godine kad je s roditeljima došla živjeti u Jajce. U subotu, četrnaestog aprila 2001. godine, u donjem lijevom kutu naslovnice Oslobođenja nalazila se Alanova slika. Stajao je na kapiji svoje rodne kuće, a dlanovi raširenih ruku pritiskali su stubove kapije. Uz desni gornji rub fotografije stajalo je sitnim slovima Foto: Reuters, ispod je bio kratak tekst o povracima u centar Jajca, a nad slikom je bio velikim slovima ispisan naslov: Dobra Vijest.