Piše: Jelena SVRZLIĆ
Pazi kako koračaš, ispod zvijezda čovječe.
Tiho, na prstima, jer predstava traje.
Na livadi, omeđenoj gustom , bagremovom šumom, punoj bijelih tratinčica, proljećem.
Glavni likovi, on i ona.Samozatajnost i snenost.Odvažnost i umjerenost.Empatija.
Pozornica, ispod zvijezda, dok sunce već oči sklopilo, pa kao zadovoljno dijete, usnulo.Sanja baš isti san, koji čekaju on i ona.Snovi su sve, kao ono,, biti".
U prostoru, gdje lagani povjetarac, njiše grane, koje se guraju u prvi red, ne bi li bolje vidjele, stoji ona.Sama.Na pozornici života.
Ona i njezino ,,biti".
Ulaznica je premalo, da bi, sva divna publika, dobila karte...premijerno.
Muk u prostoru i vremenu.
Treba dati vemenu vremena.
Prostoru mjesto...
Baš tu, odakle potekla je krv posavska.
Kod divlje trešnje, okićene, kao mladenka pred vjenčanje.
Ispriča ,,vila", priču života, onako sama, a svoja.Dok čekala je gosta, iz daljine.
Sina, posavskoga. Potočanskog.
U dugoj, bijeloj haljini, bosonoga.
Kao djevojčica, duge, crne, kose...s perom u ruci.Ispriča, kako u očeve stope staje, duši da nađe lijek....ispriča.
U čudu zastala priroda, pljesak bi da da.
Životinje i nekako, ali kako stabla?
Odjednom tišina, pteplavi livadu, i cijeli vidokrug.Dolazi čovjek.Koji jeste.
Onaj koji je dipl.ČOVJEK, da naslika djevojčicu, na pozornici života.
Točno u ponoć, jer zaljubljen je u ponoć, dođe on. I zoru ugleda.Nijanse žute boje, samo se smjenjivaše, na ovoj dasci, koja život znači.Tamnozelena, pa tamnoplava, pa opet žuta.A, oči njezine, smeđo-zelene boje, napuniše se slanom tekućinom, koja kliznu niz obraze.Nije ih obrisala.
Povjetarac, proljetne noći učinio je to.
Predivns slila, zaustavljena u vremenu.
Kad vrijeme nađe vremena, da da prostoru mjesto, a ponoć, napokon, dođe svojoj zori.
I, sve to tamo, gdje sunce najljepše sja.
Sve tamo , gdje je moja Posavina.
Gdje rodi se jedna istina, neispričana, nezapisana, kao sudska praksa, kad ponestane zakona.
Biti, sve je što ona ima.
A imati, sve je što ona jeste.