Nova godina

Današnji običaji Silvestrova i Nove godine velikim se dijelom temelje na starorimskim ili na germanskim običajima i obredima

Nova godina je u povijesti, kao i danas, više svjetovni praznik nego crkveni blagdan. U povodu Nove godine u Rimu su se priređi­vale razuzdane svečanosti s obi­ljem jela i pića i prinošenjem žrta­va. Kršćani su ovaj poganski običaj najprije posve odbijali. Ipak, u narodu su se    ovi   rimski   novogodišnji običaji održali i kad je kršćanstvo u 4. stoljeću postalo državnom religijom i ma­sovnim pokretom. Crkva u Rimu pokušala se oprijeti ovim običajima tako što je Novu godinu proglasila da­nom pokore i posta. Međutim, ni opomene ni prijetnje nisu urodile plodom.


Štoviše, pri koncu prvog tisuć­ljeća razvila se i pokladna sveča­nost koja se s maskama, razuzda­nim pjesmama i nepristojnim ple­sovima priređivala na Novu go­dinu i prvih dana nakon toga da­na. Ovaj se pokladni običaj održao još dugo i tom prigodom su se parodirala i bo-goslužja, a niži se klerici preoblačili u biskupe. U Parizu se ova pokladna sveča­nost održala do 15. stoljeća, iako je sva­kom sudioniku u ovoj maskaradi prijetila ekskomunikacija.

Kad   je   Crkva ipak uvidjela da se narod ne može otrgnuti od vese­log i raspuštenog orgijanja na No­vu godinu, pokušala je naći druge putove. Tim što je u 13. stoljeću svetkovinu Gospodnjeg obrezanja prebacila na 1. siječnja, htjela je ovom danu dati kršćansko obiljež­je. Biblijsku podlogu za izbor ovoga dana našla je u Novom za­vjetu kod Luke 2,21, gdje se spo­minje da je mali Isus obrezan os­moga dana nakon rođenja. S 1. si­ječnjem završava božična osmina.


Unatoč tomu, svi napori Crkve protiv poganskog svetkovanja Nove godine tijekom povijesti mogu se smatrati neuspjelim. Današnji običaji i obredi na razmeđu godi­na, Silvestrovo i Nova godina, ve­likim se dijelom temelje na starorimskim, a djelomično i na ger­manskim običajima i obredima ko­jim se dočekuje Nova godina.

 


SILVESTAR - Ime i značenje

 

Posljednji dan u godini zove se po papi Silvestru I.

Silvestar je od davnina latinsko muško ime. Prevedeno na hrvats­ki, znači otprilike stanovnik šume i onaj koji pripada šumi. Ovo je ime također ime jednoga pape, vrlo važnog za povijest i razvitak Crkve, koju je on u 4. stoljeću iz­nova organizirao. Taj Silvestar je 31. siječnja 314. okrunjen kao pa­pa, a umro je 31. prosinca 335. Tako je sv. Silvestar I. svetac poslje­dnjega dana u godini. Po njemu se 31. prosinca tako zove. Ovaj blag­dan Crkva slavi od 354. godine.

Papa Silvestar I. obnašao je svoju službu prvosvećenika Crkve za vladavine cara Konstantina Ve­likog (306-337). Njegov snažni utjecaj na krštenje cara Konstan­tina (rođen nakon 280, umro 337) i njegovo ozdravljenje od gube tek su u 5. stoljeću izmišljeni i po­vezani s legendom o sv. Silvestru.

Godina 313. imala je veliko značenje za Crkvu. Te je godine, dakle još u vrijeme pape Militadesa (2. srpnja 310/311, umro 11. siječnja 314), i kratko prije početka Silvestrova pontifikata, na inici­jativu cara Konstanti na u tzv. Mi­lanskog ediktu, uslijedio po njemu prozvani Konstantinov mir. On je predstavljao temeljno sklapanje mira između rimskog carstva i kršćanstva. Pod carem Konstantinom završeno je vrijeme progona kršćana a započelo druženje s dr­žavom. Kršćanstvo je postalo državnom religijom

Papa Silvestar I. mogao je sada, kao rimski biskup, rimsku Crkvu iznova organizirati i dalje širiti. Pod njegovim vodstvom bila je na koncilu u Niceji 325. proglašena dogma o Kristovu božanstvu i nje­govoj jednakosti s Bogom Ocem. U njegovo vrijeme velikih rimskih bazilika: sv. Petra u Vatikanu, sv. Pavla izvan zidova i lateranske bazilike, snažnih sim­bola novog položaja Crkve u druš­tvu. Papi Silvestru I. Crkva mora zahvaliti i za područje današnje crkvene države.

 


Priredio: Ladislav FIŠIĆ

Prosinac 2010.