Putovi i putovanja

Dragan PAVELIĆ

Hadži-Stevo Ristić optužuje Grigorija Rasputina

- Kažem vam, zemaljsko ovaploćenje đavla, taj Grigorije Rasputin!

Vidio sam ga svojim očima. Proslavio Vaskrs u Jerusalimu sa još šest sto­tina ruskih hodočasnika. Otpadnik, u opačinu ogrezao, a miljenik dvora. Po jednima carev, po drugima caričin ljubimac. Pipa i prevrće dvorske gospođe - koju prije stigne ... Škandalizuje i kompromituje velike vojvot­kinje. Naočigled svijeta. Pričaju, ne pušta na miru ni žene dok se mole - zavlači im ruku pod haljinu! Hipnotizer, a što drugo!

Tako je, iste te 1911. godine, sarajevski abadžija hadži-Stevo Ristić, pripovijedao svojima po povratku s hadžiluka, iz Svete zemlje. Hipnoti­zera je smatrao kadrim da oskrvne sam Sveti grob - "mada je to mjesto toliko sveto da ga, ne jedan, nego ni hiljadu hulja, ne mogu uprljati".

- Kada se crkvene vratnice zatvore, stotina krilatih anđela svake noći mete grobnu kapelicu. Jer tamo ne ulazi samo čeljad čista srca nego i ljudski odrod.

- Moj Stevane, moj Stevane! - ote se preneraženoj hadži-Stevinici.

- Fala Bogu i svetome Spiridonu pa nam se ti povrati živ i zdrav! A za tog nesretnika i njegove marifetluke, ne brini! Već će se naći ne'ko 'ko će napasnika maljem zatući i u ledenu rijeku baciti.

Vakat-efendija

Hodža sastavi vrhove palčeva i ispruži oba kažiprsta tako da mu desni osta okrenut spram Sunca, a na lijevi pade sjena desnoga.

- Sad ti je, po mome računu, dvanaest i frtalj. Minuta manje, minuta više.

- Svaka čast, hodža, svaka čast! - stadoh ga hvaliti jer se pokaza da se nije prevario u računanju. On odmahnu rukom i reče:

- Ma nije ti to ništa! Ima jedan od Goražda koji i bez prstiju i bez Sunca uvijek zna koji je vakat. Sve u dekiku ...

- Zanimljivo - uzvratih. - Zanimljivo i korisno. Evo, ljetno je doba pa se čovjek još nekako snalazi, ali kad se nebo smrkne, a dan okraća ... Tada je dobro imati takva čovjeka blizu.

Majstor u mjerenju vremena potvrdi glavom i nastavi pripovijedati o vještijem od sebe, o onome od Goražda:

- Sav se u sahat pretvorio! Svijet ga ne ostavlja na miru. A ni on se ne brani. Sve i da danas sazidaju sahat-kulu, dodijavat će mu dok je živ. Rek­lo bi se, ne mogu bez sahata! A mogu ... Da im nije njega, Vakat-efendije, ne bi ni razmišljali o vremenu. Ovako ih on na nj sjeća pa ga zapitkuju i mrcvare. I kad treba i kad ne treba. Snašli bi se oni i bez njega! Što sa Suncem, što s Mjesecom, s ezanom i ramazanskim topom! I to je, vjeruj, dovoljno da se Svevišnjem pokoriš i s poslom izađeš na kraj ...

Tako mi je govorio čovjek kojega su oslovljavali hodžom dok smo se u fočanskoj mehani raspitivali gdje je, u ovo doba godine, najlakše prijeći rijeku Drinu.

- Pred rat došao sa suprugom ljepoticom. Taj imaše više sreće od pameti! Istinabog, nespretnjaković, s dvije lijeve. Vidiš, teže od pera nije držao ... S nogama malo bangavim, za ženicom svojom pocupkuje, ali je sustiže. Ona, krasotica, nad njim se nadvila i u nj gleda - kao da ga prvi put vidi. U svemu mu povlađuje, u svemu ugađa i rupčićem mu obraz otire. Imala je već zaobljen trbuh. Nisu mladenci dangubili!

Tu ona zašutje izamisli se. I nama dobro dođe šutnja.

Moje znanje njemačkog jezika bilo je loše, tek sam pokoju sastavljao, ali moj francuski obradova voditeljicu; opet se raspričala. Morali smo je zaustavljati. Ali, ni to joj nije zasmetalo.

- Djeco, ne morate uvijek sve razumjeti!

***

Dok smo se opraštali, kao da je pas čuvar, odnekud se pojavi Ahmed.

Ona se još jednom prisjeti svoga rođaka, ali ničim nas ne htje zadužiti. Bila se odvikla obveza takve vrste. U mjesto pozdrava, prinese kaži prst ustima i stisnu očne kapke. Okrenu se i nesta u svjetini. Sa svih stra­na kuljalo je mnoštvo. Večernji žamor nije jenjavao. Uzvici kočijaša, vika vodonoša i dozivanje lučkih redara jedva su se čuju. Galama bijaše velika.

* Još ne, još ne! Djeco, dođite, dođite ovuda!

Zürich-Genf, ein, zwei, drei ...