Sanjao sam da sam umro

Sarajevski Dani odavno su jednolični, dosadni, smrtonosni. Noći su pravo bogatstvo - u tami se sanja. Za druge ne znam, ja sanjam Prošlost ili Budućnost. Ili kombinovano. Ima neko vrijeme, uvijek kada prolazim ulicom V. Miskina (zove se još i ulica Prkosa) zastanem na uglu kod "Alhosa" ispred polupanog izloga prodavnice u kojoj se, za mira, moglo naći dobrih cvika, uvoznih.

Kažu da nema tačke koju oni sa brda ne mogu pogoditi. Istina, neka mjesta gađaju često a neka sasvim rijetko. Izračunao sam da su šanse da mi nešto smrtonosno uleti kroz prozor otprilike 10%. Jedne Sarajevske Noći, uz tutnjavu detonacija, u nadi da će se sve odvijati u okviru onih 90%, sanjam: K'o idem ja Titovom ulicom, krenuo prema Starom gradu, Bog zna zašto. Nekim poslom, valjda. Nekako mi lijepo ići tom ulicom, k'o biva, Titovim putem. Srećem Cure. Iz daljine mi se poneka učini pravo "dobra", kad se približi - vidim nije to To. Ruku na srce, nisu samo kuće desetkovane, ofalile su i One. Blijede, loše odjevene, imaju često bubuljice. Možda se to može pravdati Situacijom, lošom ishranom i BH bonovima, ne znam. A uvijek sam više volio sresti dobru curu nego muškarca - valjda je to normalno.

Prolaze nepoznati ljudi, žutih, četvrtastih glava, nekako na kant. Mislim, neki od njih su sigurno budući Nosioci Kulture. Jer su Oni koji su Nešto značili, kulturno, uglavnom otišli: ili su pobijeni ili su Negdje. A mjesta se moraju popuniti. Jer najveći broj od ono malo što ih je ostalo oblikuje Stvaralačku Energiju prema jednom principu: otići negdje, daleko što dalje. Ekipa mladih umjetnika napravi pozorišnu predstavu, ratnu, kojom će domovinu predstaviti u inostranstvu. Fudbaleri mukotrpno treniraju da bi branili boje domovine - vani. Novinari odlaze jer, zaboga, treba Svijetu reći Istinu. Ne bi bilo čudo kada bi neki mladi naučnik izmislio leteći fen za kosu, a onda preletio granice zemlje da bi Svijetu pokazao naše dostignuće. To se sve zove Namjenska Kultura. Neko će napisati Knjigu, a promociju organizovati u Parizu. Mislim, kad bih ja, kukavac, i želio otići, ne bih to mogao uraditi tako "kulturno". Ja ponekad zapišem neku Misao, ali za kvalitetnu mislilačku knjigu trebaju godine rada. Sa onim što do sada imam ne mogu ni iz vlastite kuće izaći. Ispratiću kulturno potonuće do kraja. A kultura tone vrtoglavo, eto, već je do mene došla.