Bleiburg
Podizanje spomenika i kupnja zemljišta
Počasni bleiburški vod od svog je osnivanja 1953. godine poduzimao niz drugih aktivnosti uz svoju osnovnu zadaću redovitog organiziranja komemoracija u Bleiburgu. Tako je 1957. inicirao izradu i postavljanje nadgrobnog spomenika generalu Tomislavu Rolfu7 na groblju u Wolfsbergu.
General Rolf predvodio je kolonu hrvatskih izbjeglica, koja je krenula pedesetak kilometara sjeverozapadno od Bleiburga, prema gradiću VVblfsbergu. Kad je shvatio da ih britanski časnici na prevaru žele izručiti partizanima, general Rolf je svojim vojnicima savjetovao da se ne predaju, nego da pokušaju pobjeći i sakriti se, a sam je 19. svibnja 1945. počinio samoubojstvo kod gradića Lavamunda, neposredno uz jugoslavensku granicu.
General Rolf pokopan je na vojnom dijelu groblja u Wolfsbergu, a članovi PBV-a Alojz Halužan, Sulejman Hrle i Andrija Rohaček odlučili su mu podići nadgrobni spomenik. Rohaček, član prvog zapovjedništva PBV-a, rođen je 10. prosinca 1910. u Antinu blizu Vinkovaca, a umro je 11. studenoga 1987. u Klagenfurtu.
Sulejman Hrle, rođen 25. veljače 1924. kod Stoca u BiH, bio je vozač u hrvatskoj vojsci, preživio je Bleiburšku tragediju i potom se nastanio u Klagenfurtu, gdje je umro 2009. Nekoliko godina prije smrti detaljnije je opisao ljude i događaje o podizanju spomenika:
Alojz Halužan, zvani Tatek, dobar Hrvat i moj prijatelj iz Hrvatskog zagorja, a koji je od 1945. živio u Villachu, prvi je došao na ideju da se podigne spomenik generalu Tomislavu Rolfu koji je bio uzor hrvatskog domoljuba i časnika. Kada je spomenik dovršen prevezao sam ga do barake Mirka Karačića u Klagenfurtu, a od tamo gaje Petar Miloš prevezao na mjesno groblje u Wolfsberg. Kasnije su generalovi posmrtni ostaci premješteni na vojničko groblje u Volkermarkt, a s njima i taj spomenik.
I danas, na vojnom groblju u Volkermarktu, samo hrvatski general Tomislav Rolf ima posebno grobno mjesto s nadgrobnim spomenikom.Početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća hrvatski emigrant iz Clevelanda Ivan Prcela8 odlučio je prirediti knjigu o bleiburškoj tragediji, koju je želio, među ostalim, ilustrirati zračnim snimkama Bleiburškog polja. Knjiga je nekoliko godina kasnije objavljena na engleskom jeziku pod nazivom "Operation Slaughterhouse"9, u prijevodu na hrvatski "Operacija klaonica", koja je u međuvremenu prevedena na hrvatski i objavljena pod nazivom "Hrvatski holokaust"10.
7. Tomislav Rolf, rođen 17. travnja 1899. u Petrinji, služio je u austrougarskoj vojsci do 1918. godine. Između dvaju svjetskih ratova bio je aktivan u domoljubnim organizacijama Hrvatski junak i Hrvatski skaut. Nakon uspostave NDH postao je časnik HOS-a, ali je već početkom 1942. godine lišen čina i demobiliziran zbog javnog omalovažavanja talijanske vojske i kritike njihove suradnje s četnicima. Nakon kapitulacije Italije vraćeni su mu čin i položaj te je već u prosincu 1943. promaknut u čin generala.
8. Ivan John Prcela, rođen 1922. u Košutama kod Sinja, kao franjevac biva u travnju 1945. mobiliziran u partizane, ubrzo dezertira u Trstu i nakon kratke emigracije u Italiji nastanjuje se u Clevelandu, SAD. Od 1957. bavi se istraživanjem Bleiburške tragedije.
9. Ivan John Prcela / Stanko Guldescu, Operation Slaughterhouse, Cleveland 1970.
10. Ivan John Prcela / Dražen Živić, Hrvatski holokaust, Zagreb 2001.
Vlč. Vilim Cecelja na Prcelinu je zamolbu angažirao sredinom 1965. članove PBV-a Josipa Đakića, Iliju Abramovića i Nikicu Martinovića da iznajme privatni zrakoplov i snime Bleiburško polje. Đakić se nalazio u zrakoplovu i davao upute fotografu, dok su Abramović i Martinović imali ulogu svojevrsnih navigatora na zemlji. Dok je trajalo snimanje prišao im je jedan mještanin, vlasnik dijela zemljišta na Bleiburškom polju. Usput su ga upitali bi li bio spreman prodati svoju zemlju, na što ih je uputio na vlasnika susjedne parcele Josefa Petratscha, koji bi možda bio spreman. I on se, međutim, isprva opirao prodaji, ali se s vremenom predomislio i pristao prodati oko tisuću četvornih metara upravo onoga dijela zemlje Bleiburškog polja na kojoj su se nalazili, a i danas je tako, oni isti borovi ispod kojih su započeli tragični događaji u svibnju 1945.
Abramović i Martinović su o tome odmah izvijestili vlč. Vilima Cecelju, koji je organizirao prikupljanje donacija među hrvatskim iseljenicima u svijetu za tu svrhu. Kad je sve bilo dogovoreno, nametnulo se pitanje na koga zemljište prenijeti, jer je po austrijskom zakonu zemlju mogla kupiti isključivo osoba koja se bavila zemljoradnjom i koja je u tu svrhu već imala u vlasništvu određeno poljoprivredno zemljište. Jedini koji je ispunjavao takve uvjete bio je Omer Vrabac te je između njega i Josefa Petratscha 11. listopada 1965. sklopljen kupoprodajni ugovor. Još tisuću kvadratnih metara zemlje kupljeno je 25. listopada 1965. godine od vlasnika Agrargemeinschaft Unterloibach (Zemljišne zadruge), gdje je zemlja bila u zajedničkom vlasništvu više osoba.
Omer Vrabac rođen je 25. kolovoza 1925. u selu Nevačka kod Han Pijeska u istočnoj Bosni. Kad su četnici u lipnju 1941. napali njegov rodni kraj i počinili pokolj nad tamošnjim muslimanskim stanovništvom, Omer je kao maloljetnik sa skupinom preživjelih sumještana izbjegao u Sarajevo. Nedugo kasnije prijavio se u hrvatsku vojsku i bio je upućen na izobrazbu u Srijemske Karlovce. Zatim je raspoređen u II. zdrug HOS-a sa sjedištem u Osijeku kojim je zapovijedao pukovnik Ivan Stier11, djed današnjeg HDZ-ovog eurozastupnika Davora Stiera. Vrabac je kasnije prešao u jedinicu Ibrahima viteza Pjanića, koja se u sjevernoj Bosni najviše borila protiv četnika.Prilikom povlačenja Omer Vrabac zatekao se u koloni koju je predvodio general Tomislav Rolf. Poslušao je generalov savjet vojnicima da se ne predaju partizanima i pobjegao je u obližnju šumu. Naišao je na jednog seljaka koji ga je sklonio, a kod njega je i ostao radeći za hranu i smještaj sve dok opasnost nije prošla. Kao i mnogi drugi hrvatski izbjeglice iskoristio je mogućnost da se iseli u druge europske i prekomorske zemlje.
7 Ivan Stier, rođen 1913. u Čepinu kod Osijeka, pukovnik HOS-a, emigrirao je 1945. u Argentinu, gdje je napisao stručnu knjigu Elementi i metode komunističke gerile. Umro je 1998. u Buenos Airesu.
U listopadu 1947. godine, s tada već zasnovanom obitelji, dospio je u Venezuelu, gdje je ostao do 1958. kada se vratio u Austriju, te je u blizini Villacha kupio imanje i sagradio kuću.
Kako je već otprije poznavao Mirka Karačića, Nikicu Martinovića i Iliju Abramovića, odmah se i potpuno uključio u rad Počasnog bleiburškog voda. Omer Vrabac će o tome reći:
Kad je trebalo zemlju kupiti, pitao me Ilija: Omere, hoćeš li pripisati zemlju na sebe? Rekoh: hoću, iako će prijetiti velika opasnost meni i mojoj familiji. Rekoh Iliji: Ja uzimam zemlju, a ako treba umrijeti - umrijet ću!
Vrelo: Roman LELJAK, "Naruči ubojstvo u Ljubljani", str.42-46