Hrvati Bosanske Posavine u Švicarskoj

Težak život i neimaština u bivšoj Jugoslaviji natjerali su mnoge Hrvate iz Bos. Posavine da pođu u tuđinu u potragu za poslom, da bi na taj način stvorili bolje uvjete za život sebi i svojim obiteljima u rodnom kraju. Prvi val naših radnika odlazi mahom u zemlje Zapadne Europe, najviše u Njemačku i Austriju, a to se događalo u 60-im godinama prošlog stoljeća. Sa zasićenjem radne snage na njemačko-austrijskog tržištu u Švicarskoj dolazi do potrebe za radnom snagom i otvaranja radnih mjesta u 70-im godinama prošlog stoljeća, što je trajalo do 1990 god., kada je uvedena zabrana izdavanja radnih dozvola za nove radnike sa prostora bivše Jugoslavije.

 

 

 

Hrvati iz Bos.Posavine su u 70-im i 80-im godinama mahom odlazili na privremeni rad u Švicarsku. Kažem privremeni jer su svi odlazili sa nadom da ce se nakon nekoliko godina rada i popravljanja imovinskog stanja,vratiti u rodni kraj. U prilog ovoj tezi govori i podatak da su mahom odlazili mladi bračni parovi a djeca ostajala kod djedova i baka jer se zaista vjerovalo kada se popravi imovinsko stanje i nešto novca stavi na stranu da ce se vratiti kuci. Živjelo se i radilo u Švicarskoj sa mislima u rodnom kraju i velikom nadom u povratak a sav zarađeni novac ulagao se u rodni kraj. Gradile su se kuće, kupovale nekretnine a sve sa željom da se što prije osiguraju uvjeti za povratak i tamo u rodnom kraju pokrene neki posao, otvori obrt ili nađe neko drugo zaposlenje. Prevelike zelje za integracijom u švicarsko društvo nije niti bilo jer se vjerovalo da je boravak u Švicarskoj privremen. Poznato je da u životu nikada ne biva sve onako kako mi želimo ili po onoj ,,Čovjek snuje a Bog određuje,, A onda su došle su 90-te godine, vrijeme muke, progona i stradanja, godine u kojim više ništa nije bilo bitno osim kako preživjeti.

 

 

 

Sa početkom ratnih sukoba  u Hrvatskoj 1991 god. dolazi do odvođenja djece u Švicarsku da bi se ovaj proces završio u 1992 god. i sa time polako nestaje nada u povratak. Više nije bilo moguće razmišljati kao ranije jer su djeca išla u školu i nije bilo moguće napraviti preseljenje bez bolnih promjena a kako i politička situacija nije bila pogodna u narednom periodu je u potpunosti nestala nada u povratak sve do zaslužene mirovine i 65-e godine starosti. Hrvati su poznati kao narod koji brzo uči te su dosta dobro savladali jezik i nakon 90-ih godina napustili ugostiteljstvo, gdje su mahom radili i potražili nova radna mjesta u građevini, industriji, trgovini i sl. Obitelji su bile na okupu, roditelji radili, djeca išla u školu i od tada počinje veća tj. jača integracija Hrvata u švicarsko društvo. Mnogi Hrvati su uzeli dvojno državljanstvo, naučili jezik, cijenjeni su na svojim radnim mjestima, imaju solidna radna mjesta i primanja a kako je nada u povratak nestala u 90-im godinama, sve se vise okreću životu u Švicarskoj jer povratak i onako nije moguć. Nije moguć jer djeca idu u školu i nije moguće prekidati te procese bez velikog stresa i problema koji bi nastali ovim činom a i sama situacija u BiH ne ulijeva baš neku veliku nadu za povratak. U današnje vrijeme druga generacija tj. ta djeca iz 90-ih godina su odrasli ljudi, završili školovanje,rade a neki su već i zasnovali svoje obitelji. Kada je nestala nada u povratak mnogi posavljaci su uzeli švicarsko državljanstvo i imaju dvojno državljanstvo a druga generacija je to učinila u velikom postotku vjerojatno u omjeru od 95% i jako dobro su integrirani u Švicarsko društvo. Svi su se školovali u skladu sa svojim željama i mogućnostima a jedan dio je završio visu školu ili studijum sto se jako dobro vidi na njihovom životnom standardu i položaju u društvu. Mladi Hrvati ovdje u Švicarskoj ne razmišljaju o trajnom povratku u rodni kraj, sto je i razumljivo, kada se sagleda politička i ekonomska situacija u BiH ali rado navrate svake godine u vrijeme uskršnjih i božićnih blagdana ili ljetnog ferija i posjete rodni kraj. Posavski Hrvati u  Švicarskoj nisu zaboravili svoj rodni kraj u koji rado dolaze kad god je to moguće a i ovdje u Švicarskoj održavaju stare običaje koje su donijeli iz rodnog kraja.

 

 

 

Na nivou Švicarske djeluje vise HKUD koja njeguju stare običaje, pjesme,kola i plesove iz Bos.Posavine tako da postoji desetak KUD-ova koji i svom imenu imaju ime Posavina. Najistaknutiji su HKUD Posavina Zürich-Baden, HKUD Posavina-Zürich, HKUD Posavina-Ticino, Posavina St.Gallen itd. Na nivou Švicarske postoji veliki broj nogometnih klubova koji nose ime Posavina ili neko drugo Hrvatsko ime gdje su naši mladi uključeni i aktivno sudjeluju kao igraći a stariji članovi su mahom uključeni u organizaciju i svojim radom pomažu u radu istih. Isto tako postoje razne organizacije i udruge oko kojih se okupljaju Hrvati u Švicarskoj pa je tako i sa Hrvatima iz Bos.Posavine. Razne udruge gdje su aktivno Hrvati Bos.Posavine se bave humanitarnim radom i pomažu Mjesne zajednice i župe iz kojih potječu.U tu svrhu se organiziraju godišnje zabave a sredstva prikupljena na istima budu podijeljena u humanitarne svrhe. U ovakvom dijelu aktivnosti posebno su aktivni Hrvati Bos.Posavine sa čijeg teritorija djeluje vise udruga kao sto su: Plehan-Derventa, Pećnik, Tramošnica Gornja, Tramošnica Donja i dr. a vrijedi  istaknuti udruge sa općine Odžak koje su jako aktivne kao sto su: Novo Selo-Balegovac, Potočansko prelo, Dubičko sijelo, Srnava itd.

 

 

 

Kao zaključak bih rekao da su Hrvati Bos.Posavine koji žive u Švicarskoj svjesni da povratak u rodni kraj nije moguć ili je teško izvediv ali i dalje u srcu nose Bos.Posavinu, rado još se vraćaju,  makar to bilo i privremeno i žive u nadi da će im se san o povratku ostvariti ako ne ranije onda sa odlaskom u mirovinu.