Strah od kompromisa


Ivan LOVRENOVIĆ


U razvijanju kulture kompromisa i dijalogičnosti nismo ni na početku. Radi se o historijskoj insuficijentnosti, jer nam je cjelo­kupna politička baština pa i psihologija obilježena posve drukči­jom tradicijom. Središnja naša tradicija je agonalni, epski diskurs, sazdan na arhaičnom patrijarhalno - muškom, herojsko - ratničkom sistemu vrijednosti, u kojemu se susret s mišljenjem drukčijim od svojega u pravilu završava sukobom, po principu isključivosti (ili-ili), a ne po principu uključivosti (i-i). Zato se u tom sistemu smrt (junačka ili šehidska) slavi, a odanost životu prezire. U tom sistemu borba predstavlja vrhovnu vrijednost, a kompromis predstavlja sve najgore: slabost, sramotu, izdaju, po­raz, odustajanje... To je upamtio i jezik: u svim našim govorima pojam i riječ kompromis još uvijek je asocijacijski neraskidivo sliven u sintagmu truli kompromis, a izraz kompromiser označava čovjeka slaboga karaktera, prevrtljivoga, „bez svoga ja". Nasu­prot tomu, atribut koji označava najviše vrline, i kojim se u pra­vilu časte „najveći sinovi naroda", jest - beskompromisnost. A ako koji od velikih sinova naroda i jest pravio kompromise, njih službena historija pažljivo i sustavno krije, retušira i prešućuje, ili nastoji relativizirati i prikazati da je nacionalni junak takvo nešto bio prisiljen napraviti protiv svoje volje, a po diktatu veli­kih i nemilosrdnih stranih moćnika (opće mjesto i nepogrešivi znak prepoznavanja ksenofobije i nacionalizma). U izgradnji tak­voga pogleda na svijet sudjelovale su jednako sve glavne vjerske tradicije, književnost, ideologijski koncepti, politički režimi i nji­hove pedagogije, a obilato su im na ruku išli historijski događaji u obliku ratova i svake vrste lične i kolektivne nesigurnosti i ugroženosti. A u bizarnoj ali vrlo čvrstoj kombinaciji s marksi­stičkom formulom borbe suprotnosti, te na ideologiziranom nje­govanju „tekovina Narodnooslobodilačke borbe", taj starinski patrijarhalni ideal nadbijanja i satiranja dobio je u nas u razdo­blju komunizma svoj najviši, obavezujući ideološki i svjetona­zorski izraz.

Politikom maksimalizma i nespremnosti na kompromis u zemlji kakva je današnja Bosna i Hercegovina budućnost se ne može otvoriti, nego samo čvršće zatvoriti i bespovratnije odložiti. Progla­šavati to kapitulantstvom, kako se često u javnosti radi, u psiho­loškom smislu je očajnički a u političkom - zapravo komotan stav; iza njega je samo praznina, bez ikakve pozitivne solucije za ovu zemlju što ionako ubrzano zalazi za evropski horizont. Samo je, dakle, prividno paradoks kada se kaže da je za duh kompromisa danas u nas potrebna mnogo veća sabranost i ozbiljnija hrabrost, nego za praznu konfrontaciju i nacionalno-patriotsku egzaltaciju. Pobjednika u ovoj zemlji neće biti niti ga može biti, a pravim zaslužnikom pokazat će se onaj tko prvi smogne moralne snage i političke mudrosti da započne s promjenom političke klime - od hladne antagonističke u racionalno kooperacijsku. Aktualni poli­tičari nastupaju u stvari u ulogama predvodnika „strana u suko­bu", „zaraćenih strana". Valja, doduše, priznati da su generalno svi na nju primorani zbog same prirode dejtonske Bosne i Herce­govine. Drugim riječima, onaj od stranačkih lidera, koji bi jasno i principijelno proglasio odustajanje od borbe za ostvarenje ratnih ciljeva (makar se ona vodila mimikrijski, drugim sredstvima), te tražio i od drugih učesnika u ovome procesu to isto, unaprijed bi potpisao vlastitu političku propast, koja se na nj najprije sručuje iz krugova vlastite nacije u vidu ideološke demonizacije i optužbe za izdaju naroda i žrtava koje su pale za njegovu slobodu...

 

Vrelo: "Bosna i Hercegovina - Budućnost nezavršenog rata"

str. 224-225


Studeni 2011.