Nema slobode izvan istine

Uzmimo i samu devizu svetog Benedikta: "In necessariis unitas, in dubiis libertas, in omnibus caritas", uocit cemo da ni u tako malo rijeci i jedan priznati svetac nije vidio nacin misljenja u duhu Isusova 'Evandjelja'. Isus je rekao: "Ako ustrajete u mojoj rijeci, vi ste uistinu moji ucenici, vi cete spouznati istinu i istina ce vas uciniti slobodnima" (Iv.8,31-32). Dakle, Benediktova tvrdnja 'in dubiis libertas' ne stoji na Isusovoj rijeci, jer Isus izricito rece da  ce nas 'istina uciniti slobodnima', a ne - dvojba a jos manje opticke varke.

To bi bio klasican primjer koji nam je sveti Pavao najbolje objasnio svojom tvrdnjom: 'Zasto bi savjest nekog drugoga odlucivala o mojoj slobodi'(Kor I.,I.10,29). Dakle put do istine ide striktno preko ljudske savjesti jer izmedju moje savjesti i Boga nema posrednika i dok traje dvojba treba znati da jos nismo u istini. Sv.Pavao je rekao da 'Sve sto se cini mimo savjesti - grijeh je!' ((Rim. XIV,15).

U svim odnosima medju ljudima, osobito sto se tice hijerarhije, bilo je opasno ponasati se kao uvjereni krscanin koji se drzi duha Evandjelja. Progoni krscana, prema tome, dogadjaju se i danas i nema tog segmenta ljudskog suzivota gdje se to bilo latentno bilo otvoreno ne manifestira. Prvi koji je zivotom stradao zbog svoje savjesti bio je Sokrat, duhovni djed Aristotela...

Aristotel je bio tipicno poganski filozof, on nije citirao Hesiodove stihove iz 'Theogonije', ali se u svim cinima njegove filozofije osjeca 'misao vodilja' 'theogonije', po kojoj su sile prirode posebna bozanstva i ljudska misao mora se drzati volje bogova: oni su stvorili i uzdrzavaju prirodu a ljudska priroda (kako to rece i sam Herodot) je stvorena u funkciji volje Bogova, dakle sto nase oci vide to je istina, a sto mi zamisljamo to moze biti istina ako to stvarnost potvrdi. Svaki pokusaj da se istini nadredi neka konvencija je neslana sala i opasna djetinjarija (kao u odnosu farizeja i Isusa).

Bog je u istini i nikakav silnik ni nasilnik ne moze, nijecuci je, unistiti istinu ni u ljudskoj dusi ni u vjecnosti.

Nekad su 'knjiski' ljudi bili dobro pismeni, skolovani i imali su supervizore visokog ranga (nihil obstat), a danas je mitomanija vratila covjeka nazad u zavrsnu fazu divljastva, pa i veliki politicari znadu reci: 'Istina je ono sto je nama u interesu'. Ta neuka i arogantna maniufestacije volje (u Nietszhevoskom smislu) uvjetuje 'sluzbeno stajaliste' znanstvenika koji sastavljaju udzbenike i teroriziraju gradjane usiljenim ponavljanjem 'sluzbenih istina) koje nerijetko izlazu linchu i velike ucenjake (kao Dr Kelly u odnosu prema irackom 'oruzju za masovno unistavanje).

Najponavljanija besmislica, pa i ideoloska protuistina, je prica o osudi Galileo Galileia zbog osporavanja sluzbenog stava papinih strucnjaka o geocentrizmu. Tocno je da su od Tome pa na ovamo u valovima isli pokusaji uskladjenja Aristotela s Isusovim naukom, ali iz temelja je pogresna tvrdnja da bi privid da se sunce okrece oko zemlje bio sukladan ucenju svetog 'Evandjelja'. Gornji citat o 'trazenju istine' ukazuje nam da i u nekim bitnim stvarima iz misaonosti Crkva jos uvijek nije uspjela da se oslobodi 'fatamorgane' (privida) koji ne dolazi iz Logike stvaranja. Jer - geocentrizam dolazi iz Aristotelova ucenja, a ni ateizam, u uzaludnosti osporavanja Isusa, nije uspio da se oslobodi - Heziodovih postavki iz Theogonije. U tzv. "Kant-Laplaceovoj teoriji o nastanku svijeta" (iz haosa), utkan je stih iz 'Theogonije': "I toi men protista Haos genet..." (Th. 116).

Ni danas, kad u skolskim udzbenicima procitamo aplikaciju 'Kant-Laplaceove teorije o nastanku svijeta' nitko ne podize prasinu, jer - to bi bio pocetni udarac i kulu od karata ateistickog svjetonazora uopce. A ateisticki svjetonazor i nije nista drugo do li - neopoganstvo.

A premda jako rijetki i otvoreno savjesni ljudi bili su i bit ce - miljokazi na putu Crkve do ispunjenja svrhe ljudske povijesti - do spoznaje istine po kojoj cemo dospjeti u savrsenu slobodu.