Po prahu uzvodno
prazni pristizaše vali otvaraše
vodene oči glasom: kamo je
otišla otilija?
davno smo je prestali tražiti
naše drugarstvo je magma
okamina školjke u hûku mora
ne zovemo je više
i ptice svakoga ljeta
u šavovima podneva šute
ne gledamo niz travna polja
iz kojih njezina slika izrasta
i bljedilo moga lica
ne zove je više more
okom vodenim
tek priviđenja se uhom naslanjaju
na jučer na sutra na davno
prazni pristižu vali u osami vremena učim
abecedu teorije o metafizici
kako meridijanima srca
umivati joj obraze od kamena
i u hrid uklesati stihove
U TAKVOM OBLIKU JAVE
Poštujući naviku čekam te
U aleji kestenova gdje se u večeri
Svraća na čaj sa uspomenama
Znam, teći će kroz moje grudi
Vrijeme neubranih zvijezda
I tamna će rijeka godinâ
Odlaziti bez povratka
Ali stamen će biti promatrač
Niz aleju kestenova, jer čekat će
Kao što čeka morsko dno
Kao što čeka kamen zavjetni
Ako prespavam vječnost a ti
Jednoga dana dođeš
S violinom nadanja, pusti
Nek iz naših ruku odlete snovi
I neka prhnu sretne ptice
U mojim granama ostat će šapat
S tvojih usana, šumor i potoci
Tvoga smijeha i neka se
U takvom obliku sna
I Zemlja okreće natraške
Neka i vrijeme stane
SAMO TRIDESET DEVET SA OSAM
Da bolnička samoća i čekanje
Nije najtamnija strana smrti, govorio je
Moj drug-osušen-kao-kost, ne bi mi
Se učinilo da se zavjesa prašine diže
U gluhoj lubanji bolničke sobe
Smožden, i dvanaestog dana je samo
Provirio iza ravnodušnog prozorskog okna
Odakle sam dok je ležao
Ponekad gledao
Lijepa subotnja popodneva
Kako šute nad gradom
Kao počinak vječni
Pretvoren u gluho nebo
Bez ijedne ptice
(Ljubičasta boja moga druga
Sa lica me zorno i bez riječi podsjećala
Da sve prolazi...)
Kao i ja na postelji, govorio je
Na kojoj je čovjek samo brat
Pokusnom kuniću
Igračka liječničke bespomoćnosti
Ponekad prouzrokovane
Tankom Kovertom
(Netko bi pridodao)
Sa zidova ga je netremice gledalo
Lice Manjka Humanosti
Iz čijih ga je očiju rezala spodoba
Ironije Hipokratove zakletve
Kao vještački namrgođen zimski dan
Da njegovo bolničko raspoloženje
Nije ravno smrti ne bi sada hodnikom
Lebdjeli sestrini koraci u kojima se
Može pročitati
Kako potencijalnog kandidata za smrt
Otpisuje život
Dostojanstveno noseći pokrete
Miris formalina i potom šapat: „Trideset
Devet sa osam“, izustila je
Ravnodušno razgovarajući s toplomjerom
I nestajući. . .
Bez krika je pâd ploda divljeg kestena
Pod prozorom otkinuvši se
Odjeknuo
Po strogo ispoštovanom zakonu gravitacije
Negdje duboko ispod osmoga kata
Iza uma
U gluhoj i dubokoj lubanji
Bijele bolničke sobe
RASTANAK
Navečer
Ne čuje više boju latica
Što uspavanim glasom
Se vraća: kamo su
Nestale radosti
Noću
Roni u moj zagrljaj
Šuti glas slike na zidu
Iz koje niču ruže
I stari dani
Jutrom
Zaboravî moje ruke
Jer uzlijeću zvijezde
Što svu noć se gnijezdiše
U tamnoj krošnji jasena
Kao svjetlucavi fragmenti
Razbijenih ogledala
Urezujući je u nebeski san
Nekoć procvalih godina
NE MORAM NIŠTA RAZUMJETI (ili: OČE NAŠ)
Ne moram ništa razumjeti
ni zašto je
noćas noć do grla
umjesto sna
ni što traže duhovi
u kamenoj kući pored mora
ni zašto osovljen slušam
kako stižu iz solarne daljine
pa se o hrid razbijaju vali
Ne, nije sporno što sve će
ostati nestignuto
i što će svi putevi
u jedan korak stati
jer bol će ublažiti
ove virove u modrim noćima
kad stignu deltama svojim
koje ne razumijemo
za sad
Budi mi barem blizu
jutrom kad daleka zvijezda
u prostor jave u mom vrtu
posije pa zalije lijer
NOĆNI ZAPIS
Da bih od najezde kaosa preventivno djelovao na Nerješivo
Najprije liježem na usamljenu ledinu ispod noćnoga neba
Želim tonuti u poeziju travā, disati kist i natapati
Krijesnicâ let nad kojima se smiješi kriška mjesečine
Već zamućen pogled bilježi da nije bilo uzaludno
Odvezivanje lađa s kojima se na dalekim vodama tone
Nečujno kao što bez šûmȁ odlazi sve bljeđi
Balast uspomena a ladice, verse i rane vremena zarastaju
Sa suzama radosnicama dok se čuje, dok stiže, dok nadire
Daleka glazba života kao šansona Jeana Gabina
Na tom polju zamiru nebeske oči, to se k sebi vraćam
Pritajeno se primičem zvijezdama da ptice
Od noćnoga mira ne otkamenim
Iako negdje plamen mašte bukti, mreža zvijezda na licu
Alter ega nije bučna znatiželjom i ne pita više: zašto
Si na brijegu, zašto u travama? zašto u žamoru iz gnijezda
Puštenih tramvaja što tonu prema kvadrantu be
Uzalud pokušavaš domisliti svoju pjesmu?
Da bih od najezde kaosa preventivno djelovao
Na stanje zdravlja u blagost tišine urastam, brišem
Bezrijeke rastanke, čekam da iz zemlje isplovi
Tvoje odrastanje, snena boja ljeta partiturama noćnim
Oblikovana i žižak u oku s kojim si postiđeno
Nekada davno rumene obraze i koljena skrivala
I pred zvijezdom Sjevernjačom uzmicala usplahireno
Ili su to tajno treperile moje ruke u čaroliji prvih dodira
GLASOVI U TRAVAMA
S kamena nekôg dodirujem
Obesmišljen sjaj oka astralnog
Ili u zaumlje stižem i ne vidim
Dok teče krajolik romori li to
Samo vaše pamćenje puta
Ispod grana bajama s kojih je
Mjesec najbliži Gradini kad zvijezde
U njezinu idilu uplove
Sputan u želji za sveobuhvatnim
Sveden sam tek na čitača vaših imena
Umivenih dahom hladnim, ali ipak
Iza nekih barijera čujem kako
Bestjelesni prolazite, kako tečete
Etiketirani nepomičnošću, dohvaćeni
Bitisanjem u virovima vječnih rijeka
Zadržî me nepokret koji vječno odlazi
I odnosi mi dijelove spokoja jer u meni
Je nečitak i žedan ružmarin, gladan
Znatiželjnik morem umoren ribar
Što zaludno baca mreže u vidokruge
Zemaljske iz kojih se
Zipka sudbine glasa: Što ste
Bili vi? Što ste sada? I što ćete
Biti vi nastali od Nečega
Da nikada ne budete
Ništa?
DI NOTTE
* * *
Sviješću mi teče, propinje se dah
A ti je stižeš bujnim drvećem jašući
Ne, nisu te zvijezde prevarile
To grliš trzaj, žeženu, podatnu
Jeku i ruj, san golubice razdjevičene
Uzet ćeš me dok bubnja noć u meni
I mjesec srebren, vreo i žedan
Dok jezdi mi iza vjeđâ
Nad gorama
Je li to kadšto
Lahor u travi zaspe
Ili obnaženi sagaramo dok dišu
I stenju planinski horizonti
U obrisima erosa
U kičmu svemira žmarce prospi
I zapleti kosu zvijezda
Još malo očima budnost bludnje ozari
Još malo sam srna i pantera
Još malo sam misterija žene
Utkana u pandže, u grivu i vihor
Izvan prostora
* * *
Začaraj
Huk gorâ u noći srpnja
Glazbu i daljine
Umijeće voljenja
Da nikad pokošeni, nikad oteti
Svemu što jesmo
Plovimo u zviježđa pod kojima treperi
I rastvara se svjetlosna
Panorama Sarajeva
VERONIKA
Brat je bio stariji, pamtim
Devet je noćiju čini mi se zaredom
Užarenim očima više nego jezikom
Drobio riječi, a zaluđenost mu je
Za Veronikom dosezala točku ključanja
Brat me dok sam pokušavao zaspati
Prije nego izblijedi mjesec
Budio usred noći: Što ti hoćeš, mi smo
Suđeni jedno za drugo
Ti si musavko koji ništa ne razumije
Što me onda budiš, gnjevno sam pitao
Da ne sanjaš zabranjenô, da se ne trzaš
Odgovorio mi je prijeteći mi pritom
Čudnim smješkom
Brat je bio dosta stariji, pamtim
U nekim bi noćima poput komarca zujao
Ponekad bi se borio sa snom
Sklapao oči da unutarnje slike iščisti
Kazivao je: Jučer se... o Bože
Primicala se ko gazela, čovječe
Sjećaš li se, a vas nekoliko derišta
Pod krošnju se sklonuli od kiše...
Ono kad vam je rekla: Ne gledajte me
Dječaci, vi ne možete izdržati pozadinu
Moje priče, pođite kućama. Ja sam za vas
Ionako omča i strah u vašim očima
Pubertetskim, govorila je Veronika
Ne! – čuo sam Ivanidesov glas koji je htio
Nešto artikulirano reći, ali se već gušio
U olujnim očima Veronikine pohote
Ne sjećam se, ali brat kaže da je Ivanidesu
Tada rekao /pitao ga/: Što ti znači ono „ne“
Shvativši istodobno da bi se u tim časima
Sva njihova koplja ustremila, zaronila
Procvala u plavilu zore i tako blaženo ostala
Kao što male čvrste sazrele kruške ostaju
U ruci da za svoj groš u kalupu dlana
Osjete ugodu, možda ponekad trans
U našem sidrištu pozlaćenom snom
Među laticama ružinim gotovo smo
Životinjski stenjali, tamo pored rijeke
A kad bi nam stari biolog Gustav
Filozofski tumačio kojom brzinom životnom
Postajemo skeleti
Uvijek bismo i kad ga nema tu
Vidjeli Samo-Jednu-Sliku
Na kojoj će na kraju života
Padati gusti sivi snijeg bez milosti
ZA ODRONIMA SRCA
tko je
na hrbatu hridi
recitirao nenapisanō
neponiklō
bezobličnō
slušaš
odvezane barke
što ljeskaju
po moru srebrenom
tvoje su verse
naslanjaš se
na mjesec
tih i nepomičan
on s glasom za kojim ideš
pruža ruke
i čezne
JESI LI ZA ČAJ?
Dugo čitaš, sine, o onima što
strahovali su
ili se ponosili
kočoperili se
ispoljavali silu
ili istinsku želju
svejedno – Jalta je
ostala Jalta
ili drugim riječima: izlizano
jadno i tužno ljudsko sredstvo
koje može, hoće i želi
utjecati na tokove povijesti
ali istim učinkom kao i
stogodišnja baba
dok gleda sinovljeve kosti
i zadnji put ih miluje riječima:
ne ponovilo se
nikad i nikome...
A ja ne želim blebetati htijenje
liječenja posljedica
umjesto uzroka, ne želim
na tom fonu misliti o datumima
krvavim, urezanom u povijest i
o kopljima zabodenim u zjenice
poput darova za nevine
za rasute galaksijom straha
Predugo, sine, visiš nad knjigom
a ispiti iz povijesti ionako su izlišni
kažem a pomislim da možda
samo slike doziva, dane u kojima
dugo u noć koraca veljača
čovječanstvo i četrdesetpeta
dok vjetar po gorama, pragovima
i prozorima nebeskim udara
raznoseći nevini sablasni pepeo
eho gladi i koordiniranja
savezničkih ratnih planova
i dogovora o poslijeratnom
ha, ha, ha
UREĐENJU SVIJETA...!
Predugo čitaš, ja bih
na tvome mjestu odložio knjigu
nasmiješio se, ako si
za čaj, tu je
opusti se, eno slušaj
žamor sa ulice: Gospoja
u tvojim očima vidim
zaboravljen smijeh
pokošeno cvijeće
... đido amo da ti
vidim i budućnost
Ću ti proreć sve
za pet kaemova
Presijeci karte
evo tu, slobodno
što me gledaš
ništa ne piše u mojim očima
ODAKLE DOLAZIŠ
Bilo je davno, odlomio se
grumen zemlje
tih kao kap
borove smole nad mahovinom
kao memento
nad Sredozemljem
a miriše jer „Bog je tamo
gdje ga spomeneš“
u otkosima anđeoske melodije
u metaforama koje život
dok Venera spava
koje vjetar
dok zbrajam i oduzimam
što imah
kao crteže provlači
među pećinskim stalagmitima
Bilo je davno
i oduvijek sam znala
da će te sve
virtuozno ponavljati
umijećem gubljenja
i pozlaćivati
na stranicama povijesti
NEDOHOD ZEMNI
jednom morali ste poći
ponijeti svoju zraku sunca
i u oštrici zemljanog koplja
boje zavičajne
s kojima ćete promicati
sjeverno od sjevernjače
tonuti jedinim mogućim krajolikom
na rastancima natopljenim
suzama pitominâ i isteći
prerano ucijepljeni u hladnu
i nesazrelu vrevu svijeta
jednom morali ste otići
samoći ostaviti tišinu i orlove
da kruže da isprate
beskrajne ceste u vama
da vaš put ljubavi ispričaju
svijanjem gnijezdâ
jednom morali ste poći
bez odgovora na pitanja
kao beznačajni mravi slušati
topot nezavršena puta
od pradoba u vama zapisan
poput neizgovorene molitve
u tmici pustolovine živoga pijeska
i nemilosti crva kroz čiji vid
kroz čiji sjaj i utrobu
vaše oči oduvijek putuju
PUT KOJIM SI OTIŠLA
Iščitavam horizont, htio bih sačuvati
Međuprostor u kojem lelujaš
Iako više ne vidim
Da mlaznjak svijetli
Visoko u oblačnim slojevima
Tek ruke
olovno teške izručuju poštara
Zatrpanog marginama što zgužvale su
Sliku i tkivo iza sna
Netko je davno, kaže mi
Na tebe ovo adresirao
Nehotice
odlažem knjigu vremena
S tekstom što sjaji kroz moje oči
Kroz riječi ugravirane
U nečitke datume
Iščitavam
horizont, htio bih na obalu
Nad rijeku koja je tiho i mazno
Protekla glasom:
Vratit ću se
Jednoga proljeća
IMA LI NEKOGA U PRAZNOM OKVIRU
rekla je: nazovi me
kad porasteš
prije i
poslije čitanja
njezino sam ime gledao
ispod priče
i nisam znao što je to pseudonim
dok sam u svojoj
držao njezinu malu ruku
i dok je neka noćna
ili dnevna ura otkucavala
prve zagrljaje
ali znam da
su s vriskom
šiknule mlaznice iz njezinih očiju
boje travanjskog snijega
i da je šum proljeća otvorio prozor
da svjetlost dokuči slast nektara
na snenim usnama
rekla je: to
diše zemlja
da znatiželjnici čitaju priču o tome
kako proljetne bujice brzo protječu
kako s nevidljivih kazaljki kapaju
tragovi života
i nježnosti gasnu
RIJEČI BEZ MILOSTI
U hodu za nečim
prikrade se
kao stih zaboravljen
kao kap presušenog izvora
Nadvije se kao odraz
nevidljive grimase
kao utvara sred osame
zapuštenih drvoreda
Pa je nema, tek tragovi
u zori bez riječi procvjetaju
i rasprši se
čas, misao, čista sreća
Za njom kao za zakašnjelim
poljupcem
gledam
O fizikalnim zakonitostima
o višku materije u kozmosu
ne razmišljam
Radije bivam antipod
nemilosrdnoj riječi
da joj dovršim šapat
i smisao
jedinim ishodom – glasom
da mi je čamiti
dok duša izgovara:
ipak hvala ti
dirnula si me
riječi
neizgovorena
SMS DAVNOM PRETKU
Prepoznaješ li, nečim, onog sebe
izvan rasutog živčevlja, izvan vremena?
Gledaš li s neke razine ono što je ostalo
od zemaljske riječi, ciljane večernje šetnje
jednom obalom mladosti, ili spoznajama
protraćenih mogućnosti?
Da možeš osjetiti, čuti, vidjeti zvuk, bol,
bît, smijeh, iluzije akorda koje su ti usrećivale
život zemni; da možeš skupiti ono
što kiše su isprale i istisnuti riječi
koje su u zimnoj studi neizbrisivo zaspale,
pitao bi zašto? U ime čega ti budē stoljeća,
kidaju tišinu i grm, cvijet i trn iz kosti izrastao.
Da prepoznaješ s neke razine vječnosti
nabrekle vene i znoj homosapiensa što ti uzglavlje
tisućljetnog praha i tragove melje brektanjem
jutarnje elipse, usipa u dnevne listove, žamoreći
o epohalnom otkriću još jedne nekropole,
zasigurno bi se usprotivio
ljudskoj pomami-opravdanosti,
skicama koje ti novim cestama kidaju vječnost sna,
ranjavaju spokoj šumskog lahora,
u kamen urezuju izraz tvojih očiju koje su
zadnji put gledale kako istječe tvoje vrijeme,
neosvjetljeni mrak od praiskona,
i kako je surova indiferentnost ljudska
dok hladnim objektivom bilježi:
u prvi plan daj (kamene) grudi, ovamo ossa cranii
(u drugom planu nek ostane pustopoljina).
Osim faktografskih beznačajnosti još ništa
ne znaju o tebi, ali naša braća iz ljudske rase
škrti su na riječima, posebice kad bleje
u dobro očuvane kosti i oblik očne duplje.
PJEŠČANI SAT
Pjesma je zaspala i jarboli šute
u zatonima
Okreni bok gole hridi
i žubor žednih usana
Ispod i iznad pjesme
rumen od uzdaha
pješčani diše plam
U rep sveži kosu
da ti na vratu zaspu leptiri
maestral i školjke
Sad je čas da
košulje skinemo
da otkopčaš zrake sunca i da val
se diže i lomi, da uviremo
u dubinu morsku
u iskre očiju usijane
prije nego uzdrhtiš
od riječi svršene igre
prije nego ružama purpurnim
pružimo usne i
mir puteni
udahnemo
prije nego zaspu mi ruke
ispod i iznad pjesme
pješčanih dina
U glasu mu nečujnom slušam
Kako ispraća jata koja se ne vraćaju
I kako mu vid očinji otkazuje
Kako zakazuje zglob
I desni palac izdaje
Čujem kako mu kiše otapaju
Korjenje žalosnih vrba a u pogledu mu
Vidim tajne u nekoj ulici brijestova
I vrijeme nevinosti
U nekom gradu poslije snjegova
U oku mu gasnu zvijezde lutalice
I čarolija minulog
Pa vrata na koja mu kucam
Njegovo srce otvara rukopisom praha
Koji već u osam
Brzaci sutona otpušu
Onda mu šapnem: Nemoj
To je samo breme noćnoga neba
Čovjek ništa ne gubi
Tek bujice života
Višak prosanjanog odnose
U sluhu mu ušća presušuju
I zvuci odlaze u nepovrat, a ja molim:
Nemoj, to se mlade raspliću grane
Novo se jutro u knjigu utiskuje
Da ožive platani
Da se ono što dani odnose
Vrati s glasom ptica pjevicâ
Gledaj kako se umiva ulica brijestova
I kako slika ušća svijetli
U oku novih izvora
PARAMETRI HODA
Kad nadohvat bude obzorje
prema kome si hrlio
kad smirene budu karte
čije si paralele gužvao
kad plitke postanu vode
preko kojih si žeđao
sretni se, nađi vremena
porodi se da strast
lažne beskonačnosti progleda
jer tek ćeš vidjeti i tek ćeš čuti
kako zavode stihovi
sigurnih voda i kako uvijek
čeka jedna uvala i jedna barka
osmijeh jednoga mora i tihi
šum vala: ne, ne mijenjaj scenarij
svojom cikličnom erupcijom
ne cijedi iz tišine nepostojeća
značenja u vremenu
DUŠNI DAN
Došapnem plamenu svijeće
upaljenom Zadnjem Poglavlju
(Prvo je počelo kad se
u tvojoj sigurnoj ruci
moja grčila za prve korake
ka bijelim
i plavim gorama
u dalekoj otvorenoj knjizi)
Dan dušni
Velikog Zrnevlja, u meni
plahost geometrije
i stamen mir mramorni
rane sui generis
u razgranatim vršcima prstiju
s kojima ti u okoštalu sjenu
obličja bezoblične vječnosti
spuštam
pogled plamena
materiju svijeće
a ništa ne spoznajem
od iskona
ni pozdrav to nije naš
samo zamire dan
nad kojim se
glasno šuteći
ledim