Kad magle stanu - Dvadeset i četvrta slika

Josip MLAKIĆ


trudio sam se u ovim slikama što sam ih iz­nio biti potpuno iskren ili ako hoćete potpuno ciničan i prema sebi i prema drugima, i kad sam sve skupa još jed­nom pročitao, čini mi se da sam uspio u toj namjeri. Sad, kad sam završio, trebao bih napisano predati cijenjenom doktoru Fušeku — čovjeku u najboljim godinama, oličenju ispravnosti i dobrote — ali neću. A doktor nije od onih što lako praštaju: siguran sam da će mi možda već sutra pos­lati aždahu na vrat, a ako slučajno zaboravi, u što ne vje­rujem, doći će ona i sama: za svoj groš. Vjerojatno će me gnjaviti onim šarmantnim pitanjima: recimo kad je otišao Filip iz bolnice! ili kako dugo nisam vidio kćer? ili će kao slučajno nabaciti da je kod nas u Bosni već pao snijeg... Moram priznati da je kučka bila strahovito nadarena za slične stvari: već s dva-tri antologijska pitanja izula bi čovje­ka iz čizama i totalno mu sjebala dan.

I dalje sanjam magle. Sanjao sam ih i sinoć. Išao sam prema nekoj kući na brdu. Ličila mi je na neku kuću iz stvarnosti, ali se nisam uspio sjetiti na koju. Imao sam osjećaj da po svaku cijenu trebam stići do nje. Bio sam vrlo blizu kuće kad su naišle magle. Nikako se nisam mo­gao orijentirati: u trenucima kad bi se magle nakratko razišle, nigdje ne bi vidio kuće. Probudila me jedna nova šorka, koju su doveli u ovaj mirni kutak prije nekoliko dana. Radilo se o nekom starcu, potrošenom pijancu, kakve možete sresti u svakoj prljavoj birtiji, gdje konjak kad se sve sabere nije ništa skuplji negoli u prodavaonici. Stari je izigravao vatrenog govornika u nemoguće vrije­me: seanse su obično započinjale poslije tri sata iza pono­ći. Bistrio je klasičnu temu: tražio je nekakvu imaginar­nu pravdu.

Odlučio sam poslati ovu bilježnicu nekome od svojih. Nisam još samo odlučio hoću li je poslati Mati ili Kifli, ali jednom od njih hoću sigurno. Da mi je sačuvaju, jer sam znao da bih je poderao već pri drugom ili trećem sra­zu s uzdahom, uživajući u njenom izrazu stroge praved­nosti. A poderao bih je vjerojatno i bez aždahe: možda pri prvom sljedećem čitanju, a vjerujem da bi mi kasnije bilo krivo. Uglavnom, uradio sam ono što je onaj peder od doktora zahtijevao od mene, a uz to, kako je rekao čovjek u najboljim godinama Filipu, tempeutski učinak ove metode je u samom činu pisanja.

Možda nekada uspijem pročitati ove retke mirno i sabrano, kao da se radi o nekom drugom. (Ovaj i par na­rednih redaka je prosipanje pameti na temu kako bi sve izgledalo ako ova sapunica završi sretno.) Možda ću tad nosati ona odvratna demodirana odijela, što vječito zau­daraju na naftalin, dostojanstveno nosati svoje podoč­njake i imati diskretno crven nos jednog solotrinkera. Gnjavit ću slične meni - koji dođu na miru ispiti svoju dnevnu normu — pričama o ratu: o heroju Jakovu Serda­ru što je na juriš zauzimao dobro utvrđene rovove. A mož­da mi bilježnica dobro dođe kao podsjetnik kad me jed­nom izvuku iz birtije da polupijan pionirima u školi evo­ciram uspomene.

Naravno, sasvim je moguć i onaj drugi svršetak. Ova­kav kraj je mnogo jednostavniji: za njega neće trebati ni­kakvi potresi niti požari, bit će dovoljno da ode samo jedan glumac. Za sad još ne razmišljam o njemu, ali tko zna...


Dotle, sapunica se nastavlja. Ovo je samo jedna epi­zoda i možda ju je najbolje završiti na način na koji Llosino piskaralo završava pojedine epizode svojih sapunica u kojima se djeve čista srca već na sljedećoj stranici pretva­raju u kurve, a luđaci u filozofe. Vrijedi i obratno.

Recimo, da bi to trebalo izgledati ovako: Hoće li ne­ponovljiva šorka — pušač što uvijek popuši do filtra — Jakov Serdar ikad izići iz kuće žalosti? Hoće li čovjek iz Uskoplja — hrabri kopač po ruševinama propuštenih pri­lika - ikad sanjati divlje ruže? Je li nekada bio i, ako nije, hoće li doktor Fušek biti intiman s aždahom?. Hoće li ludi profesor ikada do kraja odšargijati svoju pjesmu? Što li će šorka Jakov Serdar — zmija što guta svoj vlastiti rep — vid­jeti jednog dana kad magle stanu?

Kolovoz 2012.