Divni novi svijet

Zdenka je uporno izbacivala stvari iz starog ormara u koji su odlagali odbačene stvari. Njezina kava se ohladi­la, stajala je neispijena na stolu pred njim. On je bio u susjednoj prostoriji i mogao je s mjesta na kojem je sje­dio, kroz dvoja otvorena vrata, vidjeti samo kako gomi­la odbačenih stvari — koje su izranjale pred njim kao ut­vare iz nekih drugih vremena - sve više raste: dva kožna novčanika s reljefno urezanim motivom Begove džamije i logom sarajevskih olimpijskih igara iz 1984. godine; instalacijska disketa od 5,25" za DOS 4.0; luksuzna mo­nografija o Titu; turistički prospekti Makarske rivijere iz 1987. godine; izblijedjele »carrera« farmerice kupljene u Trstu; igračka, pas koji klima glavom, što se osamdese­tih ponosno klatarala na stražnjem dijelu njihovog »stojadina«; BASF-ova kaseta od 90 minuta, što se jedno vrijeme neprestano vrtjela na radio-kazetofonu u auto­mobilu. Pokušavao se sjetiti rasporeda pjesama na njoj. Zatim su tu bile skripte sarajevskog Pravnog fakulteta za Zdenkin postdiplomski studij koji zbog trudnoće nika­da nije ni započela; nekoliko novčanica od 50.000 di­nara s likom Nikole Tesle; Solohovljev četvorotomni »Ti­hi Don« na ćirilici...

Pitao se kada je sve ovo, što je on u mislima nazivao »raspad sistema«, započelo? Činilo mu se već s prvim detonacijama, koje su dopirale iz pravca Kupresa, u travnju 1992. Zdenka je već tad bojažljivo spominjala mogućnost odlaska u Švedsku svojoj sestri. Vremenom su pritisci postajali sve otvoreniji, pogotovo kako su po gradu počele padati granate. Predlagao joj je da ona i Ivana odu same do Švedske dok se ovdje situacija ne' smiri, ali Zdenka na to nije pristajala. Uporno mu je po­kazivala razglednice i slike nekih njihovih prijatelja koji su otišli van, ali jedino što je time postigla bilo je da on redom zamrzi sve ponosne vlasnike novih »mercedesa«, »opela«, »fordova«... Pogotovo je zamrzio njihove samo­zadovoljne osmijehe što su im poput pobjedničkih zas­tava vijorili na licu.

Situacija se zakomplicirala do pucanja prije par mjeseci, kada su njega mobilizirali, i kada je morao po­vremeno odlaziti na položaje desetak kilometara udalje­ne od grada. Za tih par mjeseci nisu pošteno razgovara­li ni nekoliko dana, sve se uglavnom svodilo na mučne svađe, pune gorčine i teških riječi. Ivana je plutala od jednog do drugog — svjesna da nešto nije u redu i dubo­ko nesretna zbog toga — kao poruka u boci između dva brodolomnika, i obično bi, pomalo dvolično, njoj govo­rili ono što bi željeli da čuje ono drugo.

On se toga dana poslijepodne trebao javiti na polo­žaj, a ona mu je prethodnu večer rekla da više neće čeka­ti hoće li poslije svake detonacije zazvoniti telefon i hoće li joj nepoznati muški glas (uvijek je zbog nečega vjero­vala da loše vijesti donose samo nepoznati glasovi) javi­ti da se s njim nešto dogodilo. Ujutro se odmah počela pakirati, nije htjela s njim ni kavu popiti. Interesiralo ga je što traži u ormaru, ali je nije htio pitati. Sjedio je za stolom - s njezinom neispijenom kavom ispred sebe, s čije su površine, jedan za drugim, kao umorni utoplje­nici, nestajali oblačići - i pušio cigaretu za cigaretom.

Nekoliko puta je ulazio u sobu k njoj, ali ona nije ni na trenutak prekidala s izvrtanjem stvari iz ormara, dok je Ivana, još uvijek bunovna od sna, čvrsto držala u naru­čju krpenog Pinokija bez koga navečer, unatoč tome što je imala gotovo sedam godina, nije htjela ići spavati.

Nije više mogao izdržati u stanu, otišao je u spavaću sobu, obukao maskirnu uniformu i izišao na ulicu. Lu­tao je gradom bez cilja, imao je vremena napretek, slu­šao je kako neki tip reklamira kasete koje je prodavao, a zatim ih pušta na prastarom »Philipsu«, zastao pored djece koja su na travnjaku u parku igrala nogomet, sta­jao na mostu i bacao kamene piljke u vodu, prelistavao knjige koje je neki dječak na pijaci prodavao za dvije marke po komadu... Na kraju se pješice zaputio prema položajima.

Vratio se u stan nakon nekoliko dana. Bio je zaklju­čan. Izišao je pred zgradu, čiji je travnjak bio izrovan gusjenicama tenka. Izrovana ledina podsjećala ga je na ljud­sko tijelo kad se ljušti od opeklina. Sjetio se da su onaj dan kad je išao na položaj prošla pored njega dva tenka. Vjerojatno su tada prošli pored zgrade. Promatrao je ko­made sasušena blata, koji su imali oblik tenkovskih gus­jenica. U jednom je komadu prepoznao Ivaninog Pino­kija. Uzeo je taj komad blata u ruke i oslobodio lutka. Bio je prljav i poderan i jedva se mogao prepoznati.

Iznenada je počeo plakati, a. da ni sam toga nije bio svjestan: primijetio je to tek kad su mu se suze slile na usne i kada je osjetio njihov gorkasti okus. Gledao je u Pinokija — pretpostavljao je da im je ispao iz torbe u žur­bi — i zamišljao kako Ivana negdje daleko plače za njim, i kako joj u nekom gradu, čiji izgled nije mogao ni za­misliti, pokušavaju pronaći zamjenu za Pinokija. Očaj­nički je vjerovao da Ivana nikada neće prihvatiti novu lutku, jer mu se taj komadić poderane i prljave tkanine činio još jedinom sponom s izgubljenom obitelji.