Zlatne krinke
Piše: Mirko POPOVIĆ
Izmaglica ljetnoga dana u Sabininim se očima najednom rasula u dotad neiskustven oblik paramparčadi i već sljedećeg trenutka čitavu neobičnu sliku povuče tamni kovitlac nekuda u neodređenu dubinu...
*
* *
Njezinu suprugu dr. Gabrijelu svakog popodneva poslije napornog rada, dok se odmara uz prozor svoje sobice na tridesetosmom katu, najprije odvuče pogled vječno ista slika s razornim decibelima: vreva i žamor, zaglušujući tutanj prometa Četvrte avenije, pulsirajući krvotok metropolisa. Njegov polutrezven um jedno se vrijeme probija kroz zasljepljujući treptaj boja i svjetlosti, iluminaciju koja razbija, kida, raznosi moć percepcije, a onda se, ustajući iz fotelje, nadnese nad slike koje su mu odnedavno ukrašavale zid. Iako je sobna vrata ostavio širom otvorena nakon što je Sabini promijenio obloge, zanesen nad apstraktnim motivima slika, nije registrirao ni djelić onoga što se iznenada događa s njom. Vjerovao je da se njezin postoperativni period neće iskomplicirati. Takav stav su opravdavala njegova karakterna određenja: pretjerano vjerovanje svojim stručnim prognozama i optimizam. Upornost od koje je sazdan utjecala je i na njegovu suprugu koja, prije punih sedam godina kad su krenuli preko bare, nije odveć vjerovala u mogućnost odlaska, iako je takav put bilo lakše realizirati tzv. miješanim brakovima.
Zgrčena od neočekivanog bola koji je buknuo negdje ispod rebara i, razdirući je, preplavio čitavo tijelo, iznenada je počela osjećati kako se, isto tako kao što je došao, brzo reducira na tek poneko, sve rjeđe i sve podnošljivije probadanje koje je na kraju iščezlo i ona je ostala na nekom toplom valu koji je lagano negdje odnosi. Zamagljenim pogledom pokušala je uhvatiti Gabrijelovu figuru. Iako joj je pružao tabletu i čašu s vodom, potoni sjeo pored nje, ona ga je naslućivala kao posve sićušan trag u neodređenoj boji koja je, provirujući iz posvemašnje bjeline, čas tvorila neobičnu ravan, čas gotovo jasnu, trodimenzionalnu sliku, potom brzo izdiferenciranu u žutosivo. Ali moć njezine percepcije žutosivog rasplinjavala se u sudaru s dominirajućom bjelinom zidova. Racionalni dio njezina uma kao da je s vremena na vrijeme imao odgovor: nelogičnost i isprepletenost stvarnosti posljedica je prisutnosti vrlo visoke temperature i postupnog oporavka od anestezije.
Ne uspijevajući dosegnuti do razine realnog, u svijesti joj oživje večer, zimska, ratna večer kad je uz svijeću petrolejku odgovarala na pismo svoje prijateljice Julije, pismo koje je tko zna kojim putem i kako iz Amerike stiglo u opkoljeni grad.
Eh, mila moja, kako ću ti opisati ono što želiš znati o meni, o stanju ovdje, o mojoj borbi, o Sarajevu tvoje i moje mladosti? Kako, kad sve to izmiče ljudskoj riječi, kad sve to nema ime? Kako se opirem, pitaš, što me održava. Ne znam. Iskra nekog prkosa, valjda. S molitvom na usnama provodim noći, teške, mučne, gladne noći uz plamičak lumina, jedine svjetlosti u našim tminama. To gore naše godine, to gore preostale krhotine života na ovoj dil-vijalnoj pozornici na kojoj nas je svakoga dana sve manje, na kojoj je život ljuta bol ubrzanog procesa odrastanja djece. Djeca! To je priča za sebe. Ostarjela su!!! Možda će jednom biti nečija savjest. Ustreljuju ih poput divljači. Mnoga neće odrasti. Mnoga već sutra neće hodati. Do jučer su grlila, voljela, igrala se. Danas su bez ruku, bez roditelja, s traumama koje će ponijeti kroz cijeli život. Ona koja prežive. A grad - pitaš. Živ je, ali samo u uspomenama. Netko je rekao da se dvije stvari na svijetu ne zaboravljaju do smrti: lice rođene MAJKE i lice rodnoga grada. Ni jedno ni drugo lice nisam zaboravila, ali ne prepoznajem više godišnja doba. Ne osjećam proljeće ni u sebi ni oko sebe. Njegov dolazak prolazi kroza me i mimo mene ne dotičući mi čula. Tek u neočekivanom trenutku neki miris cvijeta zamiriši sjećanjem, i tada uočim da se dogodila promjena: zatitraju u meni mali zeleni listići parkovskog grmlja još jednog, ne znam kojeg po redu, ratnog proljeća, koje kao da želi korigirati izgubljenost, otupjelost, promjene u ponašanju, rasuđivanju. Julija moja, da li je stvarnost bila naše šetnje Trebevićem, izleti, šuštavo lišće i ljetne slobodne zore u šumi igmanskoj, na čijoj smo mahovini odmarali zadihana popodneva ? U stoljetna stabla urezivali inicijale mladosti. Sada tamo tutnje topovi ispisujući inicijale poremećenih umova, stežući obruč jednog svijeta unutar koga smo podivljali. Iscrtavaju nam kraj...
-
Sabina! - prekinula ju je Ana ustajući tromo, s
podočnjacima,
ukočena. Zbog stalnog bombardiranja već mjesecima su noći provodile
u skloništima i u odjeći. Tapkajući u mraku naviknutim pokretima napi-
pa šibicu i pažljivo, da se ne ugasi, jer još ima tri-četiri palidrvca - upali
komad preostale svijeće. Sjela je polako se
okrećući prema Ani:
- Zašto me prekidaš? Nikada neću završiti ovo pismo.
-
Opet haluciniraš. Kakvo pismo? Spavala si. A što se tiče pisama, zar
to još
netko piše? Zar postoje neke veze s vanjskim svijetom?
- Ti znaš da Crveni križ prima i uručuje pisma.
-
Pusti to, hajdemo... Ja sam odlučila! Zašto ne? Išli su mnogi i idu
mnogi; netko
i preživi.
- Kamo? - pitala je Sabina.
-
Kroz tunel... Sabina, djeca mi više od dvije godine nisu vidjela jaje,
keks, izgled i boju naranče su zaboravili! Ja moram, Sabina.
-
Napor je to za tebe, Ana - primijeti Sabina uvlačeći umjesto duhan
skog dima
dim od suhog brezovog lišća. Davno se navikla na ratni duhan.
-
Samo jednom ću se usuditi kroz to usko crijevo. Samo jednom i
nikada više kroz te
katakombe, pa uz igmanske vrleti... i što bude...! Ni
to možda ne bi bez obzira na sve, ali Gabrijel je nepokolebljiv i
uporan.
On optužuje i definitivno odlazi. S kojim pravom nam je netko ukrao
godine, najljepši dio života?, on to neprestano ponavlja. Zar s ovim
pat
njama, grobovima i pepelom nismo sve dugove, sve grijehe predaka i
potomaka platili, platili iskustvom Golgote koja će određivati našu
budućnost? Ako je bude... on bijesni, ne želeći čak ni da mu grob
bude
u gradu u kome se rodio.
-
Onaj tko ostane ovdje... - zastala je jer je čitav plotun zatamnio
vidik prema
istoku... A u New Yorku je odavno moja školska kolegica,
nastavi i... zatetura.
-
Ana... Ana! Anaa aaaaa...! Sabina ispusti gorko, luđački... protrlja
oči, ukoči
se.
-
Bit će dobro - nečiji glas joj je u sluhu, i nastavi sa škripom vrata,
treperenjem folija na prozorima, ljuljanjem zidova od detonacija kojih
postade svjesna kad je osu plamen krvi... Prije nego što ju
je htjela
zamoliti da sada odustane od tunela, zavrišti promuklo. Zagrcne se,
izgubi dah... i svijest.
*
* *
Dr. Gabrijel se trzne, okrene se, ustane i uđe u sobu. Uze toplomjer ispod Sabininog pazuha i - ustuknu. Shvatio je da se po prvi put u životu bori s nevjerojatnom temperaturnom upornošću. Naslućivala je u svom vidokrugu njegove bezglasne ruke. I to je sve što je bilježio osjet njezina vida... sve dok joj se u svijesti ne pojavi Julija koja joj se primicala s papirom u ruci. Sačuvala sam ga - reče nagnuvši se nad nju - tvoje pismo iz rata i objavila ga uz reportažu o sadašnjem Sarajevu u jednom newyorškom časopisu. Sabina teško otvori oči, ali iznenada osjeti neobjašnjivu ugodu. U dekompoziciji ličnosti još jedan Julijin lik nadvio se nad njom. Ali, postajući providan, iščeznuo je kad je ponovno čula glas:
- Sabina...
Neočekivano se odazvala, šapatom. Čula je isprekidane rečenice: Taj životni usud... nepokolebana potreba da zajedno nastavimo... sjećanjem da oživimo ono stoje u davnoj iskri začeto: davni zajednički sarajevski san.
Sabina se okrenula prozorima, slušala mir u sunčanom popodnevu. Samo je odozdo daleko s newyorških avenija dopirao šum velegrada.
- Prozori su ostakljeni! - provali iz nje.
-
Kada, Gabrijele? Kada si sve to uradio? A moja Ana, gdje je? Zvala
me. Čula sam je. Htjela je s druge strane smrti, s druge
strane
opasanoga grada djeci donijeti
hrane...Bože moj, gdje je Ana?
Gabrijele... zar danas ne puca...?! - pitala je poslije kraće stanke polu
otvorenih očiju okrenuta zidu odakle ju je
gledao zavičaj, njezin grad s
fotografije neobičnog formata:
stotinupedeset puta stotinu cen
timetara.
Nadnio se nad njezino rumeno lice. Šuteći. Bez želje da joj toga časa govori o Ani koju je prije mnogo godina, odmah po odluci da krene kroz tunel - našao smrtonosni geler.
.......................................................
Obrada: Posavski vremeplov