Granica


Mile STOJIĆ


Na rasklopljenom komadu papira gospodari svijeta između tebe i mene nacrta­li su granicu. Nisam točno znao gdje je ona, ali sam se žurno bacio na posao da je utvrdim. Četiri godine slao sam naše dječake da je podižu, a oni se nisu vra­ćali. Ako bi se pokoji i vratio, nisam ga mogao prepoznati jer je sličio vuko­dlaku. Dok su buktali požari i sukljala lava iz probuđenih zemaljskih vulka­na, granica mi se polako uvlačila u kosti. Zaboravio sam na ljubav i poeziju, za­boravio sam na običaje i vjeru. Granica mi je postala jedina biblija. Slova mog rukopisa poprimila su oblik simbola sa zemljovidnih karata. Učio sam napa­met imena svakovrsnih zabiti, močvara i vukojebina kuda je trebala prolazitizmijolika granična crta. Za svaku pustopoljinu, za svaki vučji dol žrtvovao bih po tri cisterne svježe dječje krvi.

Isušivao sam jezera, kopao tunele i dizao nadvožnjake kako bih se zauvi­jek odvojio od tebe. Čupao sam riječi iz nekadašnjih ljubavnih pisama: meni pridjevi — tebi glagoli; meni riječi nježnosti, a tebi slova prokletstva. Obolio sam od boljke koja se zove shisophrenia limes, a ona znači cijepanje ljudske du­še na dva dijela. Granica je pulsirala u mojim plućima, a u krvi gdje se kisik oduvijek spajao s ugljikom, došlo je do obrta, krv se sad spajala s paljevinama.

Ali, trud se konačno isplatio: preda mnom je jednoga jutra pukla zlatna granica, nepoznati zid načičkan betonskim bedemima, moćnim karaulama, neprobojnim bunkerima. Ona je, dijeleći svijet na dva dijela, prolazila kroz dvorišta, spavaće sobe, škole i dječje vrtiće. Granica se iz sadašnjosti proteza­la i u prošlost: sjekla je pismena glagoljice, ćirilice, vijugala kroz rukopis bo­sančice, kroz krilo mlade čobanice u kojem je ležalo malo janje. Kroz stećke koji su se rasprskavali uz zaglušan trijesak, kroz lubanje naših predaka, zaspa­le ispod njih, što su pucale od boli.

Ona je špartala maternicu naše pramajke Eve, razdvajala srce našeg pra­oca Adama. Lijeva pretklijetka tebi, desna meni.

U želji da granicu učinim što tvrđom, skrenuo sam tok rijeka. Prokopao sam ponore u koje su ponirale tvoje rijeke, jer nisam želio da tvoja prljava vo­da dolazi k meni. U jeku napornih graditeljskih radova netko se sjetio da je moja biblioteka puna tvojih knjiga. Odmah sam naredio da se u dvorištu ku­će razgori lomača i dao da se nalože sve knjige koje si mi poklonio. Prije to­ga, zadužio sam šifrante da u tvojim pjesmama i romanima nadu tragove tvo­je zle duše. Oni su taj posao izvrsno obavili i definitivno pokazali da sam imao pravo: svaka tvoja riječ tražila je moju glavu. Spalio sam te proklete spise i uživao u njihovim buktinjama što su se dizale do neba.

Sad sam sam, ali zadovoljan učinjenim. Zaljubljenički promatram moć­nu granicu, to remek-djelo moga života. Doživljavam je kao čudo graditelj­stva, veće od Keopsove piramide ili Semiramidinih visećih vrtova. Očekujem visoku međunarodnu arhitektonsku nagradu. Pred inozemnim televizijskim ekipama ponosno pokazujem njezine utvrde i bedeme.

Jedino sam nespokojan kad puše jugo. On mi preko graničnih utvrda donosi tvoje uzdahe, jauke i mirise tvojih pjesama. On mi donosi tvoje pre­plašene ptice koje me gledaju začuđenim očima i ne daju mi da zaspim.


Svibanj 2013.