Krunoslav Draganović
Sobzirom da Draganović u svojim iskazima komunističkim istražiteljima iznosi i svoj životopis u kojem se na neka razdoblja svog života osvrće detaljnije, a na neka tek usputno, ovdje donosim sažetak njegovog životopisa, radi lakšeg razumijevanja ostatka ove knjige.
Krunoslav Draganović, svećenik, povjesničar i političar, rođen je u Brčkom 30. listopada 1903. Osnovnu i srednju školu pohađao je u Travniku i Sarajevu. Studirao na Politehnici u Beču, ali 1925. prekida studij i u Sarajevu završava bogosloviju. Godine 1928. zaređen je za svećenika Sarajevske nadbiskupije, a 1932., s preporukom nadbiskupa sarajevskog Ivana Šarića, odlazi u Rim. Na Papinskom orijentalnom institutu proučava kršćanstvo Istoka i islam, te 1935. postiže doktorat disertacijom O nazadovanju katolika u Bosni i susjednim zemljama u 17. stoljeću.1 Od jeseni 1935. do prosinca 1940. obavlja različite dužnosti u Sarajevskoj nadbiskupiji: vjeroučitelj je u osnovnoj i građanskoj školi časnih sestara milosrdnica (1935.71936.), nadbiskupski tajnik (1936.-1939.), ravnatelj Nadbiskupske kancelarije i prvi prisjednik Duhovnog stola (1939./1940.). U prosincu 1940. prelazi na Bogoslovni fakultet u Zagreb, gdje kao docent, a od 1942. i kao redoviti profesor predaje crkvenu povijest. Godine 1942. i 1943. uređivao je časopis Croatia Sacra. Od svibnja 1941. je član Ravnateljstva Zavoda za kolonizaciju, te kao izaslanik NDH u proljeće i ljeto 1941. u okupiranoj Srbiji i Makedoniji pomaže pri povratku u domovinu zarobljenim hrvatskim vojnicima bivše jugoslavenske vojske.
Krajem kolovoza 1943. pridijeljen je hrvatskom predstavništvu pri Svetoj Stolici kako bi pomagao Caritasu Zagrebačke nadbiskupije i Hrvatskom crvenom križu pri oslobađanju, zbrinjavanju i upućivanju uhićenih i zarobljenih Hrvata iz Italije nakon njezine kapitulacije. Uspostavlja vezu i uručuje podneske (1944. i 1945.) britanskim i američkim diplomatima u Rimu, te savezničkom vrhovnom zapovjedništvu za Sredozemlje u kojima se traži očuvanje hrvatske državne samostalnosti te izlaz za Hrvatske oružane snage i izbjeglice iz NDH. Kraj rata i slom NDH zatječe ga u Rimu. Uz znanje Vatikana obilazi zarobljeničke logore u Italiji i Austriji u kojima se nalaze hrvatske izbjeglice i pomaže im. Njegovim osobnim zalaganjem, tisućama Hrvata, a među njima i mnogim dužnosnicima NDH omogućena je najnužnija humanitarna pomoć, izbavljenje iz logora, spašavanje života, te odlazak u nova boravišta. Istodobno izvješćuje političke krugove Zapada o stanju i prilikama u Hrvatskoj i o stradanju hrvatskog naroda. Surađuje s mnogim istaknutim hrvatskim izbjeglicama, te sudjeluje u osnivanju Hrvatskog narodnog odbora u Münchenu, ali se uskoro razilazi s njegovim predsjednikom Brankom Jelićem. Od 1953. do 1958. uglavnom djeluje u Zavodu sv. Jeronima u Rimu, kada ga je prisiljen napustiti zbog pritiska jugoslavenskih vlasti na biskupe, kojima su uvjetovali odlazak svećenika na školovanje u Rim, izlaskom Draganovića iz Zavoda. Rim napušta 1963. i seli se u Austriju, gdje u mjestu Pressbaum (nedaleko od Beča) živi do ljeta 1967. Istražuje bečke arhive i priprema se za pisanje poratne sudbine hrvatskog naroda i vojske. U rujnu 1967. pod nerazjašnjenim okolnostima dolazi u Jugoslaviju. Sam je otklanjao tvrdnje da se vratio svojom voljom. Živi u Sarajevu baveći se crkvenom poviješću, pišući i predajući na Visokoj bogoslovnoj školi. Tamo je i preminuo 5. srpnja 1983. Tijekom života sustavno je istraživao pitanja broja hrvatskoga katoličkog pučanstva, posebice u Bosni i Hercegovini. Prvi rezultat toga rada bila je studija Hrvatski katolici Bosne i Hercegovine u svijetlu statistike (1926.), potom Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji (1939., suautor Josip Buturac), pa Hrvati i Herceg-Bosna (pod pseudonimom Hrvoje Bošnjanin, 1940.). Surađivao je na knjizi Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine (Sarajevo, 1942.; pretisak 1991.), a s J. Buturcem napisao je i Poviest Crkve u Hrvatskoj (1944.). Objavljivao je u mnogobrojnim hrvatskim časopisima članke u kojima je objelodanio svoja crkveno-povijesna, brojidbena i demografska istraživanja. U iseljeništvu je surađivao u Hrvatskoj reviji, te objavio knjigu Mali priručnik njemačkog jezika za hrvatske radnike (1958.). Nakon povratka u Jugoslaviju sa skupinom suradnika uređuje Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji - Cerkev v Jugoslaviji 1974.,
kojeg je 1975. izdala Biskupska konferencija Jugoslavije. Bio je suradnik Hrvatske enciklopedije, Lexikon für Theologie und Kirche i Enciclopedia Cattolica²
1 Navedena disertacija, dijelom preuređena, objavljena je na njemačkom jeziku, u dva dijela: prvi pod naslovom Masovni prijelazi katolika na pravoslavlje u hrvatskom jezičnom području za vrijeme turske vladavine u časopisu Papinskog orijentalnog instituta Orientalia Christiana Periodica, vol. III., str. 181-232, a drugi dio pod naslovom O razlozima masovnih prijelaza katolika na pravoslavlje na hrvatskom govornom području u u istom časopisu, vol. III., str. 550-599. Obadva djela objavljena su kao jedan svezak, iste godine u Excerpta ex Orientalia Christiana Periodica, vol. III. i to pod gore spomenutim naslovom Masovni prijelazi katolika na pravoslavlje u hrvatskom jezičnom području za vrijeme turske vladavine. Tu je knjigu, tezu, s njemačkog preveo Mijo Bosankić, a izdala mostarska Crkva na kamenu 1991. pod naslovom Masovni prijelazi katolika na pravoslavlje. Pojašnjenje o različitom navođenju naziva disertacije kod nekih autora dobio sam od biskupa Ratka Perića.
² R.Perić, Draganović o sebi, U: Kolo, časopis Matice hrvatske, br. 3, Zagreb 1998., 350-351.; Tko je tko u Hrvatskoj, Zagreb 1997., 96-98.; A. Kadić, Dr Krunoslav Draganović, U: Hrvatska revija, br. 3, München-Barcelona 1983., 576-578.; I. Sečkar, „Slučaj“ Krunoslava Draganovića, U: Obnovljeni život, god XLVIII, br. 3-4, Zagreb 1993., 356-362
...................................................................
Iz knjige „Iskazi komunističkim istražiteljima“ – Miroslav Akmadža