Kurz und deutlich

IS
IS

Njegov stvaralački postupak (u ljupkom krajoliku i uz ptičiji pjev) je više-manje nepromjenjiv. Započinje naziranjem oblika, neke vrsti usamljenog otoka. Kao i svakom drugom čeljadetu, tako i u njemu je prebivao graditelj i rušitelj. Jedan naspram drugog stoji u svakoj odluci. Guraju se nadmeću i tuku. Nietzsche je jednom rekao: „Ono što pada treba još i gurnuti.“

─ I hajde sad majčin sine; budi ti mudar u ovo ludo vrijeme!

Pred njim se ukazala (ustvari bila je odvajkada tu) provalija – sa velikom dubinom i širinom i božemesačuvaj s razgrapljenom čeljusti se iskezila. Neki dramatik bi rekao – rupetina bez imena i dara. Ali da u nesreći ima i sreće tako iza njega; tamo između kulisa i zida, reklo bi se, ukaza se nekakava prilika. Takoreći mami ga i vuče. A trebalo je zavladati tim prostorom i na tom trusnom terenu sagraditi velebnu građevinu.

Učene glave vele – u duhovnom nema uništenja.

Ali i duša mora imati određene kloake, gdje će odložiti svoju nečistoću: Za to služe osobe, odnosi ili svijet ili, na kraju, za posve ohole (mislim na naše drage moderne pesimiste) ─ dragi Bog. Nije li tako naša duša oskudica, nečist i bijedna lagodnost? Jer oko kad gleda čini posve isto kao i duh koji pojmi. Oko nas su duhovi i svaki čas hoće nam nešto reći, ali mi ne želimo čuti njihov glas. Kad smo sami i tihi, bojimo se da nam nešto ne bude prišapnuto na uho te tako mrzimo tišinu i izmamljujemo se društvenošću.

Hodio je po livadi i nije htio sići s nje, kao da mu je tu mjesto i tu je stvaran. Trebalo se posvetiti naukovanju. Trebalo se osposobiti, pa da onda sve zadivi i bude svima po volji. No, znao je da je to nemoguće i da oko toga ne treba lupati glavu.

─ Svima udovoljiti? 

─ Nema toga! Jer takvo djelovanje ne gradi dobar temelj a duša drhti svijetli i prelijeva se. Tu se možeš izgubiti kao da si u pustinji. Tu se možeš uzvisiti kao da si pri molitvi. Ljudska ćud je takva ─ nema joj ni kraja ni konca (ne može pametan popustit koliko budala može zajašiti).

Kurz und deutlich;

A ona široka pustopoljina sa strnikom, sa šumom i onim mračnim prknom, uznemirolo ga ponajviše. Njime su prolazile osobe razuzdane. Osobe nepozvane. Svoje stajalište sputani duh ne zauzima iz nekih razloga, nego iz navade. 

S obzirom na to da smo mi teške neznalice a poradi moje poučnosti, nemojte mi zamjeriti da spomenem misli mudrih ljudi:

Jorge Luis Borges, čovjek izvanredna pamćenja,  podjeća kako je još Heraklit iz Efeza rekao da je sudbina čovjeka u njegovu karakteru. Doista, vedrina – kojoj, po istom tom Borgesu, trebaju svi težiti. Kako je karakterno svojstvo i odlika temperamenta u mladosti koliko-toliko prisutna, a poslije biva izgubljena. S druge strane, taj mudrac spominje Sokrata. On je, predpostavljajući nekom prigodom rekao: „Nisam moje tijelo!“ Potom dodaje kako ni on, Borges; za se ne vjeruje da je samo tijelo. Takvi ljudi se ne svete sami sebi jer iako se duša umori i na nas zaboravi, lako nas iznevjeri i teži samouništenju, opet se povrati.

Na kraju krajeva naše krhko tijelo je samo društveni sklop mnogih duša i duha nema onaj tko za duhom traga.