Kavu mi draga ispeci

─ Tko su bili antifašisti?

─ Komunisti!

─ Zašto?

─ Zato što su se borili protiv Hitlera i Musolinija!

─ A jesu se Amerikaci tukli protiv ove dvojice?

─ Pa, jesu.

─ Aha,... a nisu komunisti.

─ Pa, nisu.

─ A, jesu li atifašisti?

─ E, jebiga sad.

─ Aha, ... eto! Tu sam te ček'o ptico lovna.

─ A Istru? Pavelić je dao Istru Italijanima.

─ Vidi se da čitaš povijest sa interneta ili previše gledaš HRT.

─ Kako to misliš?

─ Istra je bila italijanska i u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, blento. Padom Italije 1943., dio Dalmacije biva odmah pripojen Hrvatskoj. A kako su Istrijani "bili sretni" dolaskom partizana vidljivo je iz knjige Nedjeljka Fabria: "Vježbanje života".

 

Pogodbenik ili prilivoda - rekla bi moja pokojna baka. Zašto mi pričamo i virtualno razbiremo o tim glupostima - Titi i antifašitima? Pa, zaboga milog, zato što nam se to nameće, gura nam se pod nos. Sve je ovo počelo od kad je narod, na predsjedničkim izborima, svrgnuo onog boljševika. A ja se još uvijek pitam (Ivi, zmijologu sam se prestao čuditi)?: kad Zoki kaže da je njegova vlada najbolja u hrvatskoj povijesti  - da li on to misli ozbiljno ili nas zajebava na pravdi Boga?! Ako mi svi ne pocrvenimo, ona stoka sitnog zuba sigurno hoće. Hoćemo li i sjećanje na Vukovar preseliti u Zagreb; napraviti koji krug oko Bundeka ili Jaruna i to je to - samo da se drugovima, nedajbože, ne zviždi?

 

Tko je kriv za ovakvo stanje u državi? Kriv je Zoran Milanović sa svojom družinom, koji baulja okolo i kao muha bez glave izigrava komunističkog Führera; onako partijski nabrijan.

Krivi su stožerni mediji: HRT, Večernji List, Jutarnji Lit, Slobodna (Slobodanova) Dalmacija... medijima upravljaju partijski uhljebi i polupismeni likovi.

Svi oni, dakle svi oni furaju nešto što vodi u krvave podjele i što je osuđeno na propast. Oni na jednu a narod na drugu stranu. To nema nigdje u modernoj Europi. To nema u svijetu. Uvaženi dr. Hasanbegović mu poručuje da prestane laprdati okolo i izigravati Broza nego da se prihvati posla za koji ga je narod odabrao. No, ja mislim da je Premijer psihički bolestan, kao i Néron; Néro je zapalio Rim a ovaj hoće da zapali Hrvatsku.

 

Gdje su nam doktori znanosti i pismeni novinari? Eno ih pišu i polemiziraju u poluilegali. Gdje su mladi obrazovani mozgovi? Eno ih odoše u zapadne zemlje voziti taxi i prati tanjure. Pa, zaboga, što reći na to ako predsjednik Vlade kaže da su ljudi samo partizani i njihovi potomci. Što je Andrija Hebrang kojeg je Tito dao ubiti? Što je Bruno Bušić? Što je onda većina u hrvatskom narodu? Što je dijaspora? Poluljudi, građani drugog reda, pičkin dim!? A što se tiče Tite i njegovih djela i nedjela; u marketingu ima jedna zlatna rečenica: "Biti u pravo vrijeme na pravome mjestu." Njegovu ostavštinu najbolje opisuje Tihomir Dujmović u svojoj knjizi "Hrvatska u raljama djece komunizma". Evo što gospodin Dujmović piše:

 

Tito nam je ostavio JNA koja nam je poharala pola Hrvatske, Ju­goslavija nam je kroz četrdeset pet godina otela puste milijarde da bi nam na kraju napravila četrdeset milijardi dolara izravne ratne štete, l sad ikonama tog sustava mi trebamo naricati na nji­hovom grobu? l u ovom povodu se naricalo nad uspjesima tog sustava premda se upravo zbog toga što je bio gospodarski nere­alan raspao! Ali ni o toj nerealnosti ne smijete ništa reći ni dan danas! Pišu se panegirici sustavu koji se nije održao zato što nije imao računicu! Pritom još nitko nije napravio konačnu računicu tog slavodobitnog sustava. Ako na sekundu stavimo na stranu zločinački karakter tog sustava i prepune zatvore političkih neistomišljenika, zabavimo se pričom o velikoj socijalnoj državi. Nema nikakve sumnje da je sustav koji vam omogućava be­splatno školovanje, besplatno zdravstvo i pokušava sagraditi stanove za najveći dio stanovništva vrijedan divljenja. Problem je u tome što se takav sustav nije održao jer ne postoji računica po kojoj je to moguće. Zato što takav sustav realno nije moguć, raspao se širom svijeta. Ali kod nas se o tome ne govori u tim kategorijama, kod nas se uporno širi samo i jedino nostalgija prema vremenu koje nije bilo realno. Jer na kraju je netko morao plaćati i minuse u zdravstvu i minuse u socijalnoj službi i be­splatnu školu. Godine 1990. kada je došla nova vlast, ona je zatekla statistiku koja je pokazivala da Hrvatska ima dvjesto tisuća radnika viška! Radnika koji svoju plaću nisu zaradili! Komunistička partija je sredinom 80-tih napravila veliku analizu gospodarskog stanja i kon­statirali su taj višak, ali se nitko nije usudio krenuti s otpuštanjima. Dizali su kredite da bi sačuvali privid i mit. To je prava istina o idili koju nam je Tito ostavio.

 

Ima li uopće smisla nervirati se o svemu ovome?  Kad se okrenem iza sebe vidim samo beton, ruševine i opet beton; nešto kao vječitu tranziciju od goreg ka gorem. To je taj začarani krug u kojem se vrtimo i, već dugo, ne znamo čiji smo. U lipovoj hladovini promatram mog starog; koliko je samo puta opsovao Titu i partiju, tri života mu trebaju da to odrobuje i usput u "Slobodnoj Bosni" čitam novi vic (za mene je uvijek novi kad ga prvi put čujem - čitam).

 

Suljo i Mujo  u gluho doba noći ispred javne kuće gdje je Fata poslovođa druge smjene, smiju se, piju sarajevsko pivo i pjevaju: Kafu mi draga ispeci. Odnekud banu njihov jaran Mile Ronhill: Pomozbog - selammerhaba - šaimaba! Jesam li ja džabe jednoglasno usvojio deklaracju o trajnoj zabrani Cunetove baksuzne pjesme koju je moj pajdo Tomo pjev'o kad je poletio Papi u pohode?! Jesi, jarane, al' to ti se ne pika u Saraj'vu. E, pikat će se! Ima da preko jednog glavonje u Americi izlobiram da se sutra zapali kafe-aparat u avionu kojim se svi naši politikusi namjeravaju vratiti kući. Nećeš zar, s njima je i onaj vaš Crnadak? ─ zavapi Suljo. Kakav naš, jadan ne bio?! Snimio sam ga kad je tri puta oko džamije obiš'o. Njega ćemo ostavit bez kafe i bez doručka skupa s onim nedokazanim guvernerom Centralne banke. Fino sam mu objasnio da može komotno odštampati još koji milion ovih bezveznih bosanskih para, a on zakrmio kao da je štamparija njegova. E, neće ga ni on od Amerike do Sarajeva kafe popit!