Na istoku stare priče

Godina je 2012. Slična ili ista kao i mnoge predhodne ali možda je ipak sve to samo varka, možda nam se samo čini da je sve isto ili se ipak događaju čudne stvari u našem susjedstvu, događaji koji bi mogli bitno utjecati na naše živote u bliskoj budućnosti.
Sva ta događanja na istoku  dokazuje da neki nisu ništa naučili iz prošlosti i da su tako brzo zaboravili kraj 80-ih i početak 90-ih. Zaboraili, možda i nije prava riječ da bi se opisalo stanje duha nekih naroda u našem okruženju na jugoistoku Europe. Jer možda oni nisu niti htjeli da zaborave ili nisu htjeli nista da nauče sto je vjerovatno bliže istini.
Ne znam što bi se drugo dalo zaključiti ako u Srbiji za predsjednika bude izabran jedan radikal, četnicki vojvoda i osvjedočeni velikosrbin. Čovjek koji otvoreno zastupa ideje velke Srbije i granicu Virovitica, Karlovac , Karlobag a odmah na početku svog mandata daje izjave koje ne ulijevaju povjerenje nego pozivaju na oprez.

Sjetimo li se kraja 80-ih vidjet ćemo da je sve počelo jako slično sa izjavama tadašnjeg Srbijanskog predsjednika Milosevića; tipa da svi srbi trebaju da žive u jednoj državi a znamo da je završilo krvavim ratom i raspadom Jugoslavije sa velikim razaranjima i ljudskim žrtvama.

Nikada se Srpski političari nisu odrekli pretenzija na teritorije Hrvatske i BiH jer znamo da se nikada nitko nije iskreno ispričao za ratna stradanja a o priznavanju agresije nije bilo niti govora i uvijek se pokušavalo sve svesti na gradjanski rat i podjelu krivice. Nije dozvoljen povratak izbjeglih i prognanih na tertorij Republike Srpske a i danas se sa tim oteže jer je poznata cinjenica, da sto više vremena prođe manje će se ljudi vratiti a koliko je vremena već prošlo vjerojatno se neće više nitko niti vratiti.

Istu ili sličnu politiku vodio je i  bivši predsjednik Srbije Boris Tadić. Koliko god se trudio glumiti europski profiliranog političara nikada nije odustao od Kosova i nikada nije priznao da je RS nastala na genocidu čak što više on je zagovarao opstanak iste te tvorevine ne razmišljajući niti u jednom trenutku o ljudima koji su prognani i nisu se vratili na svoja ognjišta.

Kada analiziramo sve te događaje i srpsku politiku na našim prostorima bilo da je riječ o komunistima, demokratima ili radikalima dodjemo na isto, tj. ne vidi se neka bitna razlika pa se može slobodno zaključiti na Istoku stare priče a ovaj posljednji izbor možemo promatrati sa velikom dozom opreza jer ovakav izbor građana Srbije neće donijeti ništa dobroga, niti nama niti njima samima.
Izbor Tome Nikolića za Srbijanskog predsjednika ne može začiti ništa drugo nego udaljavanje Srbije od Europskih integracija, radikalizaciju politike prema susjedima i skretanje srbije u desno, otvoreno prema četništvu. Možda su predhodne godine bile samo varka jer se čini da Srbija nije nikada niti skretala sa tog kursa samo je u pojedinim fazama svoje nedavne prošlosti vješto prikrivala svoj radikalizam jer to u datim momentima nije bilo poželjno.

U današnje vrijeme sveobuhvatne svjetske gospodarske krize koja opasno trese i Europu gdje popušta pažnja Amerike i EU, Srbija vješto koristi trenutak nepažnje i vraća se na stari kurs radikalne politike da bi na vrijeme zauzela što bolje pozicije za neka eventualna buduća preslagivanja.

Znamo da nakon raspada velikih sustava dolazi do nemira i prekrajanja granica čemu smo i svjedočili raspadom SSSR-a. Tad su nastale nove države, neke mirnim putem a neke nakon krvavih sukoba. Isto tako moramo biti svjesni da eventualnim raspadom EU što trenutno nije nemoguće, doći će do novih promjena granica i najvjerovatnije novih sukoba. Ne riješena situacija u BiH i pretenzije susjeda na teritoriji Republike Hrvatske pozivaju na oprez a tome u prilog govore i događanja u susjedstvu tj. Nikolicev izbor za predsjednika poziva na oprez i budno praćenje događanja u budućnosti koji nas sigurno nece mimoići.