Mač partije
Tamara NIKIČEVIĆ - TN
Jova KAPIČIĆ - JK
TN: U međuvremenu, u Jugoslaviji počinje drugi rat: Rezolucija Informbiroa i Goli otok!
JK: Goli otok je mrlja na licu velike države kakva je bila Jugoslavija. Morate da znate - to je važno! - da tokom rata slavu nijesmo sticali boreći se samo protiv fašizma, nego i protiv svih vrsta okupatora. Jugoslavija je u NOB-u izgubila mnogo ljudi, bila nam je uništena ekonomija, privreda... Nijesmo mogli da dozvolimo da to bilo ko negira ili omalovažava.
TN: Prije 1948. godine, šta je za vas značio Sovjetski Savez?
JK: Sve! SSSR je dugo bio ideal, a Staljin gotovo božanstvo. Nijesmo dovodili u pitanje način na koji je došao na vlast, a ni mnoge druge stvari koje su se tamo događale.
TN: Ni Staljinove čistke, u kojima je stradao i veliki broj jugoslovenskih komunista?!
JK: Slušali smo o tome, ali... Sovjetski Savez je bio uzor u smislu antifašizma, otpora Hitleru i u smislu socijalističkog sistema.
TN: Kako ste reagovali kada su 1939. Pakt o nenapadanju između SSSR-a i Njemačke potpisala dvojica ministra spoljnih poslova, Molotov i Ribentrop?
JK: Nije nam bilo drago, ali smo pokušali da opravdamo Staljinovu odluku. Mislili smo - ne bi to Staljin radio tek tako; mora da je to u interesu svih nas. Nemojte zaboraviti da je i politika velikih zapadnih sila doprinijela da SSSR s Njemačkom potpiše taj dokument. Dugo je stavljan znak jednakosti između Staljina i Hitlera; dugo su se saveznici, misleći da će Njemačka najprije napasti Sovjetski Savez, držali pasivno.
Bez obzira na Pakt, Staljin je u to vrijeme bio božanstvo i do kraja Drugog svjetskog rata sa SSSR-om smo imali najbolje odnose. Tito je, uz najveće počasti, išao u posjetu Moskvi. Ipak, na kraju se pokazalo da je Jugoslavija smetala Rusima. Razlikovali smo se od svih zemalja istočne Evrope koje su bile pod Staljinovom čizmom.
TN: Kakva je bila jugoslovenska reakcija?
JK: Osim Andrije Hebranga i Sretena Zujovića, koji su se, čim su počeli prvi napadi na Tita, izjasnili za Staljina, svi smo bili u šoku. Bilo nam je teško. Staljin je bio idol i niko od njega nije očekivao takav udar. Rusi su pokušali da ponize svog najboljeg saveznika i prijatelja.
Tito je odmah sazvao sjednicu Centralnog komiteta KPJ. Obavijestio je članove CK da neće da ide u Bukurešt i predložio im da ga, ako misle drugačije, smijene. Svi su odmah skočili: Kako da ideš?! Nećemo da te šaljemo pod Staljinov nož!
TN: Da li je SSSR bio iznenađen odgovorom?
JK: Sada su oni bili šokirani. Sa sjednice u Bukureštu, koja je održana 28. juna 1948, stigla je rezolucija Informbiroa u kojoj su Jugosloveni bili pozvani da ustanu protiv »slugu imperijalizma«. Rezoluciju IB-a, uz odgovor jugoslovenske Vlade SSSR-u, Borba je 30. juna 1948. prenijela u cjelosti.
TN: Taj odgovor je pisao Milovan Đilas?
JK: Đilas je pisao, a Plenum CK KPJ usvojio tekst.
TN: Šta je bio Hebrangov i Zujovićev stav?
JK: Da se prihvati kritika, tj. da se uradi ono što je od nas tražio Staljin.
Kasnije su obojica bili izbačeni iz Partije i zatvoreni u vilu kod Sremskih Karlovaca. Bila je to neka vrsta kućnog pritvora. Išao sam da ih obiđem...
TN: Slao vas je Aleksandar Ranković?
JK: Naravno. Tražio je da odem kod njih, saopštim im da su isključeni iz Partije i da će, ne budu li se pokajali, biti uhapšeni.
Žujović je bio ugledan, hrabar čovjek, član Vrhovnog štaba, tokom rata jedan od dvojice najznačajnijih Srba. Tek što je bio započeo štrajk glađu.
»Crni, zašto štrajkuješ glađu?« - krenuo sam oštro. »Ko te je tjerao da ustaješ protiv Tita i Partije? Zar nijesi zajedno s njim stvarao Jugoslaviju? Kako te nije sramota?! Bio si dobar čovjek i ostani takav do kraja. Prekini štrajk, napiši Titu pismo i pokaj se. U suprotnom, bićeš uhapšen.«
TN: Šta vam je odgovorio?
JK: »Jovo, donio si mi crne vijesti« - rekao je uhvativši se za glavu. »Ali, ako je tako, napisaću Titu pismo.«
TN: Kako je reagovao Andrija Hebrang?
JK: Nije želio da razgovara... Čitao je knjigu. Rekao sam mu isto što i Zujoviću. Bio je vrlo nadmen i arogantan čovjek.
»Dobro, hvala« - rekao je, ne pogledavši me.
Odbio je da Titu napiše pismo.
TN: Tada ste prvi put sreli Andriju Hebranga?
JK: Ne, sreli smo se u Dubrovniku 1947. godine, tokom zvanične posjete predsjednika Poljske, Boleslava Bjeruta. Domaćin predsjednika Bjeruta u Hrvatskoj bio je Andrija Hebrang. U ime Crne Gore, bio sam zadužen da »preuzmem« poljskog predsjednika.
Tokom svečanog, oproštajnog ručka, Hebrang me je iznenadio:
»Zašto vi Crnogorci uvijek visite o Srbiji?« - upitao me je.
Bilo mi je neprijatno. Nijesam odgovorio.
U Sremskim Karlovcima sam poslednji put vidio Andriju Hebranga.
TN: Zašto je Andrija Hebrang kasnije stavljen u nadležnost srpske UDB-e? Zar nije bilo logično da bude pod saveznom ili hrvatskom? JK: Ne znam, to je bila greška. Da je »slučaj Hebrang« bio u nadležnosti savezne UDB-e, vjerujem da bi stvari bile mnogo drugačije.
TN: U kom smislu drugačije?
JK: Prema njemu bismo se, siguran sam, drugačije odnosili; ne bismo ostavljali prostora za različite sumnje koje su ostale do danas...
TN: Da li je tačno da je i Stevo Krajačić, ministar unutrašnjih poslova Hrvatske, Andriju Hebranga posjetio u zatvoru i s njim u ćeliji proveo nekoliko sati? JK: Ne znam za to... Krajačić je bio vrlo blizak Titu... Valjda još iz Kominterne. I svi oni, i Hebrang... U te još uvijek mračne katakombe ne treba ulaziti. U Moskvi postoje arhivi, možda se jednoga dana i otvore...
Sjećam se da sam jednom bio na Brionima kada je pravljena neka kadrovska reforma UDB-e....
TN: Kada?
JK: Bogami se ne mogu sjetiti godine. Uglavnom, u salonu smo ostali Tito, Stevo Krajačić i ja.
»Stari, mijenjaš, mijenjaš... A što ćemo ti i ja kada nas pregaze ove mlade generacije?!« - pitao je Krajačić Tita.
»Stevo, za tebe će uvijek biti mjesta, a za nas ostale ćemo da vidimo« — nasmijao se Tito.
Eto, bili su bliski, intimusi... A to da je Krajačić posjetio Hebranga u zatvoru, ne znam. Bio je šef hrvatske UDB-e, ali... Sumnjam.
Inače, ne znam da li znate da su republičke UDB-e bile nezavisne.
TN: Koliko nezavisne?
JK: Premda je odnos savezne i republičkih UDB-i više bio odnos međusobne saradnje, republičke službe su imale izvjesnu autonomiju. Osim kada su u pitanju bili poslovi od zajedničkog, odnosno jugoslovenskog interesa, Ranković se gotovo nije miješao u njihov rad.
TN: Ko je konkretno vodio »slučaj Hebrang«?
JK: Milorad Milatović, pomoćnik Krcuna Penezića, ministra srpske policije. On ga je saslušavao.
Informacija da je Hebrang u zatvoru izvršio samoubistvo objavljena je kasnije u Milatovićevoj knjizi. Pričalo se da je Andriju Hebranga ubila policija... Ne vjerujem da je to tačno.
TN: Zašto ne vjerujete? Kako neko može izvršiti samoubistvo objesivši se o nepostojeći radijator?!
JK: Ako čovjek odluči da se ubije, ne možete ga u tome spriječiti. Uostalom, to nije ni vaša, a ni moja stvar; nijesmo bili tamo...
TN: Ali, kako onda tvrdite da Hebrang nije ubijen?
JK: Ne tvrdim. Tako su mi rekli.
TN: Ko vam je rekao?
JK: Upravnik zatvora, Pavle Baljević, bio je moj prijatelj.
»Ubio se« — rekao mi je.
Da li je od mene nešto krio, ne znam. Pitao sam i Milatovića.
»Jovo, dodijalo mu je. Ubio se!« - tvrdio je i Milatović.
Ne znam, s tim nijesam imao posla.
TN: Da li je bilo teško ljudima objasniti kako je to Staljin, od polubožanstva, kako ste ga opisali, odjednom postao najveći neprijatelj?
JK: Užasno teško! U Partiji su počela stravična kolebanja, teški lomovi. Kroz Goli otok je prošlo više od 16.000 ljudi!
TN: Mnogi izvori tvrde - 31.000 ljudi!
JK: Ne, nego milion! To su laži i gluposti. Kao da i 16.000 nije dovoljno, pa moraju da dodaju!
Mnogi funkcioneri na položajima, bivši partizani, dugo nisu mogli da shvate šta se događa. Protiv nas su bile sve komunističke zemlje, ali i komu nistička partija Francuske i Italije. Bili smo sami. Bili smo ljuti, razočarani i spremali smo se za rat.
Vrelo: "Goli otoci Jova Kapičića", str.117-125