Mile STOJIĆ
Na rasklopljenom komadu papira gospodari svijeta između tebe i mene nacrtali su granicu. Nisam točno znao gdje je ona, ali sam se žurno bacio na posao da je utvrdim. Četiri godine slao sam naše dječake da je podižu, a oni se nisu vraćali. Ako bi se pokoji i vratio, nisam ga mogao prepoznati jer je sličio vukodlaku. Dok su buktali požari i sukljala lava iz probuđenih zemaljskih vulkana, granica mi se polako uvlačila u kosti. Zaboravio sam na ljubav i poeziju, zaboravio sam na običaje i vjeru. Granica mi je postala jedina biblija. Slova mog rukopisa poprimila su oblik simbola sa zemljovidnih karata. Učio sam napamet imena svakovrsnih zabiti, močvara i vukojebina kuda je trebala prolazitizmijolika granična crta. Za svaku pustopoljinu, za svaki vučji dol žrtvovao bih po tri cisterne svježe dječje krvi.
Isušivao sam jezera, kopao tunele i dizao nadvožnjake kako bih se zauvijek odvojio od tebe. Čupao sam riječi iz nekadašnjih ljubavnih pisama: meni pridjevi — tebi glagoli; meni riječi nježnosti, a tebi slova prokletstva. Obolio sam od boljke koja se zove shisophrenia limes, a ona znači cijepanje ljudske duše na dva dijela. Granica je pulsirala u mojim plućima, a u krvi gdje se kisik oduvijek spajao s ugljikom, došlo je do obrta, krv se sad spajala s paljevinama.
Ali, trud se konačno isplatio: preda mnom je jednoga jutra pukla zlatna granica, nepoznati zid načičkan betonskim bedemima, moćnim karaulama, neprobojnim bunkerima. Ona je, dijeleći svijet na dva dijela, prolazila kroz dvorišta, spavaće sobe, škole i dječje vrtiće. Granica se iz sadašnjosti protezala i u prošlost: sjekla je pismena glagoljice, ćirilice, vijugala kroz rukopis bosančice, kroz krilo mlade čobanice u kojem je ležalo malo janje. Kroz stećke koji su se rasprskavali uz zaglušan trijesak, kroz lubanje naših predaka, zaspale ispod njih, što su pucale od boli.
Ona je špartala maternicu naše pramajke Eve, razdvajala srce našeg praoca Adama. Lijeva pretklijetka tebi, desna meni.
U želji da granicu učinim što tvrđom, skrenuo sam tok rijeka. Prokopao sam ponore u koje su ponirale tvoje rijeke, jer nisam želio da tvoja prljava voda dolazi k meni. U jeku napornih graditeljskih radova netko se sjetio da je moja biblioteka puna tvojih knjiga. Odmah sam naredio da se u dvorištu kuće razgori lomača i dao da se nalože sve knjige koje si mi poklonio. Prije toga, zadužio sam šifrante da u tvojim pjesmama i romanima nadu tragove tvoje zle duše. Oni su taj posao izvrsno obavili i definitivno pokazali da sam imao pravo: svaka tvoja riječ tražila je moju glavu. Spalio sam te proklete spise i uživao u njihovim buktinjama što su se dizale do neba.
Sad sam sam, ali zadovoljan učinjenim. Zaljubljenički promatram moćnu granicu, to remek-djelo moga života. Doživljavam je kao čudo graditeljstva, veće od Keopsove piramide ili Semiramidinih visećih vrtova. Očekujem visoku međunarodnu arhitektonsku nagradu. Pred inozemnim televizijskim ekipama ponosno pokazujem njezine utvrde i bedeme.
Jedino sam nespokojan kad puše jugo. On mi preko graničnih utvrda donosi tvoje uzdahe, jauke i mirise tvojih pjesama. On mi donosi tvoje preplašene ptice koje me gledaju začuđenim očima i ne daju mi da zaspim.