Kraj hrvatskog kraljevstva
Godina 1102
— Hrvati, došao sam pred vas okruniti se hrvatskom krunom, kako bi napokon zavladao mir i kako bi se uspostavilo jedinstvo kraljevstva.
Koloman je stajao pred vratima biogradske katedrale, obraćajući se okupljenim županima, biskupima, opatima i drugim dostojanstvenicima. Bio je malo grbav, a nakon što je sjahao, vidjeli su i da je šepao, ali je iz njega zračila neka odlučnost. Pravilno mu je lice odavalo mirnoću i produhovljenost nesvojstvenu ratnicima. One koji su dobro pamtili podsjećao je na Stjepana III., ali takvih više nije bilo mnogo. Jedan je od njih bio trogirski biskup Ivan.
— Otkako je preminuo blage uspomene kralj Zvonimir, naš predragi rođak — nastavi Koloman — ovo je kraljevstvo bilo razdirano stalnim borbama.
Ivan na to pomisli kako je i vladavina Stjepana III., iako kratka, bila vrijeme mira, ali toga se, eto, malo tko sjećao.
— Mnogi su htjeli vladati kraljevstvom Hrvata i Dalmatinaca, mnogi su otimali njegove dijelove i podvrgavali ih svojoj vlasti. Mnogo je krvi poteklo i mnogi su domovi bili spaljeni, a ljudi odvedeni u roblje. Pa i sada gradovi, osim Biograda, nisu slobodni nego su pod jarmom mletačkog dužda koji za sebe s nepravom prisvaja naslov vojvode Hrvata. Činom krunidbe, danas, u ovoj katedralnoj crkvi u kojoj su se krunili kraljevi Hrvata, vratit će se kraljevstvu mir. Potom ćemo skupiti vojsku i vratiti gradove pod našu vlast, tako da kraljevstvo bude napokon ujedinjeno. A nakon krunidbe, kao što je običaj, neka pristupe preda me svi koji imaju neke molbe ili tužbe, da ih milostivo riješim u skladu sa starim zakonima i navadama.
Nakon što je ceremonija krunidbe bila obavljena, pred kralja su doista došli mnogi, jer već pet godina nije bilo nikakve kraljevske vlasti u Hrvata. Jedna od onih koja je došla pred kralja bila je i Vekenega, opatica samostana sv. Marije u Zadru.
—Kralju — obrati mu se opatica, smjerno spustivši pogled — naš samostan ima oko Zadra posjede u kraljevstvu Hrvata. Hoće li ih vaša milost potvrditi, onako kako je zapisano i kako pamte svjedoci?
Koloman promotri redovnicu. Nije mogao ne opaziti njezino lijepo lice kojem nisu naštetile ni godine ni život u samostanu.
—Časna majko, iako je Zadar grad koji priznaje vlast mletačkog dužda, ispunit ću vašu molbu, kako bih je mogao odbiti?
Vekenega je osjetila kraljev pogled i nešto u njegovu glasu što je nadilazilo službeni ton audijencije. Podigla je glavu i pogledi su im se sreli.
— Nadam se, kralju, da ćete uskoro doći u Zadar. Moje sestre i ja molit ćemo za vaše zdravlje i uspješno vladanje, a u našem skromnom domu možete naći konačište kada uđete u grad.
— Hvala, časna majko. Neću to zaboraviti. Znat ću se odužiti za molitve i gostoprimstvo.
Uz obostran osmijeh, Vekenega se povuče, a kralju pristupi biskup Ivan.
— Kralju, ovo je bio velik dan za kraljevstvo, ali slutim da će još veći doći. Htio bih reći da vam uvijek stojim na raspolaganju i rado ću pomoći u pregovorima s ostalim biskupima oko toga da njihovi gradovi odbace vlast dužda i vrate se pod okrilje kralja Hrvatske i Dalmacije.
— Hvala, oče. Već iduće godine mislim riješiti to pitanje, trebat ću savjet mudra čovjeka.
— I ja ću, kralju, kao i časna majka Vekenega, moliti da sve zemlje ovoga kraljevstva budu opet ujedinjene pod istom krunom.
***
Što doista znamo
Prijelomno razdoblje nakon smrti Stjepana III. i dolaska na vlast Kolomana Arpadovića 1102. godine prepuno je dinamičnih događanja, ali nam ona nisu dovoljno dobro dokumentirana, niti o njihovu tumačenju postoji suglasje među povjesničarima. Nejasno je na čemu se zasnivalo pravo Ladislava Arpadovića na hrvatsko prijestolje. Moguće je da se pozivao na to da je njegova sestra Jelena Lijepa bila udovica kralja Zvonimira, ali veze po ženskoj liniji nisu bile dobra pravna osnova za postavljanje prava na krunu. Ladislav je svakako oružjem nastojao osvojiti Kraljevstvo Hrvatske i Dalmacije, ali je taj naum samo djelomično ostvario. Bizantski car Aleksije Komnen bio je zabrinut za sudbinu dalmatinskih gradova, koje je smatrao sastavnim dijelom Bizantskog Carstva, pa je nagovorio nomadski narod Pečenega da napadne Ugarsku i tako natjera Ladislava na povlačenje iz Hrvatske. Istodobno je iz Italije u Dalmaciju uputio normanskoga vojvodu Gotfrida Melfijskog, sina vojvode Amika koji je 1074. godine zarobio Petra Krešimira IV. Gotfrid se u Dalmaciji zadržao dvije godine, a Zadar je priznavao bizantsku vlast sve do 1095. godine. Ladislav je u Zagrebu osnovao biskupiju, a rodu Ača dodijelio je velike posjede sjeverno od Medvednice.
U Hrvatskoj je kao kralja ostavio svojeg nećaka Almoša, ali izgleda da se ovaj nije uspio okruniti. Nakon smrti kralja Ladislava 1095. godine na ugarskom ga je prijestolju naslijedio Koloman, nazvan Knjigoljubac. Izgleda da je po stupanju na prijestolje oduzeo Almošu vlast u Hrvatskoj. Ovaj se protiv brata nekoliko puta bunio, sve dok ga Koloman na kraju, zajedno s njegovim sinom, nije dao oslijepiti.
Zvonimir i Jelena imali su kći Klaudiju koja se udala za Vinihu iz roda Lapčana. Zvonimir je Vinihi darovao cijelu Karinsku županiju. Nije poznato kada je Jelena umrla.
Godine 1096. kroz Hrvatsku je prošla križarska vojska na putu za Svetu Zemlju. Sačuvali su se opisi tog putovanja iz pera dvojice sudionika križarske vojne, iz kojih saznajemo da je Hrvatska bila slabo naseljena, šumovita i močvarna. Križaritvrde da su domaći stanovnici bili divlji i da su stalno napadali ljude koji su putovali s križarima pa je grof Raimund od Toulousea morao postupiti onako okrutno, kako bi ih zaplašio. Kroničari ne spominju nikakvog hrvatskog vladara.
Iduće godine jedan je odred Ugra pod vodstvom vojvode Merkurija ušao u Hrvatsku s namjerom da iz Biograda doprati normansku princezu Buzilu, koja se zaručila za Kolomana. Taj je odred imao pet tisuća vojnika, po čemu se može zaključiti da mu praćenje princeze nije bila jedina nakana. Kralj Petar se sukobio s Merkurijem na nepoznatome mjestu te je bitku izgubio. Kroničar bilježi da je bio ubijen po Kolomanovu nalogu, što znači da je bio zarobljen i pogubljen, a ne da je poginuo u bitci kako se obično smatra. Bitka se najvjerojatnije nije odigrala na Petrovoj gori, kako se danas vjeruje, nego negdje južnije, bliže Kninu.
Petra se obično naziva Svačićem, ali je to potpuno neopravdano. Kao prvo, prezime Svačić je rezultat krivog čitanja prezimena Snačić, kako se zvao jedan od dvanaest hrvatskih rodova. No ne može se sa sigurnošću povezivati bana Petra Snačića, zabilježenog kao bana u vrijeme Zvonimira, s posljednjim hrvatskim kraljem Petrom, iako to nije nevjerojatno. O podrijetlu kralja Petra ne zna se inače ništa.
Slično je i sa Slavcem, koji se kao kralj spominje samo u kartularu samostana sv. Petra u Selu. Taj je samostan podigao bogati splitski građanin Petar Crni, a Slavac je tamo održao sud u opisanom slučaju. Slavac je bio iz roda morstika, odnosno dostojanstvenika koji su upravljali srednjodalmatinskim otocima, a možda i Neretvanskom kneževinom. Ne zna se kakva mu je bila sudbina, ali je vjerojatno, kao i Petar, bio jedan od pretendenata na hrvatsku krunu.
Knez Kosmat spominje se na Bašćanskoj ploči kao onaj koji je vladao »cijelom Krajinom«. Pod time se najvjerojatnije podrazumijeva nekadašnja Marka Dalmatinska, odnosno područje kvarnerskih otoka i nasuprotnog kopna s Vinodolom i hrvatskim primorjem. Inače se o Kosmatu ne zna ništa.
Koloman se po svoj prilici 1102. godine okrunio u Biogradu za hrvatskog kralja. Za taj se događaj često veže bilješkapoznata pod imenom Pacta conventa, a po kojoj su predstavnici dvanaest hrvatskih rodova s Kolomanom sklopili sporazum po kojem im je on, u zamjenu za svoj izbor za kralja, jamčio neke povlastice. Taj je izvor, međutim, nastao u 14. st. i vjerojatno ne odražava ništa od stvarnih zbivanja 1102. godine.
Tri godine po svojoj krunidbi za kralja Hrvatske i Dalmacije, Koloman je ušao u Zadar i time završio pripajanje dalmatinskih gradova. U spomen na taj događaj podigao je uz crkvu samostana sv. Marije, čija je predstojnica bila Vekenega, zvonik s natpisom koji svjedoči o njegovu trijumfu. U osvajanju dalmatinskih gradova pomagao mu je trogirski biskup Ivan koji se u Trogiru štuje kao svetac i zaštitnik grada.
Neki od sporednih likova u ovoj priči spominju se u povijesnim izvorima dok su neki sasvim izmišljeni.
Vrelo: Neven Budak, "Hrvatski vladari", str. 238-242