U korist vlastite štete
Ima li u ovo teško vrijeme itko uz Posavljake osim njihovih franjevaca, njihovog svećenstva i njihove Crkve? Žele li nas zapravo Mostar, Sarajevo i Zagreb ili nas u ovom treneutku samo žale? Čini mi se da je u pitanju ovo drugo.
Daytonski mirovni sporazum nas Hrvate iz Bosanske Posavine doista je »žive pokopao«. Ima li išta gorega nego kad saznate da ste konačno i zauvijek izgubili svoj dom i svoj zavičaj. Više se nema kuda. Sve karte su sada na stolu. Stvari su došle do samog kraja: 160.000 Hrvata u Posavini, ili svaki peti u BiH, sa svojih 3.000 poginulih najboljih sinova i 10.000 invalidnih i ranjenih, zauvijek su ostali bez igdje ičega - bez djedovskih ognjišta, bez rodnog zavičaja, bez grobova svojih predaka, bez ikakve imovine, mnogi i bez svojih najmilijih, i što je najgore - od sada i bez nade u život. A tako nije moralo niti smjelo biti.
Nakon mnogobrojnih propagandističkih poruka i lažnih obećanja, nakon »crtovnih čarolija« međunarodnih trgovaca tuđim teritorijima, od Bosne i Hercegovine, koje, budimo realni, više nema, stvorena je »država čudovište«, za koju nam uporno tvrde da će biti cjelovita i jedinstvena BiH, a u stvarnosti je bezdušno podijeljena na 2 (možda i 3) entiteta, s unutarnjim međuetničkim granicama čvršćim od kineskoga zida, sa 3 vojske, 3 policije, 3 carine, s 2 (možda i 3) neovisne vlade. Nakon svega što se dogodilo, jedino rezonsko rješenje je konačna podjela BiH, zna se na koje dijelove. Neka i to bude da sve to neće dovesti do nestanka Hrvata u Bosni. Već sada je gotovo polovica Hrvata u BiH nezbrinuta i nesigurna gdje će se uopće skrasiti. A Hrvati su najstariji narod u BiH. Samo, tko je o tome vodio računa. Nas Hrvate iz Posavine ne želi ni Sarajevo ni Mostar i to nije nikakva tajna. A ni Zagreb se još nije izjasnio što će doista biti sa 120.000 izbjeglih i prognanih Posavljaka, da banjalučke, usorske, zeničke, pa i sarajevske Hrvate i ne spominjemo. Posavljaci su istinski vjernici, pa im stoga još jedino preostaje nada u jedinoga i pravednoga Boga.
ZAR I POSAVLJACI NISU HRVATI?
Posavljaci su Daytonskim sporazumom ne samo iznenađeni i ogorčeni, nego se osjećaju izigranima, prevarenima i prodanima. Je li Posavina predana, poklonjena ili prodana, uopće je nebitno. Rezultat svega toga je isti:
Posavine više nema! Zar je moguće da je s drugima još ranije dogovarana predaja Bosanske Posavine? Zar i Posavljaci nisu Hrvati, zar i oni nemaju svoje političke, civilne i vojne predstav- nike? Je li njih itko išta pitao? A svakome je jasno da ama baš nitko od njih nije pomislio Posavinu predati Srbima. Ako je sporazum ranije postignut, kako mnogi tvrde, zašto su onda poslije toga toliki Posavljaci izginuli. Zašto i za koga? Možda su nas zato i predstavljali manje vrijednim Hrvatima, možda su nas zato i prepustili međunarodnim moćnicima da s nama trguju, da bi danas kada je 120.000 posavskih Hrvata zbrisano sa lica zemlje, neki zlonamjerno poručivali kako Hrvatima BiH nikada do sada bolje nije bilo!
Predsjednik Federacije BiH Krešimir Zubak kaže da je »Daytonski sporazum najgore moguće rješenje i za Posavinu i za Hrvate BiH«. I ministar pravde Mato Tadić smatra da se mogla i morala iznaći bolja varijanta i za Bosansku Posavinu .. Nikakav uspjeh nije to što su Orašje i Odžak pripali Hrvatima.
Pa to je tek jedna petina Posavine, uz to još razdvojena Bos. Šamcom, kao srpskim teritorijem! Kako će oni uopće opstati i ekonomski egzistirati, sam Bog zna.
Uz Posavijake u ovo teško vrijeme njihovi franjevci, njihovo svećenstvo i njihova Katolička crkva. Posavski svećenici uglas poručuju: »Sporazum je na štetu Hrvata«. Koliko je samo puta provincijal bosanskih franjevaca fra Petar Anđelović upozoravao na moralnu nedopustivost etničkog ali i svakoga drugog dijeljenja Bosne. Sarajevski kardinal Vinko Puljić javno objelodanjuje: »Ovim su . sporazumom Hrvati u BiH živi pokopani«. I zagrebački kardinal Franjo Kuharić među prvima se javno pita što će biti sa 47 rimokatoličkih župa u Bosanskoj Posavini, što će biti s njihovim svećenstvom i tamošnjim pukom?
Potporu Hrvatima u BiH, posebno Posavljacima, ovih dana daju raznorazna udruženja, udruge i zajednice, ali i velika većina hrvatskih stranaka. Prosvjedi protiv nepravednog sporazuma održavaju se ne samo u Orašju, Sl. Brodu, Zagrebu, Splitu i drugim mjestima u BiH i Hrvatskoj, nego i u inozemstvu. Svoje neslaganje iskazuju i mnogi Hrvati iz Kanade i Australije, a rodom su iz Posavine. Tomu se ne treba čuditi. Ne mogu Posavljaci vikati da su zadovoljni i sretni, kad nisu, kao što bi to želio čuti nesretni novinar J. Curić.
DRVAR ZA DERVENTU
Još nešto iznova treba napomenuti. Hrvati Bosanske Posavine su itekako svjesni povijesnog trenutka u kojem hrvatski narod konačno stiče svoju samostalnost i dobiva svoju vlastitu državu. I hvala Bogu da se to ostvarilo. I sami su Posavljaci pomogli u tome. Oni dobro znaju da treba stvoriti i učvrstiti i sve druge dugoročne i strateške interese za vječnu opstojnost svoga matičnoga naroda i za sigurnu egzistenciju hrvatske države. Ako za to treba platiti i posebnu cijenu, onda to treba javno i pošteno reći, a ne kao izgubili ste rat sa Srbima u Posavini, i što sad hoćete! Izgubljen je bio i Vukovar i Knin i Cavtat, pa su tamo opet Hrvati. Posavljaci teško mogu shvatiti da su, danas i sutra, Hrvatskoj važniji Drvar, Grahovo i Glamoč od Dervente, Bos. Broda i Bos. Šamca, uz Odžak i Orašje, zaštitnička granična mjesta prema brodsko-đakovačko-vinkovačko-županjs koj zapadnoj Slavoniji. Znamo i to da se obični srpski narod u pokretu, za što su najmanje Posavljaci krivi, mora negdje zaustaviti i nastaniti. Zašto baš u hrvatskim domovima Posavljaka?
I umjesto da se netko od zvaničnika javi i kaže kako će se sve učiniti da se predloženi zemljovidi izmijene, jasno i glasno nam poručuju da nikakvih promjena u Daytonskom sporazumu ne može biti. Mogli bi onda barem reći što će konačno biti sa 120.000 Posavijaka koji se neće moći vratiti u svoje domove. Nitko ne vjeruje u tvrdnju da će NATO snage svima koji žele omogućiti i osigurati siguran povratak u svoja mjesta, Dvije su stvari tu bitne: neće NATO u Bosni ostati vječno i drugo, kako pristati živjeti u srpskoj Republici u kojoj bi se moralo služiti u srpskoj vojsci, učiti djecu po srpskim školskim programima, prihvatiti njihov jezik, običaje i kulturu. To znači odreći se svog hrvatskoga identiteta. Je li to lako i je li to uopće moguće učiniti?
Ovo je prilika da javno progovorimo i o još nekim pitanjima, na koja je, ustvari, mnogo ranije trebalo dati odgovor.
Kada bismo htjeli odgovoriti na pitanje zašto je izgubljena Bosanska Posavina, onda bismo, pored međunarodnih čimbenika, koji u svemu pa i u ovoj našoj krizi gledaju svoja posla isvoje jnterese i čija je nedemokratska i licemjerna politika konačno i u cijelosti razotkrivena, te pored imperativne državne politike hrvatskog vrhovništva da konačno stvori i učvrsti svoju Hrvatsku državu, ali opet u nekom globalnom geopolitičkom i geostrateškom regionalnom balansu, nametnutom od te i takve međunarodne zajednice, morali bismo priupitati za iskrenost, vjerodostojnost i uopće učinkovitost domaće BiH politike. O čemu je riječ?
PLEBISCITARNA PODRŠKA HDZ-u
Svatko zna da su Hrvati u Bosni, a posebno Posavljaci, sveopćem HDZ-ovskom pokretu, na čelu s dr. Franjom Tuđmanom i HDZ-u kao organiziranoj političkoj stranci, iskreno i promišljeno dva puta dali plebiscitarnu podršku. Naspram toga, takvomu jedinstvenom u povjerenju objedinjenoga hrvatskoga naroda u BiH, nije uzvraćeno jasnom, odlučnom i iznad svega jedinstvenom političkom platformom i strategijom kojom bi se u cijelosti zaštiti i interesi svih Hrvata u BiH. Nije istina da su proteklih godina bili identični interesi sarajevskih, hercegovačkih i recimo posavskih Hrvata i njihovih političkih vođa. Zašto to prešućivati. Ono što je odgovaralo jednima nije odgovaralo drugima. Ono što su mogli jedni imati,drugi nisu mogli. On što su tražili i dobili hercegovački Hrvati, nisu smjeli tražiti i nisu dobili posavski Hrvati. Zavisilo je to od rasporeda političke moći i utjecaja. Hercegovačkim Hrvatima, recimo to otvoreno, najviše odgovara što tješnja politička, gospodarska pa i teritorijalna veza s Republikom Hrvatskom, ako ne i nešto više od same veze. Sarajevskim i srednjobosanskim Hrvatima odgovara cjelovita BiH i nastavak suživota sa svima. Posavski Hrvati su najmanje tražili. Željeli su samo ostati svoji na svome, ali ni to nisu dobili.
Zanimljiv bi bio odgovor i na sljedeće pitanje: Zašto se u Bosanskoj Posavini čitavo ovo vrijeme rata nije smjelo govoriti o ustupanju prolaza Srbima kroz Posavinu? Ne širokogteritorijalnog koridora, nego prirodnog komunikacijskog prolaza kao civilizacijske veze dijela banjalučkih Srba sa istočnom Bosnom i Srbijom. Moj poseban osvrt na ovu temu u »Posavskom glasniku«, nije naišao ni na kakav odjek. Nasuprot tomu, gromoglasno su najavljivana česta presijecanja već uspostavljenog koridora. Nema političara, ne samo iz Posavine, koji o tome nije počinjao ili završavao svaki svoj govor. Stotine je napisa o tome napisano u novinama. Nekoliko knjiga tiskano je samo na tu temu:
Najpoznatija je »Posavski koridor smrti«, autora dr. A. Kovačevića. A što smo danas dobili. Izravni gubitak praktično čitave Bosanske Posavine. Nerealne želje, pretjerana očekivanja i jednostrani zahtjevi najčešće se baš ovako završavaju.
PITANJE I ZA ALIJU
Mogli bismo mi Posavljaci postaviti pokoji upit i Bošnjacima u Sarajevu, pa i samom predsjedniku Aliji Izetbegoviću. Recimo, što znače objelodanjeni komentari neimenovanih američkih dužnosnika da je Posavina žrtvovana za Sarajevo. Ovo pitamo i zbog toga šta Posavina nije data baš u bescjenje. Moglo se za nju poprilično toga dobiti. I to na više strana. Zašto Sarajevo o Posavini nije razmišljalo onog momenta kad je još uvijek zajednička BiH vlada proširivala i učvršćivala civilnu i vojnu vlast na dodijeljenih joj 51 % teritorija. Nigdje tu Bos. Posavine nije bilo. Ona se nije uklapala u tih 51 % teritorija. Kao da je stvarno bila ostavljena za konačno izmirivanje završnog računa. To isto pitanje i Mostaru bismo mogli postaviti.
I još nešto zanima nas Posavljake. Temeljem koje ustavne ovlasti se predsjednik jedne države ima pravo odreći dijela naroda i dijela teritorija iste te svoje države. Pogotovo ako je taj drugi isto tako jednakopravan i konstitutivan (hrvatski) narod kao i predsjednikov. Osobno smatram da je sa stajališta ustavnosti, a samim tim legalnosti i legitimnosti, najsporniji Izetbegovićev potpis. Držimo pravno on je bezvrijedan i nevažeći. Lako bi bilo dokazati da su svi potpisi, barem oni koji se odoose na Bosansku Posavinou nelegitimnvi nelegalni, zbog čega taj sporazum i jest neprihvatljiv.
Moralno pravni temelj ovoga mirovnog sporazuma nisu volja naroda i zakonska i ustavna utemeljenost, nego nevjerojatni pritisak međunarodnih moćnika i (tuđi) interesi. Da mnogi ne znaju što su potpisali najbolje svjedoči činjenica što predsjednik Izetbegović misli da će i dalje imati vlast i na srpskom dijelu teritorija, odnosno nad njihovom vojskom, policijom, sudstvom, prosvjetom, zdravstvom, kulturom, Neka nam kažu gdje još u svijetu postoji takva država, sastavljena od više državnih cjelina čiji je stupanj državnosti (unutarnje granice) jači i veći nego u samoj »okvirnoj« državi.
Daytonski sporazum, koliko god za Posavijake bio neprihvatljiv, svojim globalnim odrednicama može donijeti preokret na našim prostorima. Njime se konačno i dugoročno rješava većina strateških pitanja hrvatske države i hrvatskoga naroda u cjelini. Njime se, napokon, okončava rat u BiH, koji je po svojoj brutalnosti i posljedicama možda najgori rat koji je ikada vođen na našim prostorima. Produžetak rata, pogotovo ako bi se proširio, mogao bi donijeti i veće žrtve od dosadašnjih, ali i nepovoljniji završetak nego što je ovaj.
Posavljaci nisu za nastavak rata, oni nisu, niti će ikada biti, protiv globalnih interesa hrvatskoga naroda, oni nisu protiv hrvatskoga vrhovništva i ne žele razdor među Hrvatima, ali odlučno traže da se izmijeni dio Daytonskog mirovnog sporazuma kojim je hrvatska Bosanska Posavina predana Srbima i to tako što bi neizostavno bila vraćena u Federaciju BiH. Drugo rješenje Posavljaci neće moći preživjeti.
......................................................................
Mr. Tadija Bubalović, Posavski glasnik, 14 prosinca 1995