Bitka za Derventu
E. TUSTANOVSKI - Priča iz 1992.
Čuti prasak granate značilo je ostati živ, još jedna spoznaja da se može preživjeti, još jedan bljesak svjetlosti i topline koja se razliježe tijelom - živ, živ, živ ...
Andrija, član mlade diverzantske grupe iz Begluka, stajao je nekoliko stotina metara od poprišta i pažljivo promatrao zgrade u kojima su se vodile borbe. Promatrao je igru smrti, mirno, hladnokrvno, povremeno se cinički osmjehujući svakom neotkrivenom srpskom kretanju. U Kineskoj četvrti vodila se borba za svaki stan. Po oblacima prašine koji su izbijali kroz prozore Andrija je prepoznavao RPG-e, ose i slično oružje, koje je "čistilo" unutrašnjost zidova. Znao je - bit će mnogo mrtvih. U stanovima su ostali mnogi civili! Andrija je individualac po vjeri, po življenju i htijenju. No, njegovi prijatelji iz diverzantske grupe su znali da će se pojaviti u pravom trenutku i na pravom mjestu. Uvijek je bilo tako. Išao je sam, s neke druge strane i na svoj način.
Polako je otvorio vrata automobila, provjerio je li sve na svojem mjestu: protuoklopno naoružanje, meci ... A dolje kraj mjenjača bio je osvježivač zraka i muški dezodorans. Navika koja se po dolasku iz Njemačke nije mogao ni u ratu odreći. Čista pedanterija. Na rukama je imao crne kožne rukavice, s odrezanim vrhovima. S malom kapom na glavi i "isklesanim" profilom izgledao je naočito.
Polako je pokrenuo automobil, vozeći jednom rukom, dok je u drugoj držao automatsku pušku. Iako je morao prijeći čistinu od stotinjak metara, odlučio je autom ući u naselje. Činio je sve to mirno, kao mnogo puta prije, pa je izgledalo, kao da ide na ladanje.
Srbi su u međuvremenu zauzeli donji dio grada, od Rampe pa i veći dio naselja Kineska četvrt. U općem kaosu koji nastane kod svakog proboja, tu, tamo iza zidova, iza trave i ruševina bilo je drhtavih ruku koje su sumanuto pucajući nastojale dokazati kako se još uvijek može i kako postoji način da se pobijedi smrt.
U trenucima kada srce "bubnja" zbog prevelike napetosti, kada se mozak zgrči u životinjskom grču tijek, postoji samo jedna misao: ubiti, da bi ostao živ! Bilo je puno takvih. To su ona siva lica s dubokim borama, to su izgubljeni pogledi koji su samo ponekad, prilikom kratkih bijegova od stvarnosti, maštali o šetnji ulicom gdje se prodaju kokice.
Unatoč tome što ulazi u vulkansko grotlo, Andrija je znao što mora uraditi. Ući s desnog krila, koliko se može s automobilom, a potom utrčati u zgradu. Znao je da u borbama iz stana u stan ostaje onaj tko je brži, tko ima bolji njuh, tko brže zapaža ... Automobil je već kod benzinske crpke bio izrešetan, no spustio se pedesetak metara niže kraj pekarne, a potom je utrčao u prolaz zgrade. Bilo je gore nego što je očekivao. I jedna i druga zaraćena strana, ne znajući kakvo je stanje u Kineskoj četvrti, žestoko su granatirala zgrade. Pažljivo je osmotrio, ni na jednom prozoru nikoga. A hici iz pješačkog oružja pretvorili su se u stalno resko razlijeganje slično zvucima električne gitare, koje se odbijalo o blokove zgrada i izazivalo bol u bubnjićima. Andrija je vidio da su ovdje pravi ratni igrači. Pomoliti nos bio je veliki rizik ... Budi strpljiv, pucati samo iz neposredne blizine. I dobro vidjeti. Igra nalik snajperskoj, osim što se neprijatelja gleda oči u oči. Sve to prošlo je u trenutku kroz Andrijinu glavu, bio je to već dobro poznati film ...
Iz zgrade su dopirali jauci, znao je da su četnici unutra, pa je odlučio ući kroz stražnji ulaz. No nije znao, nije čuo, nije osjetio. Instikt ga je možda po prvi put napustio a samo jedan korak na čistinu značio je smrt! Napravio je taj korak, a onda ga je pogodilo "praga", ista ona koja je samo prije sat vremena nanijela teške rane njegovim prijateljima i suborcima Bori i Petru. Dočekala ga je rafalnom paljbom i velikim mecima poderala njegovo tijelo. I niko ne zna što je pomislio. Je li u tom posljednjem trenutku bio miran, hladan i proračunat? Je li uopće registrirao srpski oklopnjak ili je vidio svoju smrt, ili je možda, što uvijek najviše želimo, pomislio na one najbliže ... Ležao je na rubu ceste. Njegovo tijelo rastrgano na nekoliko dijelova "pokrivalo" je ulaz u Zgradu.
Bilo je to jedno od mnogih tijela koja su, u živoj slici rata, mrtva i napuštena ležala na derventskim ulicama. No Srbi su uvidjeli kako ima puno Andrija, Bora ... Stoga su ulazili u podrume i grubo kupili civile. One koji nisu htjeli ići, ubijali su. One koji su pokušali pobjeći također su ubijali ...
Mario i njegov prijatelj, udaljeni pedesetak metara, primjetili su čudno kretanje unutar zgrade, a potom su počeli izlaziti civili u koloni, jedan po jedan. Iza svakog civila, pucajući su se skrivali četnici i povlačili se korak po korak.
- Mario, pucaj, pucaj nije važno! Ubijaj sve Mario! vikao mu je prijatelj kojem su civili bili samo još jedan zid do četnika, zid koji treba nestati.
Na već zategnutim leđima i Marijevu licu pojavio se grč: -Ne pucaj, preklinjem te, majka mi je tamo! Potom je ječeći plakao.
S odlaskom kolone od pedesetak civila na grad se počela navlačiti noć. Uz veliku žrtvu odbijen je još jedan napad. Borbe su naglo jenjavale, i samo bi pokoja zalutala granata udarala posljednje taktove. Mrtva tijela polagana su u limene sanduke. Sanduci su slagani jedan na drugi, ime na imenu, godina na godini. Šezdeset šesto godište ..., šezdestpeto, sedamdeset drugo ... generacija drhtavih ruku ležala je sada mirno u limenim kućama. Grad je tih. Nitko nije plakao. Zavladala je čudna tupost. Ono stanje u kojem se ne zna je li dobitak gubitak. Je li ostati živ dobro. Tupost, u kojoj sve gubi smisao, u kojoj nema nade, kada sve postaje bezlično.
Mario je cijelu noć sjedio na mjestu odkud je posljednji put vidio majku. Ni on nije plako. Sjedio je besćutno (i brzo stario)?
Kada prolazite ulicama gdje se prodaju kokice, pogledajte. Možda sretnete neko crno ratom izbrazdano lice. Pogledajte ga u oči. Jer oni jedino žele vaše razumjevanje za dječje sanje i maštanje o šetnji ulicama gdje se prodaju kokice.
Vrelo: "Posavski narodni kalendar 1995.", str.165-168