Hrast na Plehanu
Na Plehan se vozim sa svećenikom fra Markom Karamatićem i arhitektom Zlatkom Ugljenom. Skrenuvši s glavne prometnice Sarajevo- Bosanski Brod, odmah nailazimo na spaljene kuće, neke već obrasle u zelenilo. Pitoma pokrajina u rasteru etničkog čišćenja. Ugarak grede pored ceste jos drži preostale krpice crijepa, iz ruševina nečijeg dnevnog boravka iznikao je orah, koji već nosi prve plodove. Na masnim oranicama džungla busenja, jer u oskudnim vremenima korov buja, a ruže venu.
Karamatić je rođen u ovom kraju, pa nam sa sjetom priča o živopisnim mjestima kroz koja prolazimo, a u koje se vratio tek poneki starac. Asfaltni put do mjesta već je dobro izlokan, pa naš golf tone i izranja, poput ljuske na valovima. Fra Marko, kao nekakav andrićev lik, govori tiho i mudro, sa stankom u govoru, koje čini unutarnji grč. Nakon što ju je nezaštićenu izručio u ralje rata, Tudjman je Posavinu prodao, a pučanstvo je otišlo u surgun. Narod je ispjevao: „Posavino, prodana i pusta, prodala te jedna kriva usta.“
Dok se priblizavamo Plehanu, čitam u jednoj franjevačkoj publikaciji: Franjevačka Provincija Bosna Srebrena odlučila je da na Plehanu izgradi novi samostan 1853., ali se, zbog političkih neprilika, ta zamisao ostvarila tek dva desetljeca kasnije. Tu se od 1882. godine nalazila niža gimnazija, a 1888.-95. filozofsko učiliste za franjevačke pripravnike. Novo zdanje samostana, u koji je uklopljen dio staroga, sagrađeno je 1932. godine po nacrtu arhitekta Karla Paržika. Zajedno sa crkvom samostan je, poput dvorca na brijegu, dominirao širokim prostorom. Samostan je u zadnjem ratu (02.07.1992.) s dvije tone eksploziva miniran i potpuno srušen. Nakon rata, u ljeto 1998., prvi povratnik na Plehan bio je tadasnji gvardijan fra Ivan Curić koji se privremeno smjestio u kontejner i započeo sa rasčišćavanjem ruševina. Uskoro je bivšu dvorišnu zgradu preuredio u kapelicu i privremeni franjevacki samostan. Prema popisu iz 1991. godine zupa je imala šest i pol tisuća duša, a sad ih se vratilo svega par stotina. Prisjećam se pjesnikinje Jozefine Dautbegović koja pjeva o ljubičastim razvalinama.
U pitomom i pustom zelenom krajoliku, najednom, nekoliko kilometara ispred nas izranja bijeli profil nove crkve. Izlazimo iz kola, Zlatko fotografira. Kamen temeljac nove crkve položen je 23. lipnja 2001. godine. Projekt je, pripovijeda Ugljen, osmislio u egzilu, davne 1995. godine. Bosanski Gaudi bio je prije rata čest gost samostana, sa svojim prijateljem svećenikom i kolekcionarom Vjekom Božom Jarkom, koji je u samostanskim odajama bio oformio svjevrsnu galeriju suvremene umjetnosti, sa djelima Mestrovića, Franges- Mihanovića, Gecana, Rackog, Sulentića, Hegedušića, Dulčića, Augustinčića, Krisnića, Sohaja, Murtića, Vulasa, Mujadžića, Jordana, Grgića, Sedera, Laha, Selmanovića, Jurkića..., da nabrojimo samo neka.
Zbirka je u ratu opljačkana, a što se nije moglo odnijeti je spaljeno i uništeno. Dok je nosorog mržnje rušio romantičke plehanske portale, Ugljen je u snatrenjima sa svojim zagrebačkim drugom Ljubom Ivančićem u jednoj izbjegličkoj sobici stvarao novi lik crkve. Danas je već izgrađena njena glavna lađa, koja svojom ljepotom svjedoči o trijumfu duha nad barbarstvom, ali i poziva na povratak. Njezin umjetnički i duhovni signum dopire sve tamo do Save i dalje u slavonsku ravnicu. Do kraja svijeta.
Pred novom plehanskom crkvom dočekuje nas fra Mirko Filipovic, gvardijan. Ulazimo odmah u novi crkveni prostor, u kojem nas sa stropova obasipaju slapovi svjetla. Čitava jedna Nijagara sjaja. Ugljenovska bjelina i imaginacija stvaraju dojam duhovne elevacije, a sklad linija budi u nama najdublje estetsko čulo, ono po kome smo slicniji bogovima nego majmunima. Dok Karamatic i ja stojimo zapanjeni tom jedinstvenom harmonijom, arhitekt daje instrukcije gradjevinarima, kako ukompnitati veliki križ u prostor oltarski. Taj križ – mozaik radio je u posljednjim danima svog života slikar Ljubo Ivancić, specijalno za novu plehansku crkvu. U ugljenovskoj veličanstvenoj viziji križ ce u sakralnom prostoru biti nesto iskošen, kao kurzivni slog svemirske ode ljudskoj žrtvi, temelju našeg opstanka i postojanja. Taj križ svjedočit ce o generacijama i plehanskoj Kalvriji, u kojoj je cijelu jednu pitoresknu pokrajinu samozvani drzavni poglavar prodao za „judine škude.“
Glavna vrata crkve oslikao je Edo Murtić svojim jarkim koloritom, ali ona se tek izrađuju, pa smo ih mogli samo zamislati. Trio Ugljen – Ivančić – Murtić darovat će opustošenom kraju jednu od najlepših modernih crkava u Evropi.
„Nažalost, gradnja teče sporo zbog nedostatka novca“, jada nam se župnik i priča kako jedan mještanin, danas bogati zagrebački tajkun, najavljenu pomoć uvjetuje izgradnjom dva zvonika, jer je nekadašnja crkva imala dva, a prema Ugljenovu projektu gradit ce se samo jedan. Pomišljam kako su našim njurišeljeima važni samo tornjevi, kao znak dominacije. Uostalom, dotični vjerovatno zna da Zlatko Ugljen nece mijenjati projekt, pa tako vješto i lukavo izbjegava da se maši za kesu.
Iz Plehana vozimo u mjesto Žeravac, gdje se srećemo sa fra Andrijom Zirdumom, jos jednim velikim kolekcionarom umjetnina. Zirduma sam upoznao kao studenta za mojih posjeta Franjevačkoj teologiji na Nedžarićima. Nakon višegodisnjeg boravka u egzilu, on se vratio u rodnu Posavinu i veli da je spokojan. Svjedoči o prvom povratku fratara i vjernika na Plehan, 31. ožujka 1998. godine: „Autobusna kolona zaustavljena je u mjestu Jakeš od strane srpske policije, pusteni su biskup, sedmorica franjevaca i smo deset vjernika, od njih su dvije osobe kod modranskog groblja povrijedili policajci. Pa ipak, održali smo misu.“
Fra Andrija potom priča kako je početkom rata evakuirao svoje slike u Slavonski Brod, a ovih dana ich sve ponovo vratio, kao zadužbinu svome rodnom selu, svojoj Posavini. „Nikamo ja više necu ići, ovdje je moj dom i moj grob.“
U povratku zaustavljamo se na raskršću, pored divovskog hrasta, pod čijom se krošnjom nalazi ruševina osnovne škole. Nitko ne pamti koliko je stoljeća star ovaj dub, ali je izmjereno da je njegov opseg gotovo sedam metara. Preživio je mnoga stoljeća, pošasti, ratove i oluje, ali jos uvijek uspravno stoji, šumoreći svojom krošnjom tešku i nerazmrsivu povijest lijepog plehanskog kraja i njegovih nesretnih ljudi.
Izvor: Feral Tribune, svibanj, 2008., Mile Stojić, Café Nostalgija
pv
.