Farbanje Bosne
Povijest Balkana je, kako je to zamijetio povjesničar Ivo Banac, ustvari povijest seoba, ne samo naroda nego i zemalja. Prvobitno je Srbija bila daleko od Dunava. Političko je središte srednjovjekovne Hrvatske bilo na Jadranu u gornjem Pounju. Naziv Slovenija se kao zemljopisna i nacionalna oznaka javio se tek u 19. stoljeću. Jedino je geopolitičko središte Bosne bilo i ostalo oko izvora gornjeg toka istoimene rijeke. U tom se smislu Bosna, za razliku od ostalih zemalja, nije tijekom povijesti cijepala nego je u kontinuitetu, od vremena bosanskog kraljevstva do 1878. i kasnije egzistirala, u manjem ili većem teritorijalnom okviru.
U ausrijsko-turskim i mletačko-turskim ratovima krajem 17. i tijekom 18. stoljeća formirane su današnje granice Bosne i Hercegovine. One su prema tome rezultat višestoljetnog političkog, civilizacijskog, i demografskog taloženja. Kao takve one su povijesno date i međunarodno pravno priznate različitim međunarodnim aktima, još od Berlinskoga kongresa 1878., član 135. Vidovdanskog ustava, Odluka ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a do helsinških i drugih dokumenata KEBS-a. Europska zajednica priznaje BiH 6. travnja 1992. godine. Prema tome, postojanje Bosne i Hercegovine unutar njenih međunarodno priznatih granica ne ovisi od toga da li je neki od političara priznaje ili ne priznaje. Prije, a naročito poslije Titove smrti gospoda Velikosrbi su uvelike pričali kako je Tito stvorio današnje granice jugoslavenskih republika. To su, vele, granice koje su stvorili dvojica Hrvata - Tito i Šubašić. No, to je dakako, bajka.
Bosansko pitanje i dan-danas kruži europskim političkim uredima i hodnicima. Skoro uvijek, u svojoj povijesti, jedan od tri naroda je na neki način, manje ili više, u vidu ravnopravnosti, bivao zakinut. Od dolaska Turaka, Austro-Ugarske, Prve i Druge Jugoslavije. Znamo da su za vrijeme NDH bosanski Srbi bili potpuno nacionalno obespravljeni, zapravo bili negirani. Hrvati i Muslimani bili su potisnuti u Pucarevoj Bosni.
Dogodio se krvavi građanski rat, koji je završio, izuzevši Posavinu, makljažom sviju protiv svih, a najveći kolač su dobili Srbi. Dakle, na genocid su stavljeni snažni međunarodni potpisi i pečati. Vrijeme iza sporazuma u Daytonu je pokazalo da ga drže kao Sveto pismo oni koji su najviše dobili, pa su čak i datum potpisivanja istoimenoga pretočili u veliki praznik. Milorad ga svake večeri izmoli tri puta prije spavanja.
Od one obećavane i suvremene Bosne i Hercegovine nema ni traga niti glasa, a što je najžalosnije postala je obećana zemlja mafijašima i lopužama svakakve vrste.
Danas su tu, na sceni, duboke protivuriječnosti:
- Podijeljenost, ionako već marginalnog, hrvatskoga nacionalnog bića između dva HDZ-a.
- Srbi će uvijek djelovati destruktivno u svakoj pomisli na centralizaciju BiH.
- Muslimani se smatraju čuvarima države BiH i rade sve na njenom očuvanju u postojećim granicama. ( I SFRJ se je čuvala pa se opet raspala.)
- Bosanski Hrvati i Srbi nikada neće biti Bošnjaci u nacionalnom smislu. To mogu biti samo Muslimani.
- Hrvati iz Hercegovine žele treći entitet i ne tangira ih pozicija Srednje Bosne i Posavine.
- Hrvati izvan Hercegovine, (Posavina) žele preinaku Daytona, pa tek onda treći entitet
- Srbi će teško pristati na preinaku Daytona.
- Muslimani zagovaraju cjelovitost BiH, a ona nije cjelovita, obzirom na postojeću poludržavu RS.
- Srbi, svako malo, prijete referendumom o izdvajanju iz Daytonske BiH.
- Izdvajanjem polovice teritorija iz BiH dovodi do mogućnosti ponovnoga rata.
- Europska Unija; tetka i dadilja BiH prijeti svojim odlaskom ako beba uskoro ne prohoda.
- I tako dalje…
A gdje su nam dične komšije i susjedi?
Političari u Srbiji tapkaju u mraku, 50 godina unatrag (Kosovo je uvek bilo i ostalo deo Srbije), i otvoreno podržavaju bosanske Srbe u njihovoj nakani a zatim, kao fol, zagovaraju njihov ostanak u BiH.
Hrvati u Hrvatskoj su zaokupljeni Slovenijom i dižu kuku i motiku protiv svake pomisli davanja dijela mora.
- Molim!?
- Plehan! - a kaj vam je to?
.............................................................
pv