Tek smo na polovici, a ja se već umorio

Ne optužujem ja prirodu da je nemoralna kad nam pošalje vremensku nepogodu, pa znademo pokisnuti do gole kože. A zašto bih? Zašto bih nazivao nemoralnim čoveka koji mi je nanio štetu, bilo koje vrste? Možda je postojala samo moja predpostavka o slobodnoj volji. A što ako je postojala nužnost? Možda mi svrstavamo i razlikujemo pogrešno!? Jer u konačnici mora se osloboditi morala da bi se moglo moralno živjeti.

 

***

 

Potanko i s velikim marom brišući prašinu na policama a i da odagnam koješta... gle!

─ Nemoj sad Krležu i njegovu Belu! Ne paše!

„Ljudi koji su sadili drveće“

Josip Mlakić vodi nas u srce tame, u jedan svemir ne tako veselih razmišljanja, poraza i prolaznosti. Spisatelj čestito i precizno demontira svijet naše ravnodušnosti, nehaja i cinizma. Štivo neumitno promiče u grotesku, pa izvjesna pomirenost njegovih protagonista sa životom naoko završava u nevinosti, nimalo ne otupljuje pripovjedačevu kritičku oštricu naše čemerne zbilje.

(Upravo doznajem da njegov kratki roman „Kad magle stanu“ postoji u njemačkom izdanju).

 

***

Ležeći opušteno i raskomoćeno zamijetio sam da dišem više trbuhom nego prsima - kao većina muškaraca i da, iako su slova krupnija, trebam očale za čitanje (baš vidim ono... bistro).

Moj omiljeni filozof (nemojte kolutati očima) Friedrich Nietzsche (Jedino mu zamjerim što je bio Antkrist. A to što je poludio pod stare dane, velim... „šteta“) u svojoj knjizi kaže: „Navodni kraći putovi su nas dovodili u veliku opasnost; pri radosnoj vijesti da je bio nađen takav kraći put, ljudi uvjek napuštaju svoj put - i gube put.“

 

***

 

Tek je kraj siječnja a čini mi se da se zima otegla. (Tek smo na polovici, a ja se već umorio; kraj je još dalek. Dalek i neizvjestan. Često ja sebe zateknem da brzam). A zamijetili ste - ni zime nisu kao što su nekad bile - sa snjegvima do dupeta, saonikom i jakim mrazovima. Evo danas; osula se kiša, malo studena i nošena vjetrom, a toj naoblačenoj pomrčini nastupa i prkosi dan i neda svoje.

A kad studen prođe i pođu se paliti vatre na oranicama i međama i kad večernje zvono prolomi ravnicu. - žene u crnini se prekriže, muškarci skinu, na brzinu, šešire s glave. Oni gologlavi neprimjetno se naklone i nastave. Mnogo je posla pred njima.

─ A šta onaj Jozin ima nen' pričat o dizanju žita u koš i sepetima?!

Valja isprašiti ponjave, pretresti ležajeve, tkati ćilime i svatsko ruho na stanu, ako je žensko čeljade u kući, okrečiti šljive, nakalemiti voćke, pripremiti plijetke za vrtla da mogu mahune uspuzati, goniti kravu da vodi, kupiti belegiju i klepac da se može kosa otkovati i srpovi poklepati, pretočiti staru rakiju iz buradi, oškarati lozu... ima tu posla. Brojna ženska i muška dječurlija su za opstanak tu kao prkos nečem nevidljivom.

 

Ako je štogod do sada postignuto, onda je to učinjeno s divljenjem.