Današnji običaji Silvestrova i Nove godine velikim se dijelom temelje na starorimskim ili na germanskim običajima i obredima
Nova godina je u povijesti, kao i danas, više svjetovni praznik nego crkveni blagdan. U povodu Nove godine u Rimu su se priređivale razuzdane svečanosti s obiljem jela i pića i prinošenjem žrtava. Kršćani su ovaj poganski običaj najprije posve odbijali. Ipak, u narodu su se ovi rimski novogodišnji običaji održali i kad je kršćanstvo u 4. stoljeću postalo državnom religijom i masovnim pokretom. Crkva u Rimu pokušala se oprijeti ovim običajima tako što je Novu godinu proglasila danom pokore i posta. Međutim, ni opomene ni prijetnje nisu urodile plodom.
Štoviše, pri koncu prvog tisućljeća razvila se i pokladna svečanost koja se s maskama, razuzdanim pjesmama i nepristojnim plesovima priređivala na Novu godinu i prvih dana nakon toga dana. Ovaj se pokladni običaj održao još dugo i tom prigodom su se parodirala i bo-goslužja, a niži se klerici preoblačili u biskupe. U Parizu se ova pokladna svečanost održala do 15. stoljeća, iako je svakom sudioniku u ovoj maskaradi prijetila ekskomunikacija.
Kad je Crkva ipak uvidjela da se narod ne može otrgnuti od veselog i raspuštenog orgijanja na Novu godinu, pokušala je naći druge putove. Tim što je u 13. stoljeću svetkovinu Gospodnjeg obrezanja prebacila na 1. siječnja, htjela je ovom danu dati kršćansko obilježje. Biblijsku podlogu za izbor ovoga dana našla je u Novom zavjetu kod Luke 2,21, gdje se spominje da je mali Isus obrezan osmoga dana nakon rođenja. S 1. siječnjem završava božična osmina.
Unatoč tomu, svi napori Crkve protiv poganskog svetkovanja Nove godine tijekom povijesti mogu se smatrati neuspjelim. Današnji običaji i obredi na razmeđu godina, Silvestrovo i Nova godina, velikim se dijelom temelje na starorimskim, a djelomično i na germanskim običajima i obredima kojim se dočekuje Nova godina.
SILVESTAR - Ime i značenje
Posljednji dan u godini zove se po papi Silvestru I.
Silvestar je od davnina latinsko muško ime. Prevedeno na hrvatski, znači otprilike stanovnik šume i onaj koji pripada šumi. Ovo je ime također ime jednoga pape, vrlo važnog za povijest i razvitak Crkve, koju je on u 4. stoljeću iznova organizirao. Taj Silvestar je 31. siječnja 314. okrunjen kao papa, a umro je 31. prosinca 335. Tako je sv. Silvestar I. svetac posljednjega dana u godini. Po njemu se 31. prosinca tako zove. Ovaj blagdan Crkva slavi od 354. godine.
Papa Silvestar I. obnašao je svoju službu prvosvećenika Crkve za vladavine cara Konstantina Velikog (306-337). Njegov snažni utjecaj na krštenje cara Konstantina (rođen nakon 280, umro 337) i njegovo ozdravljenje od gube tek su u 5. stoljeću izmišljeni i povezani s legendom o sv. Silvestru.
Godina 313. imala je veliko značenje za Crkvu. Te je godine, dakle još u vrijeme pape Militadesa (2. srpnja 310/311, umro 11. siječnja 314), i kratko prije početka Silvestrova pontifikata, na inicijativu cara Konstanti na u tzv. Milanskog ediktu, uslijedio po njemu prozvani Konstantinov mir. On je predstavljao temeljno sklapanje mira između rimskog carstva i kršćanstva. Pod carem Konstantinom završeno je vrijeme progona kršćana a započelo druženje s državom. Kršćanstvo je postalo državnom religijom
Papa Silvestar I. mogao je sada, kao rimski biskup, rimsku Crkvu iznova organizirati i dalje širiti. Pod njegovim vodstvom bila je na koncilu u Niceji 325. proglašena dogma o Kristovu božanstvu i njegovoj jednakosti s Bogom Ocem. U njegovo vrijeme velikih rimskih bazilika: sv. Petra u Vatikanu, sv. Pavla izvan zidova i lateranske bazilike, snažnih simbola novog položaja Crkve u društvu. Papi Silvestru I. Crkva mora zahvaliti i za područje današnje crkvene države.
Priredio: Ladislav FIŠIĆ