Atmosfera komšiluka
dr.sc. Jure KRIŠTO
Dayton je najgori i najnemoralniji politički mirovni sporazum u pisanoj povijesti ljudskog roda. Dayton ulazi u povijest kao mjesto gdje je zločin agresije i okupacije nagrađen, gdje je zločin legaliziran a žrtva kažnjena.
M. Babić, Dejtonsko iskorjenjivanje Hrvata, Glas koncila, 25. lipnja 2006., 16.
Pretpostavljam da ne treba trošiti mnogo riječi na opisivanje sadašnjega stanja u Bosni i Hercegovini (BiH). Neka mi ipak bude dopušteno napomenuti da je ta država po mnogočemu krivotvorina. Ona je, naime, naoko država, ali stvarno je onemogućena da funkcionira kao takva. Isto tako je samo naoko vlasništvo triju naroda (Hrvata, Muslimana-Bošnjaka i Srba), ali stvarno jedan je narod izdvojen i, tako, privilegiran (Srbi), dok je . drugi (Bošnjaci) privilegiraniji u odnosu na treći (Hrvate). BiH je naoko i suverena, jer je stvarno pod prisilnom upravom "Međunarodne zajednice". Naoko je i demokratska (s demokratskim institucijama), ali stvarno pod totalitarnom (i autoritarnom) kontrolom predstavnika "Međunarodne zajednice" - sada (2001.) visokoga predstavnika međunarodne zajednice g. Wolfganga Petritscha (2006. Christiana Schwarz-Schillinga). BiH je također samo prividno poligon za izgrađivanje pluralističkoga i demokratskoga društva, jer je stvarno arena za "društveni inženjering" "prosvijećenih" europskih birokrata. Konačno, BiH je samo naoko zajednica ravnopravnih naroda, jer je stvarno (barem) jedan narod (Hrvati) neravnopravan, iako ga prisilno uvjeravaju da je ravnopravan. Ne čudi stoga što je taj narod (hrvatski) sada u BiH smeten i uznemiren, jer mu je jasno da je zapravo više "žrtveni jarac", nego jednakopravan partner.
No o toj je zemlji samo tijekom prošlog desetljeća napisano mnogo knjiga i članaka. Najzapaženija knjiga svakako je povijest BiH koju je izradio britanski povjesničar i publicist Noel Malcolm.2) Premda je Britanac svojom knjigom pokazao visoku erudiciju, ostaje dojam da njezine manjkavosti proizlaze iz činjenice da je autor stranac koji teško može ući u bit bosansko-hercegovačkog života i njegove povijesne vertikale. Osim toga, knjige koje nastaju u ratu, kao reakcije na sukobe, neizbježno su obilježene i političkim opredjeljenjem za neku od sukobljenih strana.
Što je to Daytonska BiH? Daytonska BiH u pravnome pogledu jest zemlja za koju vrijedi Daytonski mirovni sporazum sačinjen na engleskome jeziku i koji su sudionici parafirali u Daytonu, u državi Ohio u SAD-u, 21. studenoga, a potpisali u Parizu 14. prosinca 1995., prije deset godina. Napisan je na 150 stranica i u 11. aneksa. Taj Daytonski sporazum nije nikada ni službeno preveden s engleskoga na hrvatski ili koji drugi važeći jezik u BiH. Niti je ikada verificiran i u jednomu parlamentu ili tijelu u BiH. Niti je ikada objavljen i u jednomu službenom glasilu u BiH.
[Dayton je] rasporio BiH na dvije asimetrične apsurdne pole. Prvi apsurd nazvan je "RS", gdje je praktično osuđeno na nestanak i ono 2 posto neprognana hrvatskoga katoličkog puka, a drugi je apsurd nazvan "FBiH", gdje će dvotrećinska partnerska većina i ono 25 posto preostala hrvatsko-katoličkoga puka svoditi na 2 posto prava, i to apsorpcijom, asimilacijom, integracijom i aklamacijom. A sve pod visokim predstavnicima protektorata međunarodne čizme.
Biskup Mostarsko-duvanjski R. Perić, "Međunarodna velesila dijeli Europu", Fokus, 17. lipnja 2005.
To je, nažalost, i jedan od temeljnih nedostataka knjiga koje su nastale na bosansko-hercegovačkom prostoru u posljednje vrijeme. To se zasigurno može reći za povijesni pregled BiH koji je napravljen u sponzorstvu Armije Bosne i Hercegovine i Bosanskog kulturnog centra3) te sintezu bošnjačke povijesti Mustafe Imamovića.4) Institut za istoriju u Sarajevu objavio je također knjigu o povijesti BiH5) Za nju se, na žalost, mora reći da je nedovoljno znanstveno utemeljena.
Ne treba ni isticati da su djela o BiH iz ranijih razdoblja bila izrazito ideološki obojena.6) Rekoh da ni knjige novijega datuma nisu bile bolje sreće. Ima, međutim, jedan broj knjiga koje su nastale od skupljenih novinskih i inih članaka, a koje su također snažno obojene političkim i/ili ideološkim pozicijama njihovih autora.
Mladen Ančić, sada iz Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) u Zadru, koji se rodio i odrastao u Sarajevu, ukoričio je nekoliko članaka koje je objavio u vrijeme rata, osobito u vrijeme sukoba bosansko-hercegovačkih muslimana (Bošnjaka) i Hrvata.7) Ančić govori o Bosni iz perspektive povjesničara, preciznije povjesničara koji se bavi Srednjim vijekom. Ančić počinje pitanjem može li političar što naučiti od povjesničara, a završava neizravnim odgovorom da će političar sigurno pogriješiti u Bosni ako ne drži pred sobom njezinu povijest. Štoviše, tvrdi da je upravo povijest odredila i zaraćene strane i ratne ciljeve te čak način vođenja rata u BiH 1992.-1995.
Ančić sažima svoj zaključak u parafrazu "Ceterum censeo Bosniam partiendam es se", dakle, da Bosnu treba podijeliti.
Bosnu treba podijeliti? To zasigurno zvuči blasfemično za Luku Markešića, podrijetlom Bosanca, profesora teologije i bivšega franjevačkog provincijala. Još u veljači 1991., kad se u Sarajevu sastalo Predsjedništvo Jugoslavije i predsjednici svih republika i pokrajina tadašnje države, u ime Hrvata i katolika te zemlje odlučno je pisao: "Bosna i Hercegovina je i naša postojbina i domovina, kao što je to i drugih ljudi i naroda na ovom tlu."8) Očekivano, Markešić je svesrdni zagovaratelj nedjeljivosti Bosne.9)
Ivan Lovrenović, Varcaranin (premda rođen u Zagrebu) i hrvatski književnik, koji je dio rata proživio u Sarajevu, a pred kraj 1993. došao u Zagreb, u jednome se sigurno slaže s Markešićem: Bosnaje stoljećima sačuvala određene oblike suverenosti, a danas je potpuno suverena država, što je potvrđeno priznanjem međunarodne zajednice.10)Pomno izbrušenim rečenicama Lovrenović nudi sadržaj duboko proživljenih emocija i promišljenih refleksija.
Ivo Banac, hrvatski Amerikanac, čiji su roditelji porijeklom Dubrovčani, postao je poznat po stajalištu da je ideja o podjeli Bosne istočni grijeh nakaradne politike, misleći pri tom ponajprije, možda i isključivo, na hrvatsku politiku, tj. politiku političkog vodstva Republike Hrvatske11) To je stajalište promicao sustavno i uporno, a zastupa ga i danas kad je sa životne scene otišao čovjek koji je, po njemu, utjelovljivao takvu politiku, predsjednik Franjo Tuđman.
2) N. MALCOLM, Bosnia. A Short History, London, 1994.
3) Bosna i Heregovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, Sarajevo, 1994., drugo izdanje i998.
4) M. IMAMOVIĆ, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1993.-1996., 1998. 5) Bosna i Hercegovina i svijet, Sarajevo, 1996.
6) "Bosna i Hercegovina" u: Hrvatska enciklopedija, sv. III., Zagreb 1942., 105-168; "Bosna i Hercegovina" u: Enciklopedija Jugoslavije, sv. II., Zagreb MCMLVI, 1-153; "Bosna i Hercegovina" u: Enciklopedija Jugoslavije, sv. 2., Zagreb 1982., 108-375.
7)M. ANČIĆ, Tko je pogriješio u Bosni, Osijek-Zagreb-Split, 1999.
8) L. MARKEŠIĆ Slučaj Bosna. Dijagnoza, nalazi, terapija, Livno, 1995.,82.
9) Vidi: Isto, 121-124.,209-212.
10) I. LOVRENOVIĆ, Ex tenebris. Sarajevski dnevnik, Zagreb, 1994.
11)BANAC, Cijena Bosne, Zagreb, 1994.
Naslijeđe predrasuda
Već je iz tih šturih nabrajanja jasno da Bosna privlači mnoge: domoroce, baštinike i slučajne namjernike. Premda je Bosna obilovala i obiluje iskonskim šarmom i osebujnošću, toliki interes za nju proizlazi ipak iz nekih drugih poriva. Bosna je izazovna zbog svoje svakojake zamršenosti, političke neodređenosti i nedefiniranosti. Izazovna je također zbog rata i sukobljenih strana u njoj tijekom 1992.-1995., sukoba koji zapravo još traje, premda se oružje već ohladilo. Iznad svega, Bosna je zanimljiva jer predstavlja geopolitički ključ rješenja političkih problema na "balkanskim" prostorima. U svakom slučaju, mnogi misle da je ulog velik i da igra neće biti ni laka ni lako pobjediva.
Nikad se ne može dovoljno naglasiti koliko je tragova na nama svima ostavilo osmansko razdoblje naše zajedničke povijesti. Naša je nesreća i golemi nedostatak što to razdoblje nismo osvijestili i apsolvirali znanstveno-kritički, nego ono i danas predstavlja prostor mitsko-legendarnih predodžbi i interpretacija, sve u zavisnosti od etničko-konfesionalne pripadnosti interpretatora. Jedni će tako, u zvijezde okivati vjersku i svaku drugu toleranciju, koja je tobože idilično vladala u osmanskoj Bosni, a drugi će to isto vidjeti kao crni mrak tiranije, zatiranja i robovanja ... I jedno i drugo su ideološke bajke i stereotipovi, i zapravo se ne referiraju na vrijeme o kojemu govore, nego indiciraju sadašnje stanje svijesti i političke aspiracije onih koji se njima služe.
I. Lovrenović, "Paradoksi konfesionalizma", Dani, 2000., http: www.bhdani.comarhiva.2000!147/Kraj147.htm
Već je to razlog za sumnju da je priča o Bosni i Hercegovini satkana od neutemeljenih vjerovanja, iskrivljenih predodžaba i konstruiranih mitova. Izdvajam nekoliko takvih mitova i neutemeljenih predodžaba, koji su služili kao propagandno sredstvo više nego komunikacijski kod.
Tvrdnja da je BiH stoljećima izgrađivala i izgradila tolerantno društvo, da se u njoj uspostavila kultura suživota (atmosfera komšiluka) i međuetničke harmonije više je projekcija današnjih želja, nego opis stvarnosti. Tko barem malo poznaje povijest BiH, teško se ne bi složio s Ančićem da je osobito tijekom posljednjih desetljeća osmanske vladavine u Bosni "vladalo stanje permanentnog nereda i krvavih međuvjerskih/međuetničkih i socijalnih sukoba".12) Takvu ocjenu potkrepljuje hercegovački franjevac Andrija Nikić objavljivanjem raznih dokumenata iz franjevačkih i drugih arhiva,13) kao i bosanski franjevac Andrija Zirdum objavljivanjem pisama bosanskih franjevaca.14) U BiH stoljećima je postojala u svakom pogledu privilegirana skupina (muslimani), a druge dvije (Hrvati i Srbi) su se grčevito borile kako bi promijenile takvo stanje. Stoga mitologizirano bosansko-hercegovačko dobrosusjedstvo nije bilo drukčije od današnjeg uljuđenoga i uglađenoga prezira Turaka u Njemačkoj ili jednako tako uljuđenoga i uglađenoga prezira obojenih u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Nizozemskoj ili SAD-u. Razlika je u tome da se u BiH rijetko mogao zamisliti međuetnički sukob razmjera kakvi se danas događaju u Velikoj Britaniji (pobuna obojenih useljenika protiv britanskog establishmenta) ili u Izraelu (sukob palestinskih muslimanskih Arapa i židovskih Izraelaca), ali su se sukobi većih ili manjih razmjera po manjim mjestima neprestano događali, a osobito u vrijeme slabljenja osmanske sile.15)
12) M. ANČIĆ, Tko je pogriješio u Bosni, 14.
13) Vidi: A. NIKIĆ, Hercegovački ustanak 1875., Mostar-Veljaci, 1995.; ISTI, Ustanak u Livanjskom kraju 1875.-1878. i fra Bono Šarić, Mostar, 2000.
14) A. ZIRDUM, Pisma bosanskih franjevaca 1850.-1870., Slovoznak, Plehan, 1996.
15) Vidi, primjerice: I. PULJIĆ, Hrvati katolici Donje Hercegovine i Istočna kriza - Hercegouački ustanak 1875.-1878., Dubrovnik - Neum, 2004.
Tuđman, Milošević i svi drugi u Jugoslaviji žrtve su povijesti. Stoljećima su njihovi pretci živjeli u siromaštvu i nepismenosti, gdje su glasine ispunjavale vakuum stvoren nedostatkom knjiga i dokumentacije. Onda su došla četiri i pol desetljeća komunističkog totalitarizma, u kojem je mnogo, mnogo knjiga bilo objavljeno sve pune laži. Srpsko-hrvatski rat u Jugoslaviji posljedica je nekoliko milijuna mišljenja, svih grupno dezorijentiranih i svih konačno oslobođenih.
R. D. Kaplan, "Croatianism", The New Republic, 25. studenog 1991., 18.
To, pak, nikako ne potvrđuje drugu predrasudu, populariziranu kroz zapadne medije te servilno prihvaćenu od nekih hrvatskih novinara i političara, da je na balkanskom prostoru, osobito u BiH, vladalo vjekovno klanje i istrebljenje. To jednostavno nije točno, ali ne zbog toga što bi Bosanci i Hercegovci, prije nastupa "nacionalista" i "nacionalnih stranaka", živjeli u idili dobrosusjedstva, nego jednostavno zbog toga što su susjedi bili uvjereni da, u danim prilikama, ne mogu postići više i bolje te da stoga moraju biti zadovoljni onim što imaju. U tom kontekstu korisnije bi bilo istraživati dimenzije bosanskoga fatalizma, nego tobožnjeg idiličnog dobrosusjedstva.
Mit je također da postoji stoljetni osjećaj pripadnosti državi Bosni i Hercegovini. Srećko M. Džaja, također Bosanac, ističe da su u Bosni prisutna tri civilizacijska kruga: zapadnoeuropski, bizantski i islamski te su iz toga proizišli identiteti koji su "više varijabla negoli konstanta" pripadnosti Bosni. 16) To jest, katolici, muslimani i pravoslavci Bosne osjećaju se Bosancima, ali kao pripadnici odgovarajućih civilizacijskih krugova.
To je u suglasju s Ančićevom tvrdnjom da od srednjega vijeka do danas u Bosni ne postoji "integrativna jezgra" svijesti pripadnosti nekakvoj "bosanskoj" društvenoj zajednici.17) Istina, od druge polovice XIV. st., pod utjecajem srednjovjekovnih bosanskih vladara i misionarskog djelovanja franjevaca, naziru se zametci bosanskoga kulturnog identiteta. No dolaskom Osmanlija taj se identitet gubi i gotovo nestaje. Rezultat povijesnog razvoja u BiH je takav da su u vrijeme uspostave austro-ugarske vlasti 1878. "kod katolika, ortodoksa i muslimana stvorene predodžbe o vlastitoj zemlji i njezinoj budućnosti u kojima nije bilo mjesta za one druge i drugačije".18)Umjesto predodžbe o budućnosti zajedništva, svatko je očekivao oslobođenje izvana: katolici od Habsburgovaca, pravoslavci od ruskog cara i kasnije od kneževine Srbije, a muslimani, kad su izgubili nadu u oslobođenje od Osmanskoga Carstva, sve više usvajaju "ekskluzivističko shvaćanje Bosne kao vlastite domovine i zasebne političke posude".19) Tomu treba dodati i podjele unutar konfesionalnih zajednica. Kod katolika (ali i muslimana) potkraj XVIII. i u prvoj polovici XIX. st. vidljive su razlike izme~u "Hercegovaca" i "Bosanaca". Tijekom druge polovice XIX. st. razlike su se uspostavile između pristaša biskupa i franjevaca. Time je zaokružena duhovna slika Bosne, slika nejedinstva i podvojenosti.
Budući da razdoblje komunističke vladavine nije ništa riješilo, nego je samo produbilo podjele i pojačalo konfesionalno-etničko svrstavanje, Ančićev zaključak da je "rat kakav je bio onaj što se u drugoj polovici 1993. vodio u BiH bio [ ... J posve prirodan i gotovo neizbježan rezultat povijesnog gibanja"20) možda pretvrd, ali mu se ne može osporiti historijska utemeljenost.
Nadalje, neutemeljeno je vjerovanje, predrasuda modernih mirovnih osvajača sa Zapada, da su Bosanci i Hercegovci primitivci koji ne znaju što je za njih dobro, nego im mora doći prosvijećeni birokrat sa Zapada da im kaže, više nego pokaže, što je za njih dobro. Ako išta, Zapad tu pokazuje svoje kolonizatorske porive i manire, a istina je da je ogromna većina odrasloga stanovništva BiH imala neposredno iskustvo funkcioniranja demokratskih sustava živeći i radeći u zemljama razvijene liberalne demokracije. Apsurd je u tome da samo oni koji im se nude za vođe, redom politički ljudi od povjerenja u komunističkom sustavu, nisu nikad imali iskustva življenja u demokraciji.
Predrasuda je također i to da narodi na bosansko-hercegovačkom prostoru biraju političke predstavnike po nacionalnom (i vjerskom) ključu zbog toga što ne znaju što je prava demokracija. Naprotiv, pored razloga koje sam već istaknuo, tamošnja se populacija tako opredjeljuje zbog toga što na temelju iskustva zna da tako najbolje štiti osobne i opće interese. Postupaju, dakle, po najboljim demokratskim pravilima.
No od završetka rata u BiH nameće se rasprava - čini mi se da su gore spomenuti zapadni birokrati upravo njezini inicijatori - koja se usredotočuje na neke druge navodne mitove. Sarajevski Institut za istoriju organizirao je od 7. do 9. studenog 2002. međunarodni skup "Balkanska društva u promjenama - Upotreba historijskih mitova". Priređivač zbornika na "južnoslavenskim jezicima" odlučio je uvrstiti samo one radove koji se odnose ponajprije na Bosnu i Hercegovinu te na Hrvatsku i Srbiju ukoliko se dotiču Bosne.21) No zanimljivijije sastav predavača. Uz direktora Instituta Husniju Kamberovića, koji je tu po dužnosti, polovica je sa zapadnoeuropskih instituta koji se (iz pozicije superiornosti) bave ovim dijelom svijeta od Osla do Graza (i Američkog sveučilišta u Blagoevgradu), a druga polovica je, s jednom iznimkom, s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Izbor je vjerojatno skrojen kako bi se osigurala suglasnost oko unaprijed zadane matrice.
16 Citirano kod I. LOVRENOVIĆ, Ex tenebris, 13.
17 M. ANČIĆ, Tko je pogriješio u Bosni, 17.
18 Isto,20.
19 Isto, 22.
20 Isto,37.
21 Historijski mitovi na Balkanu. ZR, Sarajevo, 2003.
Povijest će gledati na naš angažman u Bosni i Hercegovini kao prvi teturajući korak prema doktrini o međunarodnoj zajednici. Na Bosnu će se gledati kao na novi model međunarodne intervencije - skrojen ne da promiče neke uske nacionalne interese, nego da sprječava sukob, promiče ljudska prava i izgrađuje ratom razdrto društvo. Već primjenjujemo poučke Bosne na Kosovo, Istočni Timor i Afganistan. Možda će biti primijenjeni i na Irak.
P. Ashdown, "What I learned in Bosnia", New York Times, 28. listopada 2002.
Matrica je, dakako, ono što je najzanimljivije. Sudionici su trebali analizirati tri vrste mita: o posebnosti vlastite nacije (sui generis), o ulozi predziđa (antemurale) i o funkciji mosta. Prva dva su predmnijevana negativna i trebalo je naći povijesne manifestacije te epidemije koja je zahvaćala "balkanske narode" (iako se tu-i-tamo priznaje postojanje sličnih manifestacija i drugdje), a zadnji je pozitivan te treba osokoliti balkanske narode da teže prema takvoj mitskoj predodžbi. Sudionici su se trudili, dakako s nejednakim uspjehom, ukazati na postojanje tih mitskih predodžbi te na posljedice koje su imale na Balkanu, napose u BiH. Očekivano, predstavnici Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta i Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu usredotočili su se na naslovantemurale Christianitatis koji su Hrvati katolici, kao i neki drugi kršćanski narodi, primijenili na sebe. I Bosna zauzima eminentno mjesto u zanimanju tih predavača, ali ne povijest te zemlje nego njezina današnja politička stvarnost, a sudionici su se trudili pokazati kako povijesni mitovi razorno djeluju na tu bosansko-hercegovačku stvarnost, što ih automatski definira štetnima. Očekivalo bi se barem od povjesničara da najprije ustanove što je zaista bilo prije nego se upuste u politološke i političke ocjene prošlih i sadašnjih trenutaka, no najčešće se susrećemo s pojavom da se prošlost propituje u funkciji sadašnjeg političkog trenutka. Očekivalo bi se da nakon podrobnijih i manje-više točnih nabrajanja prošlih fenomena (Ivo Žanić) autor zaključi da su te "mitske predodžbe" stvarnost koja je u dobroj mjeri temeljena na iskustvu, a ne da se to iskustvo proglašava pogrešnim. Iznimke među tim naporima (Srećko Džaja) doimaju se usamljeno i zapravo strano tijelo u tom zajedničkom pothvatu afirmacije sadašnje bosansko-hercegovačke stvarnosti i difamacije hrvatskih (i srpskih) povijesnih i svakih drugih analiza. Džaja je pokušao pokazati da je bosansko-hercegovačka mitološka slika kompliciranija od onoga što su priređivači skupa sugerirali te zaključio:
Paradoksalan karakter povijesnih mitova o Bosni leži u tome što se njima pokušava osporiti činjenica, da je Bosna u svojoj povijesti bila izložena intenzivnim demografskim promjenama i utjecajima različite civilizacijske provenijencije, s ciljem da se u njoj izgradi takva kulturna i politička infrastruktura, koja bi osigurala dominaciju samo jednog naroda a drugim bh. [bosansko-hercegovačkim] narodima i etničkim skupinama otvorila put u gubljenje vlastitog identiteta i iščeznuća s povijesne pozornice.22)
22 ) Srećko M. DŽAJA, "Bosanska povijesna stvarnost i njezini mitološki odrazi", u: Historijski mitovi na Balkanu, 39-66 (42).
Ako je suditi po izlaganjima koje donosi taj zbornik radova, Džajino upozorenje nije se baš dojmilo slušateljstva.
Kao prvo, ne postoji ništa takvo poput međunarodne zajednice; posrijedi je sedmeročlana banda koju čine SAD, Rusija, Francuska, Velika Britanija, Njemačka, potom Italija, te Europska unija. Kao drugo, najjači interesi te sedmeročlane bande posve su sebične naravi.
P. Williams na okruglom stolu održanom u Budimpešti 1998., citirano li; Slobodna Bosna, br. 311, 31. listopada 2002., http;//slobodna-bosna.ba