Boemske misli / Ilija - Ico Blažević

Ludosti se često u glavi mi roje

ta misao što um mi probi

nemoćan izbacit al i to je moje

i tako pjesnika u meni zdrobi.

 

Ponekad bljesne riječ puna sjaja

običnom smrtniku očaj što ga guta

i tako lebdi nevideći kraja

tog njegovog pjesničkog mu puta.

 

A puta nema i nemoj ga tražit

uštedi sebi patnje i puno truda

i kad ti oči, suze pođu vlažit

to su ti samo boemska čuda.

 

BOSNA, ZEMLJA MOJA

                                              

Domovina postala si svima

i svojom te zovu iako si pusta

ničega u tebi a svugdje te imai

kod onih što te pljuju na sva usta.

 

I svaki se atom u srcu mi napne

kad te vidim da ostala si ista

i ko da neko hoće da mi šapne

premalo bi bilo i godina trista.

 

Ti poklanjaš svakom dva života

jedan prije a jedan poslije svega

ponosita uvijek i nije te sramota

a koga se stidit i od čega.

 

I boli me kad mi kažu stranac

jer još nostalgija u meni što gori

i dugačak tvoj je povratnički lanac

od satkanih snova čim dušu zatvori.

 

I neki će sa šprdnjom ti reći

ta  Bosna puna je mržnje i rata

i kad te blate moj ponos je veći

blagosovljena budi od jednog Hrvata

 

 

POHLEPA

 

Čovjek negdje u sebi duboko

zarobljen u omči vlastite kože

ponekad želi letjeti visoko

a nije svjestan kako pasti može.

 

U izgubljenom pravcu na gore

ponekad misleći da je ravan Bogu

gazeći sve mu je ravno ko tiho more

i nezna da mu ljudi trebati mogu.

 

A možda čovjek i nije više

ko mašina što srca nema,

taman pomisliš evo ga diše

a on ko lovac već nešto sprema.

 

Njegova duša puna je mraka

ako se dušom nazvati može

pohlepa mora biti  njegova svaka

zarobljenom u omči vlastite kože.

 

Tako razapet na križu srama

gubitnik svega kad upozna tebe

ili je nijema poruka Vama

koji u svemu mogu prepoznati sebe.

 

LAŽ  O BOSNI

 

Kažite već jednom otvoreno svima

nek Vam je zadnje al istinu da kažete

kako u nama te bezumne mržnje ima

ne glumite nešto,nekom, ma koga lažete.

 

Sa sumanutom misli u jednom vijeku

pravimo divnu zemlju a koljemo brata,

gdje nam dva puta pupčanu vrpcu sijeku

i đavo će pred nosom zalupit vrata.

 

Ma koga lažete o toj našoj bliskosti

zajedničkom bezbrižnom djetinstvu

vi prokleti lažovi bez milosti

i krvoločni sanjari o vašem jedinstvu.

 

Ubice ljudskosti posljednjih prijatelja

Vi koji u sebi nosite troglavu sotonu

nekad prostirači krvavih postelja

a sada rodoljubi u Parizu i Londonu.

 

Ma koga lažete o ljepšem životu

u ovoj napaćenoj zemlji stradanja

kako smo glupi nevidimo ljepotu

jesenje magle i predivna svitanja.

 

Slijepci jadni i pored svojih očiju

zar nečujete jauk starih bolesnika

vama daljina, srce i mozak popiju

glumci heroja i svemoćnih ratnika.

 

U ovoj Bosni nema lijepog života

i nije ružičasta nego crna povijest

a vi lažovi nek Vas je sramota

Vaša prošlost i namjera nema svijest.

 

ULIČARKA

 

Ti vrela usijana žigo

neusanjana željo noćna

ko tebe ljubit nije stigo

gazelo krhka a tako moćna.

 

Od tebe usne me peku

poljupci tvoji znam da su laž

i znam da imaju cijenu neku

kupljeni jesu al imaju draž.

 

U tvome oku, vidim oko zmije

a ja zaveden ko da sam lud

i vidim stvarnost koja nam se smije

za ovaj grešni plaćeni blud.

 

Koristiš sve čari žene što se nudi

po potrebi glumiš sve te strasti

preklinjem te, daj iskrena budi

jer ja nemogu niže i dublje pasti.

 

A ti se smiješ ko sam đavo

i piješ krv sve dokle ima

i kažeš idi ako ti nije pravo

i tako meni i vama svima.

 

Odlazim prazan i zato lajem

ponosno gazim u tamnu noć

puzeći se vraćam kada se kajem

jer znam da ću ponovo doć.

 

USPOMENE

                                     

Biću slobodan reći za sve one koji pate

za sve one što je zaborav jedino rješenje

moliću za uspomene da nam vrate

utkane u monotonu starost i strpljenje.

 

Vratite sve što volimo još ovog ljeta

to Vama ništa a nama puno vrijedi

jer da odemo možda bi bilo šteta

i naša tanka mudrost polako blijedi.

 

Starošću nedam da nas plaše

rođeni jesmo u davnom vremenu

ostavite moje uspomene a ne Vaše

da izgorim u mladalačkom plamenu.

 

Ja mislim da sam ostao onaj isti

sličan onom velikom hrastu starom

al namjera i um još uvjek su čisti

i sve što radim, radim onim žarom.

 

Gomila godina koje mi prijete

a duša mlada ko da je čigra

sijede vlasi a um ko da je dijete

pustite starcu uspomene da se igra.

 

Da ih on onako na staračke grudi

zakači ponosno ko sjajno ordenje

osim uspomena šta mu život nudi

njemu su pale već magle jesenje.

 

Možda su pale al grijeh zaboravi sada

i otrgni zaboravu samo sjećanja vedra

da uzdignu glavu koja polako pada

jer vjetrovi su slabi što pušu u moja jedra.

 

Ico