Sporazum

Franjo Tuđman, izabran voljom glasača, upravljao je zemljom iz Banskih dvora u srcu starog grada, okružen gardom u svečanim unifor­mama. U vrijeme kad se hrvatska suverenost uopće nije priznavala u jed­nom dijelu republike, on je maštao o Hrvatskoj "u njenim etničkim i povi­jesnim granicama", koja bi se prostirala i na susjednu Bosnu i Hercego­vinu. Zagrebački vladar je bio ponesen mesijanskom zadaćom, a beograd­skog gazdu je karakterizirala čelična volja. Tom hladnom i strogom dik­tatoru bilo je strano kicošenje jednog Tita, koga je njegov hrvatski kolega ponekad preko mjere oponašao. Jedino mu je bilo važno da u ratu iskuje državu kako bi sačuvao svoju osobnu vlast. Nije želio novi dvorac od karata kakva je bila Jugoslavija. A kao bezobzirni pragmatik on je tražio suučes­nike da bi lakše provodio svoju politiku. Samostalnost Slovenaca bila je pokriće za njegove destruktivne namjere prema Jugoslaviji. Ali odlazak Slovenaca je mijenjao samo vanjske granice umiruće Federacije jer se, u slovenskom slučaju, etničko i teritorijalno poimanje naroda poklapalo. Jedino je stav Hrvata, poticanih da ustraju u ujedinjenju svog naroda u jednu državu, mogao opravdati želju Beograda da ujedini sve Srbe u jednu državu i da se tako promijene unutrašnje granice Jugoslavije. Takva poli­tika je neminovno vodila k ratu i preseljenju stanovništva.

Poruka koju je u veljači iskazao Borisav Jović bila je nedvosmislena. Pozivao je na podjelu Bosne i Hercegovine i na stvaranje Velike Srbije i Velike Hrvatske. Slobodan Milošević, kome je i dalje vlastita ambicija bila važnija od ideja, ponudio je svom zakletom neprijatelju nagodbu po uzoru na Sporazum sklopljen 1939. godine, kojim se okončavao srpsko-hrvatski sukob u vrijeme prve Jugoslavije. Taj je sporazum, donesen na zahtjev Hr­vata koji su osuđivali srpsku prevlast u Kraljevini Jugoslaviji i koji su 20. kolovoza 1939. potpisali predsjednik Jugoslavenske vlade Srbin Dragiša Cvetković i vođa Hrvatske seljačke stranke Vladko Maček, uspostavljao autonomnu Banovinu Hrvatsku, koja je obuhvaćala današnju Hrvatsku i trećinu bosanskog teritorija.¹⁷⁵ Franjo Tuđman nije mogao propustiti tu priliku.

Došao je susresti se sa Slobodanom Miloševićem da bi izbjegao rat i komadanje Hrvatske. A srpski mu je predsjednik povrh toga ponudio da uđe u povijest ne samo kao otac hrvatske samostalnosti već i kao arhitekt Velike Hrvatske. Vratio se oduševljen u Zagreb. "Nema potrebe za nikak­vom obranom, vojska nas neće napasti. Milošević je to obećao. Bosna i Hercegovina se neće moći održati kao država i mi ćemo povratiti prostor Banovine Hrvatske i granična područja zapadne Bosne: Cazin, Kladušu i Bihać", povjerio je hrvatski predsjednik Stipi Mesiću.¹⁷⁶ No, tim je ugovo­rom Franjo Tuđman prevaren i nije uopće spriječio komadanje Hrvatske. A zbog njegove su naivnosti usporene hrvatske pripreme za rat. Podr­žavajući taštinu svog hrvatskog kolege, kao što je već prije činio sa Slo­vencem Milanom Kučanom, Slobodan Milošević je htio prvenstveno spri­ječiti dogovoreni raspad Jugoslavije na koji bi Beograd bio prisiljen pristati da su se Hrvatska, Makedonija, Bosna i Hercegovina i Slovenija udružile ostavljajući Srbiju i Crnu Goru u manjini. Glasan, ali na oprezu, Franjo Tuđman, koji nije imao mogućnosti voditi rat za odcjepljenje, želio je na­pustiti Jugoslaviju na blag način i predlagao je uspostavljanje jugoslaven­ske konfederacije na tri godine, koliko bi bilo potrebno da se izgladi srpsko-hrvatski spor.¹⁷⁷ No, predlažući mu tu podjelu, Slobodan Milošević ga je konačno odvratio od te zamisli. Podijelivši svoje protivnike, on je zauvijek onemogućio stvaranje jedinstvene fronte protiv srpske prevlasti koja bi, nesumnjivo, bila ugrozila njegove planove.

U Karađorđevu Franjo Tuđman i Slobodan Milošević odlučuju o osnivanju neformalne bilateralne komisije, sastavljene od hrvatskih i srp­skih javnih ličnosti, čiji će zadatak biti da na topografskim kartama konkretiziraju načelni dogovor o podjeli Bosne i Hercegovine.¹⁷⁸ Slobodan Milošević je izabrao dvojicu svojih savjetnika, akademika i koautora Me­moranduma iz 1986., Kostu Mihailovića i Vladana Kutlešića, te dvojicu profesora sa Sveučilišta u Beogradu, Ratka Markovića i Smilju Avramov. Franjo Tuđman se također okružio dvojicom savjetnika, Josipom Šentijom i Dušanom Bilandžićem, te dvojicom profesora sa zagrebačkog Sveučilišta, Zvonkom Lerotićem i Smiljkom Sokolom.¹⁷⁹ Uslijedila su tri susreta. Prvi, 10. travnja 1991. u Tikvešu, u lovištu nedaleko od Osijeka, drugi, 13. travnja u Dedinju, rezidencijalnoj četvrti Beograda, i, konačno, treći, tjedan dana kasnije, u Zagrebu.

173)Borisav Jović, op. cit, str. 262.  174)Stipe Mesić, razgovor s autorom, Zagreb, 22. prosinca 1997.  ¹⁷⁵⁾ Sporazum je nestao u metežu Drugog svjetskog rata i raspadom prve Jugoslavije.                               ¹⁷⁶⁾Stipe Mesić, razgovor s autorom.

¹⁷⁷⁾  Ibid.

¹⁷⁸⁾  Dušan Bilandžić, Nacional, 16. listopada 1996., Zagreb, str. 40.

¹⁷⁹⁾  Dušan Bilandžić, ibid. i Avramov Smilja, Postherojski rat Zapada protiv Jugoslavije, Idi,
Veternik, Srbija, 1997., str. 140.

Rad komisije je završio neuspjehom i bio je prekinut na zahtjev hr­vatske delegacije koja se povukla nakon trećeg radnog sastanka. Već je na prvom sastanku Josip Šentija dao otkaz ukazujući tako da odbija su­djelovati u podjeli Bosne i Hercegovine, višenacionalne republike nasta­njene Srbima, Hrvatima i poislamljenim Slavenima. Zvonko Lerotić i Dušan Bilandžić su sudjelovali na daljnja tri sastanka, no došli su do zaključka da je podjela Bosne i Hercegovine nemoguća: "Vodili smo bes­krajne razgovore da bismo doznali da li je neka malena dolina srpska ili hrvatska ili da odlučimo o etničkoj prevlasti jednog grada. Ali glavni prob­lem, koji je činio nemogućim ovu podjelu, bili su Muslimani. Upozorio sam Tuđmana pitajući ga kako će oni prihvatiti taj projekt. Odgovorio mi je da oni neće ništa reći ako se Srbi i Hrvati dogovore. Zatim sam mu obratio pažnju na reakciju međunarodne zajednice. Tuđman je na to odvratio da je Zapad spreman prihvatiti sve što se ovdje odluči."¹⁸⁰

Suočeni s neodobravanjem hrvatske delegacije, Slobodan Milošević i Franjo Tuđman su naumili sami odlučiti o sudbini Bosne i Hercegovine. 15. travnja u Tikvešu, mimo sastanka o budućnosti Jugoslavije, načeli su pitanja koja nisu smjeli povjeriti stručnjacima: eventualno prepuštanje Srbima područja naseljena Hrvatima, kao što je to, na primjer, dolina Save, kako bi se osigurao srpski teritorijalni kontinuitet, masovno preseljenje stanovništva zbog podjele i potreba stvaranja jedne mini-muslimanske tampon-države.¹⁸¹ Slobodan Milošević je predviđao smjestiti oko dva milijuna bosanskih Muslimana na prostor ukliješten između Srbije i Hr­vatske. Da bi uvjerio svog sugovornika u neophodnost tog čina, upotrije­bio je svu svoju umješnost uvjeravanja, upozoravajući na islamsku opas­nost i tvrdeći da će se bosanski Muslimani pokušati proširiti na istok sve do Kosova, kako bi povezali sva područja u Jugoslaviji naseljena Mu­slimanima.¹⁸² Čak je tvrdio, oslanjajući se na jedno izvješće koje je predao Franji Tuđmanu, da će u slučaju raspada Jugoslavije 500.000 Muslimana iz dijaspore, naseljenih posljednjih sedamdeset godina u Turskoj, nastojati da se, iz godine u godinu, postupno vrati u Bosnu i Hercegovinu.¹⁸³ I ubuduće, tijekom ratnog razdoblja vodit će se daljnji tajni pregovori u četiri oka, s novim poslanicima. Neki će tvrditi da ih je bilo čak četrdeset i osam.¹⁸⁴